Koliko boja ima duga? Pet, šest… sedam? Koliko vi boja vidite? Crvena, naranžasta, žuta, zelena, plava i ljubičasta… otkud ona kod Isaaca Newtona sedam boja? 

Postoji velika razlika u tome kako je srednjovjekovni čovjek vidio dugu u odnosu na dugu koju mi sad imamo. Ne, duga se nije promijenila, ali su ljudi mnogo više saznali o njoj.

Srednjovjekovna duga imala je pet boja – crvenu, žutu, zelenu, plavu i ljubičastu i to je dvije boje manje od duge kakvom je mi sad vidimo. Naravno, kada kažem “srednjovjekovna duga”, mislim na prikaze duge koji datiraju iz perioda srednjeg vijeka, recimo, na likovne prikaze duge koju je Bog pokazao Noi. Duge su tada izgledale ovako:
Svi ti prikazi duge bili su veoma neprecizni i proizvoljni. Robert Grosseteste, biskup od Lincolna (1175. – 1253.) je, vođen Aristotelovim spisom “Meteorologija”, rekao kako je prikaz duge u priči o Noi na vitražu crkve Notre Dame u Chartresu iz 1210. “manifest toga da umjetnici nisu u mogućnosti reprodukovati dugu”. Naravno, biskupa nije interesovalo to što sama tehnika vitraža ne dozvoljava prefinjene prelaze boja, nego je odmah ustvrdio kako je Božju emanaciju u materijalnom svijetu nemoguće kopirati. 
Ovo je vitraž koji je biskup Grosseteste imao na umu:
 
Ja više zamjerki imam na ovaj prikaz duge, s obzirom  da boje nisu poredane onako kako se javljaju u prirodi, već sasvim pogrešno i abnormalno:
Osim toga što je umjetniku šunulo da dugu stavi usred zvjezdane noći, kad joj vrijeme nije, crvenu boju spektra je postavio potpuno suprotno od pozicije u kojoj se ona zaista javlja. Crvena treba da bude na vrhu, s obzirom da crvena svjetlost ima najveću valnu dužinu i najmanju frekvenciju.
 
Ali, srednjovjekovnom čovjeku to nije ni bilo važno. U to doba bilo je samo bitno napraviti što šarenije minijature, freske i ikone, upotrijebiti rijetke i teško dostupne pigmente, kako bi se očarale vjerske vođe i pokorio puk. Baza srednjovjekovnog razmišljanja i svjetonazora bila je teologija. Svjetlost je posmatrana kao neka vrsta materijalne objave božanskog – epifanija savršenog u našem nesavršenom svijetu.
 
Sa druge strane, boja u srednjem vijeku nije imala status čiste božanske objave i prikazanja. Boja je bila vezivana za lumen, a ne za lux.
 
U 11. vijeku arapski učenjak Ibn al-Haytham (poznat i kao Alhazen) ispisuje svoju “Optiku” u kojoj se bavi prirodom svjetlosti i načinom na koji oko percipira svjetlost. Ibn al- Haytham je bio jedan od prvih učenjaka koji je uvidio da se boje ponašaju poput svjetlosti i ta će misao u nekom obliku doći i do Isaaca Newtona.
Ibn al-Haytham na novčanici od 10 iračkih dinara
Pragovi percepcije su čudna stvar. Neki ljudi su na boje i nijanse osjetljivi od drugih. 
Ipak, Isaac Newton (prema vlastitim riječima) nije bio jedan od tih ljudi. U početku je i njegova duga imala pet boja – crvenu, žutu, zelenu, plavu i ljubičastu. A onda je Newton u to dodao i narandžastu i indigo. Indigo većini ljudi izgleda samo kao duboka, tamna plava i nema razloga ne smatrati indigo nijansom plave. Čak se i Isak Asimov čudio ovom Newtonovom postupku.
 
 
 
Međutim, Newton je čovjek koji je volio da sve bude sa smislom i razlogom. Njegov svemir nije bio svemir Heissenbergovog Principa neodređenosti, nego kosmos striktnih zakona i logike. U svojoj “Optici”, 4. izdanje, edn. 127 (William Innys, 1730.) kaže kako je boje podijelio tako da “sliče muzičkoj skali”. Sedam bojaNewtonove duge bi odgovaralo sedam tonova muzičke ljestvice i u traženju savršenstva, Newton je jednostavno stvorio indigo. On je gledao, tražio i vidio.
 
Na omotu za album “The Dark Side of the Moon” Pink Floyda nije ispoštovana ova Newtonova ideja o savršenstvu i redu, čuvena prizma je bijelu svjetlost razložila tek na šest duginih boja.