Prema izdanju magazina Science Vol 360, Issue 6394 od 15 Juna 2018, na svijetu postoje tri “hot spota” na kojima je okončanje epidemije tek daleki san. To su savezna država Florida, Nigerija i Rusija. U ovim područjima se čak bilježi povećanje broja oboljelih.
 

 

Oko 38 miliona ljudi živi s HIV-om, a 26 miliona ima pristup antiretrovirusnoj terapiji. U 2019. godini 690 000 osoba je umrlo od bolesti povezanih sa AIDS-om.

 

 
AIDS ili SIDA je skraćenica za sindrom stečene imunodeficijencije (eng. Aquired immunodeficiency syndrome) i pridjev “stečeni” je dodat kako bi se bolest razlikovala od različitih oblika nasljednih imunodeficijencija. Razlog za imunodeficijenciju je nedostatak posebne klase stanica imunološkog odgovora koje se zovu T-helper stanica. Čak i prije nego su dva tima naučnika 1983. objavili kako su otkrili uzročnika AIDS, imunolog David Klatzmann je uočio nešto neobično kod osoba koje su imale bolest: gotovo bez izuzetka nisu imale T4 limfocite.
 
To je zadnja faza infekcije virusom humane deficijencije. Ali ako pacijent uzima redovno terapiju, do ovoga ne mora doći i osoba koja je pozitivna na HIV može voditi prilično normalan život. 
 

Dakle trebamo razlikovati sam virus HIV, prisustvo virusa u organizmu (HIV-pozitivne osobe) i SIDA/AIDS.

 

 

 

Limfociti su važni za imunološku reakciju u toku infekcije. Zbog toga što ih osobe zaražene HIV-om nemaju, one postaju podložne različitim oportunističkim infekcijama. Naime, HIV je retrovirus, što znači da ima samo RNK, a nema DNK. Da bi se mogao replicirati u organizmu koji je “zaposjeo”, mora svoju RNK “upisati” na DNK domaćina. Međutim, u većini slučajeva, proces teče obrnuto: DNK se prepisuje na informacionu RNK. Zbog toga HIV mora imati poseban enzim, zvani reverzna transkriptaza /retrotranskriptaza, koji omogućava virusu da svoju RNK upiše u DNK domaćina.

Zapravo, sam virus i nema nešto puno komponenti: ima dva glikoproteina koji čine ovojnicu virusa, ima RNK i dva enzima – proteazu i reverznu transkriptazu. Jednom kada svoju RNK inkorporira u hromosome domaćina, on otima stanice domaćina i uništava ih. Osim T-helper (CD4+) stanica, virus napada i makrofage, te dendritske stanice.

T-Helper stanica

 

 

1983. dva tima naučnika – jedan američki, predvođen Robertom Gallom i jedan francuski, predvođen Françoise Barré-Sinoussi i Lucom Montagnierom, identificiraju HIV kao uzročnika čudnog stanja od kojeg su ljudi počeli oboljevati osamdesetih godina prošlog vijeka. Međutim, dok se virus i načini njegove transmisije nisu otkrili, šteta je već učinjena.

Ljudi su primali krv kontaminiranu virusom ili su upražnjavali nezaštićene seksualne odnose. Na taj način se epidemija proširila među homoseksualcima, ali ni pripadnici heteroseksualne i biseksualne populacije nisu bili pošteđeni, kao, nažalost, ni ljudi kojima je trebala transfuzija, među njima i dosta hemofiličara. Također, veliki problem su bile i osobe koje su imale virus (HIV pozitivne), ali kod kojih nisu postojali simptomi imunodeficijencije te su ove osobe bile prirodni rezervoar virusa.

Dodaj naslov

 

 
Na AIDS/SIDA se ne referiramo kao na bolest, nego kao na sindrom zato što su simptomi ove infekcije zapravo simptomi oportunističkih infekcija kojima osobe sa AIDS/SIDA postanu sklone. Od ovih infekcija naročito su značajne dvije gljivične infekcije: ona uzrokovana vrstom Candida albicans i ona uzrokovana Pneumocystis jiroveci (nekada se zvala P. carinii). Upala pluća izazvana Pneumocystis jiroveci je osamdesetih bila i najčešći uzrok smrti osoba inficiranih HIV-om. Od upale bi oboljeli umirali svega 12 sati nakon pojave simptoma, ali danas postoje bolji načini zbrinjavanja i njege osoba kod kojih se pojavi ova infekcija.
 
Međutim, kako infekcija napreduje, to je manje T helper limfocita i organizam se teže brani od nekih drugih stanja, poput kancera. Posebno karakteristična slika infekcije je Karpošijev sarkom, rak kože limfnih čvorova, karakterističan po ljubičastim ili smeđim lezijama kože i sluzokože. Kapošijev sarkom može biti simptom i infekcije nekim drugim virusima (nekim sojevima herpes virusa), ali je kao simptom veoma značajan kod AIDS/SIDA. Sam sarkom može biti praćen i teškom kandidijazom. Sarkom se širi i na unutrašnje organe. 
 
Osobine HIV-a otežavaju razvoj vakcine i do danas vakcina na ovu infekciju nije razvijena, niti postoji terapija koja zasigurno može izliječiti AIDS. Postoje samo antiviralni lijekovi koji sprečavaju replikaciju virusa tako što imitiraju određene nukleotide, dijelove nukleinskih kiselina. Recimo, jedan od lijekova, zidovudin (AZT), “oponaša” timinski nukleotid i izaziva inhibiciju rada enzima reverzna transkriptaza koji je potreban HIV za replikaciju tako što se veže za ovaj enzim. Na sličnom principu počiva i biohemijski mehanizam drugih lijekova. 
 
Do danas, mjere iz oblasti javnog zdravstva – dobar zdravstveni sistem koji inficiranima omogućava pristup antiviralnim terapijama te podizanje svijesti o AIDS/SIDA, načinima transmisije HIV i opasnostima neodgovornog ulaženja u seksualne odnose su se pokazali kao najbolji sistem zaštite i pomoći. Međutim, tamo gdje javno zdravstvo zakaže ili propaganda diseminira dezinformaciju kako HIV i AIDS zapravo ne postoje, tu i ima najviše novih slučajeva infekcija i HIV pozitivnih osoba.