Velika većina ljudi vjeruje kako su GMO loši, opasni i zli. “Vjerovanje” je zaista prava riječ da se opiše to stanje duha – slaganja ili neslaganja sa nečim, bazirano na intuiciji, rekla-kazala informacijama, bez provjere činjenica, bez uvida u argumente.

U ovom postu imam namjeru govoriti samo i samo o iracionalnom strahu da GMO izazivaju zdravstvene poremećaja, ne o onoj “korporacije-muzu-pare” stvari.

Meni naročito idu na živce one slike gdje antiđiemoisti crtaju šprice u povrću i voću – to je poseban znak njihove neobrazovanosti u ovoj oblasti jer se šprice u procesu genetičke manipulacije baš i ne koriste. Više se koriste mikropipete. Ali, šta ćete, ljudi nikad nisu vidjeli jedan biotehnološki laboratorij, a kamoli izolovali DNK, a misle da znaju i razumiju u o čemu pričaju.

Osjećate li onu semantičku razliku kada kažete “Vjerujem da je to tako” i “Znam da je to tako”?

Nauka propituje stvari, nalazi dokaze i daje hladnu istinu.

Međutim, ljudska misao nije hladno racionalna, podložna je uplitu osjećanja i pristrasnosti. Tako da, bez obzira što postoji bruka dokaza da su GMO sigurni za jesti, neki ljudi i dalje crtaju one krvoločne kukuruze i paradajze i plaše malu djecu sa GMO. GMO kao nutricionistički Freddy Krueger.
Priča o GMO zadire duboko u naše emocije, u naše podsvjesno. Ono što jedemo smatramo nečim jako intimnim. Ono što ulazi u nas i izlazi iz nas. Hrana koju dajemo našoj djeci. I sad, odjednom, to je modificirano. I to ne bilo kako, nego na neki vrlo nerazumljiv način. I zato se sva vjerovanja o GMO – a naročito ona koja nemaju veze sa zdravim razumom – brzo šire i i veoma čvrsto inkorporiraju u podsvijest i svijest.

Otkako su mediji počeli izvještavati o DNK, ljudi su shvatili kako je DNK srž nečijeg identiteta. Naučili smo kako je DNK svake osobe unikatna i da forenzičari u C.S.I. mogu pomoću uzorka sa mjesta zločina (ako ga imaju sa čim uporediti) pronaći počinioca ili identificirati žrtvu. DNK – to je esencija nečijeg bića.

Neće biti.

Esencija nekog bića su proteini, a ne DNK. Jer, proteini su ti koji su unikatni, svaki ima različitu strukturu. DNK svih bića ima dezoksiribozu, fosfornu kiselinu te heterociklične baze adenin, timin, guanin i citozin. Samo od rasporeda heterocikličnih baza – sekvenci – ovisi “različitost” DNK sistematski udaljenih vrsta.

Kada jedemo bilo šta, jedemo i DNK sadržanu u tom mesu, hljebu, voću, povrću. I enzimi u probavnom sistemu sasvim uspješno razlože pojedenu DNK – bilo koju – na sastavne komponente. Ok – u rafiniranim uljima, šećerima i mastima nema DNK.

Međutim, kada se kaže “transgenetički”, podsvijest reaguje strahom, jer smo čuli izjave kako je čeprkanje po DNK “igranje Boga”, a hrana nastala unošenjem gena jedne vrste u drugu se naziva “frankenštajnskom hranom”.

Dolje su navedene najčešće GMO kulture i procenat GMO na tržištu:

 

Da se razumijemo – većina toga što pojedete, od zobenih pahuljica do majoneze, ima nešto što je “od GMO”: fruktozno-glukozni sirup (corn syrup) ili lecitin.
Postoje i GMO sorte patlidžana, papaje i jedna sorta jabuke, ali nisu dostupni na našem tržištu.

Ljudi se boje kako bi im neki gen koji se ne javlja standardno u namirnici koju uzimaju mogao nekako “ispuzati” i kao “face-hugger” iz Aliena, snijeti jaje iz kojeg će se izleći neki grozni ksenomorf. Istina je da postoje dva načina prenošenja gena – vertikalni i horizontalni. Vertikalni prenos gena je samo drugi naziv za prenos gena sa roditelja na potomke. Horizontalni prenos gena je svaki onaj prenos gena koji se dešava mimo reproduktivnih procesa, prenos gena između nesrodnih vrsta, recimo, preko virusa.

Horizontalni prenos genetičkog materijala se dešava u prirodi, ali neće baš ići bez nekog pomoćnog sredstva koje “prenosi” gene (opet ću navesti primjer virusnih vekotra, plazmida). Tako da DNK sekvenca ne može “ispuzati” i “zaraziti” organizam konzumenta.

Dajte mi ovamo taj Aquabounty GM lososa, tog “Frankenlososa”! Sa zadovoljstvom bih ga pojela, mirne duše bez mrve straha.