Akademska sloboda nosi i društvenu odgovornost, ali i potrebu javnog djelovanja

Bez obzira na sve pritiske kojima bivaju izloženi, naučnici moraju biti svjesni važnosti svog poziva, misije, znanja i doprinosa društvu te naći načine kako će svoje znanje i ideje, zasnovane na činjenicama koje se ne sviđaju političarima na bilo kojoj razini vlasti, prenijeti zainteresiranoj javnosti. Akademska sloboda bi trebala biti temeljna vrijednosti u naučnoj zajednici.

Piše: Mladen Obrenović

 

Priča o slobodama i pravima, obavezama i odgovornosti vezana je uz svakog čovjeka, jer su sloboda mišljenja, izražavanja i djelovanja bez opasnosti od sankcija, odgovornost za djelovanje po zakonu i ustavu, neugrožavanje ljudskih prava i sloboda drugih… univerzalna za svakog stanovnika planete Zemlje. I definirana brojnim deklaracijama. No, slična prava i obaveze vrijede i ako se ispred pojmova sloboda i odgovornost doda prefiks „akademska“. I definirana su dokumentima svih razina ljudskog djelovanja – od najvišeg kao što su Ujedinjeni narodi, odnosno njihove Organizacije za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), preko ustava i zakona pojedinih država, nižih razina vlasti, kao što su u Bosni i Hercegovini entiteti i kantoni, do statuta univerziteta i fakulteta.

UNESCO je akademsku slobodu definirao kao „pravo, neograničeno propisanom doktrinom, na slobodu poučavanja i rasprave, slobodu provođenja istraživanja i širenja te objave rezultata, slobodu izražavanja svojeg mišljenja o instituciji ili sustavu u kojem se radi, slobodu od institucionalne cenzure i slobodu sudjelovanja u stručnim ili predstavničkim akademskim tijelima“.

Deklaracija iz Lime o akademskoj slobodi i autonomiji ustanova visokog obrazovanja, koju je 1988. godine usvojila Svjetska sveučilišna služba, isti pojam određuje kao „slobodu pripadnika akademske zajednice – kojom su obuhvaćene sve osobe koje podučavaju, studiraju, istražuju i rade u ustanovi visokog obrazovanja – da pojedinačno ili kolektivno sudjeluju u potrazi za znanjem te razvoju i prenošenju znanja s pomoću istraživanja, učenja, rasprave, dokumentiranja, proizvodnje, stvaranja, podučavanja, predavanja i pisanja“.

Spuštanjem na državne ili lokalne razine vlasti, odnosno na visokoškolske ustanove, više-manje se ponavljaju ključne stvari iz navedenih definicija uz poneki dodatak kao što su sloboda u nastavnom i znanstveno-istraživačkom radu i umjetničkom stvaralaštvu, sloboda načina držanja nastave, iznošenja naučnih hipoteza i naučnih činjenica, sloboda objavljivanja znanstvenih rezultata i umjetničkih dostignuća, ali i suradnje i udruživanja… te i ono ne manje važno, zapravo jako važno – bez miješanja tijela javne vlasti (u prijevodu: političara).

Riječ naučnika protiv riječi političara

Iako se, samo na prvi pogled, može učiniti da su s gubitkom akademske slobode (bilo da je riječ o bilo kom obliku difamiranja, represije ili gubitka posla) suočeni znanstvenici iz područja društvenih i humanističkih znanosti, recentna događanja u svijetu potvrdila su da to nije tako. Nisu samo na udaru, recimo, određeni politolog, komunikolog, sociolog ili filozof koji iznose stajališta, promišljanja i kritiku na račun aktualne vlasti, a što se vladajućima ne svidi, niti ekonomski stručnjaci koji upozoravaju na neadekvatnost mjera za, primjerice, izlazak iz gospodarske krize. Pritiska ne budu pošteđeni ni pravnici, psiholozi, pedagozi, lingvisti, historičari, antropolozi…

Dva svjetski važna događaja – ruska invazija na Ukrajinu i pandemija – ponovila su staro pravilo da mnogi obnašatelji političkih dužnosti (od lokalnih do državnih) uzimaju sebi za pravo minimizirati ili nipodaštavati riječ znanstvenika, bez obzira je li riječ o sigurnosnim ili demografskim pitanjima u prvom (Rusija vs. Ukrajina) odnosno javnozdravstvenim ili epidemiološkim stvarima u drugom slučaju (svijet vs. korona virus). Riječ znanosti, pogotovo na Balkanu, ali i mnogim nerazvijenim društvima u kojima se „pika“ samo riječ pojedinaca u vrhu vlasti i njima bliskih ljudi, u pravilu je zagušena riječju politike, jer su im se na putu do ostvarivanja vlastitih ciljeva našli znanstvenici, uz vrlo glasno sekundiranje neodgovornih medija. Kad i ako slušaju znanstvenike, političari uglavnom vode računa odgovara li im to u određenom trenutku i hoće li im to pomoći u održanju pozitivnog rejtinga među biračima.

