James “Jim” Dewey Watson je jedan od najpoznatijih naučnika na svijetu, svakako velik, ali njegov lik i djelo zamračeni su drugom stranom medalje. U koautorstvu s britanskim naučnikom Francisom Crickom, napisao je 1953. možda najčuveniji rad iz oblasti biologije, i jedan od najčuvenijih u nauci uopšte – rad u kojem je objašnjena famozna, misteriozna struktura DNK. Francis Crick i James Watson će, zajedno s Mauricom Wilkinsom 1962. podijeliti Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju. Kasnije će biti prepoznata i uloga i važnost Rosalind Franklin u cijelom tom otkriću, ali nažalost, ona je preminula 1958.

 

Francis Crick i Jim Watson

 

Cricku i Watsonu je snimak kristalografije pomoć X-zraka DNK molekule, koji je načinila Rosalind Franklin, pomogao da dešifruju strukturu DNK. Međutim, ovaj snimak je do njih došao bez njenog znanja, neobjavljeni rad koji je sadržavao sliku pokazao im je Max Perutz, Crickov savjetnik na izradi teze. Danas je naučna zajednica složna oko toga da je ovo bilo neetično. Wilkins, Crick i Watson su stekli slavu “preko leđa” Rosalind Franklin.

Uprkos ovom skandaloznom korištenju rada jednog drugog naučnika, treba dodati da je dešifrovanje strukture ipak bila Crickova i Watsonova stvar. Jednostavna genijalnost kojom su Crick i Watson razriješili ovu zagonetku strukture i dan-danas plijeni i divimo im se. Nažalost, s Watsonom u poznijim godinama, naučna zajednica će imati probleme zbog određenih izjava gdje komentariše povezanost inteligencije i rase i stavova koje je nemoguće opravdati, čak su sramotni. 

Šta reći o čovjeku koji sada dane broji gotovo nemoćan, ovisan o tuđoj pomoći, u jednom staračkom domu?

Watson i Crick su, neupitno, bili predvodnici biološke revolucije. Zahvaljujući njihovom razumijevanju strukture DNK, došli smo i do sekvencioniranja, DNK forenzike, boljeg razumijevanja RNK i sinteze proteina, medicinske dijagnostike, PCR tehnologije i genetičkog inženjerstva, pa i genetički modificiranih organizama. Taj jednostavni rad, objavljen 25. aprila 1953. u Nature, pod naslovom “Struktura za dezoksiribonukleinsku kiselinu” je jedan od najutjecajnijih naučnih radova. Ovim radom biologija će od jedne gotovo prezrene nauke doći u rang s hemijom i fizikom i počeće se cijeniti kao medicina. Ovim radom rođena je molekularna biologija. 

 

Crick i Watson će napraviti model strukture DNK od žice i komadića drveta, a ovu njihovu strukturu danas ponavljaju djeca i tinejdžeri širom svijeta. Ovo je slika DNK kao dvostrukog polimernog lanca, koji se obavijaju jedan oko drugog tvoreći spiralu i “očice” na tačno određenoj udaljenosti, a čitava struktura podsjeća na uvijene ljestve. Taj “dvojni puž”, “dvostruka spirala – heliks” danas je praktično simbol biologije i iskače nam pred očima svugdje, pa čak i nepravilno nacrtana. Taj model je postao opšteprihvaćeni model ove molekule i temelj za shvatanje procesa autoreplikacije DNK kao i sinteze proteina. Mora se priznati da je ovo otkriće promijenilo ne samo nauku, nego i društvo.

Kasnije, sasvim malo kasnije, njih dvojica će u Nature objaviti još jedan rad, gdje će izložiti genetičke i uopšte biološke implikacije ovakve strukture DNK, odnosno – objasniće kako to DNK čuva informaciju o strukturi proteina.

