Ono što mi je zapalo za oko jeste vijest objavljena na CNN, pod naslovom “The exact age when girls lose interest in science and math”. Zašto djevojčice gube interesovanje za nauku, matematiku i inženjerstvo u dobi od 15 godina iako su za te oblasti zainteresirane kada im je 11 godina? Zašto imamo svega 4-5 godina da te curice zainteresiramo za nauku i da ta ljubav ne bude prolazna?

Jedan od odgovora u prilogu je i to da djevojčice jednostavno ne vide dovoljno žena na pozicijama naučnika i inženjera, žena koje bi bile prisutne u javnom diskursu i bile modeli. Druga stvar je pritisak društva da se ostvarimo u “svojoj rodnoj ulozi”. Žena može biti obrazovana, ali ako je to u skladu sa njenom rodnom ulogom. Nije problem biti učiteljica, nastavnica, ljekar, ali žena građevinac – to je već malo puno. Ili žena šef laboratorije. Žena inženjer elektrotehnike. Čak je i žena arhitekta previše – nećemo joj dati da radi kao arhitekta, neka ide da prodaje pločice za kupatilo. Mediji će eksponirati nekoga od koga imaju koristi kao zvijezdu uspješnosti: neko ko je tatina kćerkica i ko nije nikada morao da se bori, a pri tome svemu ima samo osnovnu fakultetsku diplomu, biće proglašena za “jednu od najpametnijih i najobrazovanijih Bosanki”, dok žene koje imaju po dva doktorata, dva magisterija iz različitih oblasti ili tri različita fakulteta+magisterij neće biti ovako slavljene. Dakle, opet mislim da su ključ mediji (ženski magazini, prije svega) koji više drže do jeftinog ulizivanja nego do istinskog feminizma.

Dakle, ovo je post namijenjen mojim dragim djevojčicama koje bi odabrale nešto drugačiji život od onoga što se očekuje od “žene, majke, kraljice”.

  1. Nemojte se osvrtati na društvo – sistem vas nikada neće podržati.
  2. Imate sreću ako vas vaši roditelji podržavaju. Ako ne – opet se ne osvrćite. Ako želite da se bavite naukom, upišite studij one bazične ili primijenjene nauke koja vas najviše privlači – biologija, hemija, fizika, elektrotehnika, IT oblast, građevina, arhitektura, medicina, veterina, mašinstvo, farmacija – nemojte studirati nešto za što su vam rekli da ćete sa tim lakše naći posao ili zato što su vam u porodici studirali upravo to. Ako niko u vašoj porodici nije završio fakultet – nema razloga da ga vi ne završite ako želite.

Ja sam valjda imala mnogo sreće u životu: imala sa roditelje koji su me apsolutno podržavali. Nikada me niko nije tjerao da se igram sa lutkama, niti mi govorio da sam “malo čudna” jer sam bila introvertna i više sam voljela knjige o životinjama nego igru sa drugom djecom. Nikada mi nije nametano kako se moram oblačiti – nisam voljela suknje, haljine sam mrzila i najbolje sam se osjećala u svemu što je teget-plavo. Ne mislim da sam bolja od drugih, samo navodim primjere koji pokazuju ogromno razumijevanje mojih roditelja za ono što ja volim i ko sam zapravo.

Međutim, ovaj tekst nije priča o tome kakva sam ja bila kao dijete niti o feminizmu. Ovo je moja intimna priča o tome kako sam zadržala interesovanje za nauku. Možda nekome posluži za primjer i ideju kako da zadrži interesovanje svog djeteta za ovu oblast.