Nisu dvije navedene krize jedina područja u kojima se političari, u spomenutim nerazvijenim društvima i slabim demokracijama, neopravdano postavljaju iznad znanstvenika, jer će u bilo kojem području ljudskog djelovanja i problema koji se postavio na dnevni red – bilo da su to migracije, zaštita okoliša, globalno zagrijavanje, klimatske promjene, zaštita privatnosti ili problemi prehrane stanovništva – politika najčešće zanemariti stručno, ekspertno, kompetentno mišljenje, ali i činjenice i dokaze. I vrlo često stvara pritisak na znanstvenike, čime istodobno i narušava akademski, ali i društveni, politički, ekonomski, kulturni i svaki drugi razvoj.

S druge strane, treba biti iskren i priznati da će svaki ozbiljan predsjednik i/ili premijer, svaka ozbiljna vlada, pa i ona koja ima na ministarskim pozicijama isključivo političare (ne i ljude iz bilo kojeg područja znanosti), ipak u nekim odlukama koje ne mogu donijeti sami u pomoć ipak pozvati znanstvenike i donositi mjere na osnovu mišljenja akademske zajednice. Političar kojem je stalo da bude u službi naroda i koji će donositi odluke na korist zajednice, slušat će svoje savjetnike, uključujući i one iz svijeta znanosti. No, upravo se tu, dakle i u odnosu prema znanosti, pokazuje koliko je jedno društvo napredno, kako i na koji način ideologija kao „sustav ideja i vjerovanja koje pružaju orijentaciju za razumijevanje stvarnosti i društveno djelovanje“ (definicija: Hrvatska enciklopedija), kako sekularizacija i procesi desekularizacije, ali i drugi fenomeni suvremenog svijeta utiču na građane, na njihov identitet i odluke, ali i djelovanje i postupanje. U svemu tome balkanske države i društva znanosti vrlo često pokazuju svoje surovo lice i prilično kaskaju za razvijenim svijetom u dobrim i korisnim rješenjima.

Bez obzira na sve pritiske kojima bivaju izloženi, znanstvenici moraju biti svjesni važnosti svog poziva, misije, znanja i doprinosa društvu te naći načine kako će svoje znanje i ideje, zasnovane na činjenicama koje se ne sviđaju političarima na bilo kojoj razini vlasti, prenijeti zainteresiranoj javnosti. I tu je ponovno bitna uloga medija, ali onih odgovornih. Oni, mediji, moraju biti svjesni svoje informativne, a pogotovo edukativne funkcije. Komunikologinja Amela Delić konstatira i kako „nauka nije tu samo zbog edukacije, ona pomaže medijima da ispune i mnoge druge funkcije kakve su orijentacijska […] funkcija kreiranja javnog mnijenja […] funkcija nadzora […] ali i funkcija razonode i zabave. Bez obzira kojoj se funkciji daje prioritet, i jedni (znanstvenici), i drugi (novinari) moraju biti slobodni kako bi normalno mogli funkcionirati i kako bi mogli ispuniti svoju zadaću u društvu.

 

Mora se komunicirati

Naravno da sve što dođe iz znanosti nije izuzeto od propitivanja, razmjene mišljenja, kritika, uvažavanja tuđih dokaza i uvjeravanja. I zato se mora komunicirati, a tu važnu ulogu – uz sposobnost znanstvenika da jasno i razgovjetno zastupaju rezultate svojih istraživanja, analiza i spoznaja – igraju novinari i medijske kuće iz kojih dolaze.

Odnos znanstvenika i novinara je, blago rečeno, slojevit. Zapravo je kompliciran. Kao i u novinarskoj, tako i u akademskoj zajednici postoje pojedinci koji jednostavno ne razumiju važnost i značaj onoga tko mu se obratio odnosno kome se obraća, najčešće se ide linijom manjeg otpora i nijednoj strani kao da nije stalo do prezentiranja rezultata istraživanja u javnom prostoru. S jedne strane, takav odnos jeste i posljedica pristupa novinara akademskoj zajednici, pa su se znanstvenici i umorili; s druge strane postoji i doza arogancije u odnosu prema medijima. No, i jedni i drugi imaju odgovornost u insistiranju na činjenicama, iznošenju pouzdanih podataka i istini, te njihovom plasiranju u javni prostor. Ako komunikacija i jeste loša, postoji način da se to popravi. Jer… znanost je važna da nam objasni stvarnost koja nas okružuje, ponudi rješenja za probleme, pojave i procese u prirodi i društvu, stavljajući ih u određeni kontekst; mediji su posrednici u prenošenju tih objašnjenja, rješenja i konteksta na precizan, jednostavan, razumljiv način.