James Watson je rođen u Chicagu 6. aprila 1928. godine, što znači da je imao 25 godina kada je ovo objavio. Cricku je bilo 37. Upoznali su se tako što je Watson otišao u Evropu na postdoktoralni studij, pa je u sklopu istraživanja morao neko vrijeme boraviti i na Cavednish laboratoriji, gdje je bio i Crick. Ovaj prst sudbine, kao i sam način kako su objavili da su otkrili strukturu DNK – u jednom pubu, “Eagle” na Cambridge jedan od njih dvojice je uzviknuo “Otkrili smo tajnu života!” – danas je legenda. Poslije će ispred ovog puba biti postavljena spomen-ploča. 

Za Watsona se na Cambridgu govorilo da ništa ne radi, nego samo igra tenis i ganja ženske, a on sam je javno govorio kako u životu treba biti besposlen da bi se nešto otkrilo. Još jedna njegova izjava, nastala nešto kasnije, je i “Izbjegavajte dosadne ljude” (“Avoid boring people”), što će postati i naslov njegovih memoara. I Crick i Watson su bili samosvjesni, do granice (a i malo preko) arogancije, definitivno nisu bili lažno skromni ljudi.

Watson je dobio stipendiju za studij kada mu je bilo svega 15 godina – ona se odnosila na studij na univerzitetu Chicago, jer se mladi Jim pokazao izuzetno nadarenim. Vizija prirodnjaštva u ono doba je bila da se bavite istraživanjem ekosistema, proučavate ptice ili insekte. Međutim, pročitavši knjigu “Šta je život?” Erwina Schrodingera, Watson odlučuje da će se baviti genetikom, a ne ornitologijom. 1947. napušta Univerzitet Chicago i odlazi na studij na Univerzitet u Indiani privučen time što je ondje boravio dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 1946. Hermann Muller. Mullerov rad, vezan za prirodu nasljednih molekula je opisao Schrodinger u svojoj knjizi.

Watson će se za početke onoga što sada zovemo molekularna biologija zainteresirati uz svog mentora, kasnije Nobelovca, Salvadora Luriu. Treba možda reći da je Luria dobio Nobelovu nagradu 1969. godine, sedam godina poslije svog studenta, za rad na rezistenciji bakterija na fage. Watsonova interesovanja, preporuke i sudbina ga na kraju dovode do Engleske. 

Watsonov rad nakon Engleske biće vezan za nekoliko jako značajnih naučnih institucija: Harvard, Cold Springs Harbor Laboratory (CSHL), a 1990. postaje i šef Human Genome Project – projekta sekvencioniranja ljudskog genoma, jednog od projekata koji su nam zaista otvorili oči u pogledu vlastitog genoma. 

Kao direktor CSHL, mnogo će doprinijeti razvoju ove laboratorije i njenom finansiranju. Međutim, 2019. će ova institucija, zbog Watsonovih izjava vezanih za rasu, povući Watsonove počasne titule i sasjeći veze s njim. Sa 79 godina, Watson je otišao u penziju iz CSHL, i dao je izvinjenje zbog nekih svojih izjava. Zbog izjava oko rase i toga da bijelci imaju gene za inteligenciju, dok melanin tek povećava libido (“Zato imate latino ljubavnike, ali ne i engleske ljubavnike, samo Engleskog pacijenta“, rekao je, između ostalog, Watson), postaće persona non grata u naučnoj zajednici.

Watson je 2015. prodao svoju Nobelovu nagradu kako iz materijalne potrebe tako i iz huje – za Telegraph je rekao kako je prodaje jer niko ne prepoznaje njegovo postojanje. Nagradu je kupio milioner i filantrop Alisher Usmanov za 4.1 milion dolara i vratio je nagradu Watsonu.

Možda bi bilo lakše da Watsonove neprimjerne izjave pripišemo staračkoj demenciji. I da ga pamtimo kao čovjeka koji je, zajedno s Francisom Crickom, Wilkinsom i Franklin dao veliki doprinos biologiji.

 

Ovaj tekst je nastao uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH u okviru projekta “U.S. Scientists Who Changed the World” i zahvaljujemo se Ambasadi SAD.