Biologija je bila moja apsolutna ljubav – ali sada vidim da se ljubav za prirodnim naukama javlja kao ljubav prema životinjama. Mama mi je kupovala bezbroj knjiga o životinjama, u kojima je opisivan način života, osobine, pa i latinski nazivi vrsta. Zatim mi je deda poklonio knjigu o ljekovitom bilju, knjigu u kojoj su bili napisani latinski nazivi vrsta i nazivi aktivnih tvari, a većina biljaka je bila ilustrovana zaista fascinatnim prilozima. Tako sam ja sa 8 godina znala priličan proj latinskih naziva vrsta i porodica. Deda je imao joj jednu važnu ulogu o mom intelektualnom razvoju: bio je filatelista i njegovi albumi su obilovali markama sa slikama biljaka i životinja. Mislim da sam mogla sate i sate provoditi razgledajući te crteže na markama i to je jedna od stvari zašto sam se poslije počela baviti ilustrovanjem i zašto radim ilustracije biljaka i životinja. Ne smijem zaboraviti ni ulogu Zemaljskog muzeja – Prirodnjački odjel mi je uvijek bio mali komad raja.

Za 9. rođendan sam dobila knjigu Stijene i minerali (ta mi je i danas jedna od dražih), pa Ilustrovanu enciklopediju znanosti, Ilustrovani rječnik biologije a nedugo potom i Ilustrovani rječnik hemije… Zatim sam dobila i Svijet prirode Geralda Durrella. Mislim da ne postoji udžbenik ekologije koji tako dobro podučava oblast ekologije kao ova knjiga o prirodnjaštvu.

Kada imate okolinu koja vašim roditeljima govori kako nisu smjeli dozvoliti da upišem taj studij jer “tu nema posla”, ili vas pitaju kakav je to studij (studij biologije, nažalost, u očima neukog svijeta nije cijenjen kao, recimo, studij medicine), onda shvatate da vam je podrška baš, ali baš mala. Ipak. kada vas nešto zainteresira sa 6 godina, i to toliko da pravite vlastite “novine” i “knjige” od zaheftanog papira u koje crtate razvojni niz konja i dokaze Darwinove teorije, onda vam ništa drugo ne preostaje nego da nastavite ići putem kojim ste krenuli sa toliko malo godina.

Poenta ove pričice je to da ne možemo imati više cura u tzv. STEM  (Science Technology, Engineering i Mathematics), ali ni dječaka, ako pokušavamo tu djecu zainteresirati za ove oblasti tek kada oni trebaju upisati fakultete. Jedino ako ih zainteresiramo za naučne koncepte kad imaju tek 7-8 godina, imamo neke šanse da se ta djeca nastave baviti time i ne odustanu kada budu negdje na vrhuncu puberteta. Ovako umjesto 4-5 godina da ih usmjerimo, imamo cijelih 7-8 godina. Cijelih 7-8 godina da spriječimo da im glave drugi ljudi i mediji pune slamom. Cijelih 7-8 godina da usvoje temelje naučne metode i shvate neke osnovne naučne koncepte, a ne da se brinu je li im karmin mat i kojim redom treba stavljati puder, korektor i hajlajter ili kako preći neki nivo u nekoj igrici. Više od 7-8 godina da se ta djeca ne prelome u 15. godini i odustanu od interesovanja za nauku i matematiku.

Naš obrazovni sistem, čak i kad shvati kako je potrebno da se učenje o nauci i tehnologiji uključi u rane faze obrazovanja, to radi na silu i ad hoc, pa danas imamo informatiku u prvom razredu osnovne koja je neadekvatna potrebama djece koja imaju 6-7 godina. Vjerujem da bi se isto dogodilo ako bi Ministarstvu palo na pamet da uvede nastavu nauke u tako ranoj dobi. Ključni element su, za sada, samo roditelji i postojanje (tačnije, nepostojanje) adekvatnog obrazovnog programa u medijima. Također, ponavljam da mediji ne eksponiraju žene koje su uspješne u oblasti nauke i tehnologije. toga je Nauka govori napravila seriju tekstova o ženama naučnicama da se vidi da ih ima.

Mislim da je vrijeme da ovo promijenimo? Are you in?  😉