Možda je to teško i nezanimljivo uraditi kroz tradicionalne medije, pogotovo novine i radio (dok televizija još koliko-toliko drži korak u suvremenom medijskom svijetu), ali zato digitalni mediji nude širok spektar mogućnosti. Uz korištenje teksta, slike, zvuka, infografike, poveznica, interakcije sa publikom može se puno toga učiniti da se gotovo svaki pojedinac zaintrigira, ponudi im se lako shvatljiv odgovor – bez velikih opterećenja i gubitka vremena. Suvremeni čovjek, kako to primjećuje i Nicholas Carr u knjizi Plitko: Kako internet mijenja način na koji mislimo, čitamo i pamtimo, želi „informacije u kratkim, isprekidanim, često i prepletenim naletima – što brže, to bolje“. Dakle, što kraće, zanimljivije, konkretnije i tek onoliko koliko čovjek treba znati (mnogi bi znanstvenici rekli – na njihovu veliku žalost).

„Novinarstvo i znanost imaju načelno isti cilj – traže istinu da bi je prenijeli čitateljima, ali sredstva nisu ista“, ukazuje Boris Beck, docent na Odsjeku za novinarstvo i medijsku produkciju Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. „Razlika je u tome što se znanost kreće unutar određene paradigme, lišena je osjećaja, argumentira logično i racionalno, želi što više reći o što užoj temi, apstraktna je i izvanvremenska; novinarstvo je konkretno i aktualno, retoričko i emotivno, želi što brže saznati što više“.

Dok je, s jedne strane, važno povesti računa o svojevrsnom specijaliziranju novinara za znanstvene teme, i sami znanstvenici, s druge strane, moraju ponešto naučiti i o komuniciranju s medijima, ali i komuniciranju s publikom, odnosno kako na što učinkovitiji i razumljiviji način predstaviti spoznaje i postignuća nastala tokom kompleksnih istraživanja. I da to, naravno, ne bude na senzacionalistički način i uz tabloidni pristup, pogotovo iz područja pseudoznanosti što donosi štetu svima – i znanstvenicima, i novinarima, i građanima.

„S jedne strane, znanost ne bi smjela biti sterilna i odvojena od svijeta, a s druge – novinarstvo ne treba nužno biti površno i senzacionalističko“, smatra Beck.

Ako i ne mogu računati na pomoć medija, uvijek im na raspolaganju ostaju platforme koje donosi internet – portali, blogovi, vlogovi, podcast, YouTube, društvene mreže – na kojima sami mogu kreirati sadržaje i pokušati doći do zainteresirane javnosti kako bi iznijeli svoje ideje, mišljenja, činjenice. Pri tome, moraju poslušati one savjete koje Pallab Ghosh, BBC-ev znanstveni novinar, daje kolegama koji žele izvještavati o znanosti – na zanimljiv način reći publici zašto im govore o nekom znanstvenom fenomenu, ne zaboravljajući na temeljne principe novinarske profesije kao što su objektivnost, nepristranost i izbalansiranost.

Posve je jasno da i novinari, i znanstvenici, osim rada na poboljšanju međusobne komunikacije, moraju biti svjesni da su obje profesije u službi prenošenja činjenica i donošenja istine, a javni interes i bolja kvaliteta života su im u prvom planu. I zato, prema Becku, „znanstvenici trebaju izaći iz svoje kule bjelokosne, jer ljudima je potrebna znanost koju mediji ne donose dovoljno, a novinarima moraju imati strpljenja sa znanstvenicima“. Ni jedni, ni drugi, zaključuje, „nisu tako loši kad ih se bolje upozna“.

Profesor Beck je i znanstvenik, i novinar. Priznaje kako bi njegovi urednici i čitatelji „vjerojatno rekli da je u znanstvenim radovima previše zanimljiv, a u novinarskim previše dosadan, što znači da je, barem katkada, znanstvenik u novinama i novinar u znanosti“. Upravo u tom smjeru možda i treba ohrabriti znanstvenike da i u odnosu prema novinarima, odnosno javnosti, ali i u odnosu prema politici budu zanimljiviji, razumljiviji, hrabriji, glasniji, da ustraju i ne odustaju. Ako već ne ide preko medija – bilo tradicionalnih, bilo digitalnih – jer su u njih razočarani, neka to urade, za početak, putem blogova, YouTube kanala i društvenih mreža, da se tako čuje njihov glas i da ne dozvole da ih zagluše (kad pokušaju), da brane svoju akademsku slobodu i uživaju ono što im pruža. Uostalom, svi navedeni akteri (novinari, političari, znanstvenici), barem je tako u teoriji i tako bi trebalo biti u praksi, rade na korist društva i zajednice u kojoj žive i djeluju. S obzirom da i novinari, a pogotovo političari imaju mnogo mehanizama da cjelokupnu situaciju učine boljom, znanstvenicima bi njihovu misiju zapravo trebali olakšati, pomoći im i ne smetati, na kraju i stvoriti okvire i pružiti prostor za njihovo javno djelovanje i omogućiti im da u iznošenju činjenica budu i jasni, i glasni, i hrabri, i slobodni.

 

Ostali tekstovi iz serije “Nauka, politika i demokratija”:

Nauka nije apolitična
Da li je nauka demokratična?
Građanska nauka
Naučna i zdravstvena pismenost
Politizacija nauke

Ostale eseje iz ove grupe potražite pod Kategorijom “Nauka i demokratija”