Mitohondrije (žuto), izvor: BSIP/UIG/Getty Images

Inducirane pluripotentne matične stanice (iPS) su sve bliže kliničkoj upotrebi. Dakle, to su matične stanice koje se ne dobivaju od tkiva pupkovine niti iz koštane srži, nego reprogramiranjem već diferenciranih, “odraslih” stanica. Upravo je dobivanje matičnih stanica na ovaj način veoma zanimljivo i upravo je za iPS vezan jedan od najvećih skandala u modernoj istoriji biomedicinskih istraživanja, o čemu (ali i o otkriću iPS) možete nešto više saznati ovdje i u ovom videu:

 

 
 
Ipak, prema nalazima objavljenim u časopisu Cell Stem Cell, objavljenim 14.4.2016., još se mnogo toga mora učiniti kako bi potencijalne terapije iPS bile djelotvorne. Naime, pitanje je koliko bi terapija vlastitim iPS bila djelotvorna kod starijih pacijenata, a sve zbog akumuliranih mutacija na mitohondrijalnoj DNK.
 
Dakle, na jednoj strani imamo embrionalne matične stanice, koje su efikasne, ali ih se mora uzeti prilikom porođaja iz pupčane vrpce, pa se onda te matične stanice moraju čuvati u vrlo zahtjevnim uslovima krioprezervacije i upravo je to čuvanje u posebnim uslovima ono što banke matičnih stanica naplaćuju. Međutim, često u uzorku krvi pupkovine nema dovoljno matičnih stanica za liječenje nekog stanja (najčešće neka bolest krvi – leukemije) odraslog čovjeka. Na drugoj strani, postoji metoda iPS pomoću koje se, uvodeći niz faktora rasta i diferencijacije, od diferenciranih stanica odraslog čovjeka mogu dobiti matične stanice koje u potpunosti odgovaraju pacijentu, jer su to njegove stanice. Treća vrsta matičnih stanica jesu one koje se dobivaju iz koštane srži, a koje donira član porodice čiji je HLA kompleks kompatibilan sa HLA recipienta ili se u bankama srži traži podudaranje sa nesrodnim donorom. To je dugotrajan proces i ponekad se desi da se kompatibilno tkivo ne nađe. 
 
iPS je tehnologija koja obećava, ali je ovo istraživanje pokazalo kako u uzorcima stanica starijih pacijenata postoji čitav niz mutacija na mitohondrijalnoj DNK, a to može imati utjecaja na to kako će iPS funkcionirati kada ih se transplantira u pacijenta, s obzirom na to da mitohondrijalna DNK kodira proteine bitne za stanično disanje.



Dr Shoukhrat Mitalipov, jedan od voditelja studije, za Nature sugerira kako bi se prije reprogramiranja i transplantacije morao izvršiti određen skrining stanica i za reprogramiranje bi se onda morale izolirati stanice sa najzdravijim mitohondrijima. Također, Mitalipov kaže kako bi se, u slučaju da je mitohondrijalna DNK mutirala, mogao raditi transfer nukleusa, odnosno, nukleus stanice pacijenta bi se prenio u enukleiranu stanicu donora sa zdravim mitohondrijima, kako bi se spriječilo da mutacije na mDNK negativno utječu na ponašanje transplantiranih iPS stanica. Međutim, naći liniju stanica koje bi se mogle koristiti za transplantaciju – da nemaju mutacije na mDNK – moglo bi biti prilično teško.
Ovo je nešto o čemu se obično ne razmišlja kada se govori i iPS.

Međutim, ovo nije dovoljan argument za odustajanje od iPS i ponovno okretanje isključivo embrionalnim stanicama, prije svega zbog nedovoljne količine stanica u krvi pupčane vrpce za terapiju odraslih. Mitalipov se zalaže sa stvaranje banki iPS, baš kao što postoje banke koštane srži, pa bi se za pacijente, čak i one starije, mogle naći iPS stanice koje odgovaraju.