Nedavno je otkriveno da su ostaci jedne kosti iz spilje Denisova u Sibiru pripadali djevojčici od 13 godina, koja je prva generacija miješanja dvije nama srodne grupe ljudi – neandertalaca i denisovaca. „Denny“, kako su naučnici nazvali djevojčicu, prvi je fosilni dokaz ovakvog miješanja u prvoj generaciji.  Već je od ranije poznato da je bilo miješanja između modernih ljudi i neandertalaca, ali i modernih ljudi i denisovaca te ovo baca novo svjetlo na evoluciju današnjih ljudi. Međutim, mi još uvijek znamo vrlo malo o tim izumrlim grupama sa kojima smo u bliskom srodstvu.

Još uvijek imamo diskriminatorni stav prema ovim srodnicima te, iako smo mi, neandertalci i denisovci, pripadnici istog roda Homo – čovjek i premda smo do prije nekoliko desetaka hiljada godina bili savremenici, živjeli ponekad i jedni do drugih, i dalje smo skloni koristiti naziv „neandertalac“ kada želimo reći da je neko zaostao.

U udžbenicima za osnovne i srednje škole, neandertalci se spominju kratko, u sklopu lekcija u otkriću krapinskog čovjeka, ali naša veza sa neandertalcima te osobine ove grupe ljudi u glavama učenika često ostanu nejasne i formiraju jednu netačnu, unižavajuću i pejorativnu sliku nama najbližih bića koja su hodala ovom planetom. Međutim, svake godine ima sve više i više naučnih radova i knjiga koji donose jednu drugačiju sliku neandertalaca te pružaju nove uvide u odnos modernog čovjeka, neandertalaca i denisovaca – još jednog, nama bliskog pripadnika roda Homo i savremenika ranih predstavnika naše vrste.

 

Muzej Krapina
 

 

Jedan od prvih, danas zastarjelih, naziva za ovu grupu je bio Homo stupidus, a dao ga je njemački prirodnjak Ernst Haeckel 1866. godine. Stigma ovog naziva provlači se kroz naša promišljanja o neandertalcima i dan-danas. Ipak, i neandertalci i denisovci su nam podarili čak i dio svoje DNK: ljudi indoevropskog porijekla, preciznije, svi oni koji nisu porijeklom iz Afrike, imaju 1.5-2% udjela neandertalske DNK, a postoje i procjene da se radi o većem udjelu. Traženje fragmenta u genomu koje nosimo od neandertalaca postalo je naročito zanimljiva pasija od 2010. u eri novih tehnika sekvencioniranja genoma, kada je muzičar Ozzy Osbourne dao uzorak svoje DNK na analizu te se otkrilo da na jednom hromosomu ima fragmente porijeklom od neandertalaca.

Ozzy Osbourne



Udjeli neandertalske DNK se često citiraju, bez stvarnog razumijevanja šta to znači. Istovremeno, naša ignoratnost, pa čak i stid što imamo veze sa ovom izumrlom grupom hominina ne postaju nimalo manji.Naziv ove grupe ljudi je nastao prema lokalitetu gdje su 1856. pronađeni ostaci koji su identificirani kao jedna arhaična vrsta iz roda Homo – prema dolini Neandertal u regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija u Njemačkoj. Samo naučno ime ovih ljudi – Homo neanderthalensis – potiče iz 1864. godine i dao ga je William King. Inače, ova dolina je dobila ime u čast Joachima Neandera, njemačkog kalviniste i reformatora, a Neander je grčka verzija njegovog prezimena Neumann, koje bi, ako bi se prezimena prevodila, značilo „novi čovjek“. I zaista, uprkos nekim primitivnim karakteristikama, neandertalac je na neki način „novi čovjek“. Prve ostatke ove vrste su otkrili rudari i mislili su da se radi o kostima medvjeda, ali je jedan lokalni prirodnjak tražio da pogleda ostatke i utvrdio da se radi o grupi bliskoj ljudima. Međutim, dugo se pogrešno smatralo kako su upravo ovi ostaci tzv. „nedostajući beočug“ u evoluciji čovjeka od majmunolikog pretka.

Protivnici Darwinove teorije postepenog razvoja živog svijeta i razvoja modernog čovjeka od majmunolikog pretka i dan-danas tvrde kako neandertalci, kao i druge rane čovjekolike vrste zapravo predstavljaju tek degenerirane i mutirane ljude, ljude kod kojih je do deformacije došlo usljed grijeha te su imali poremećaje kostiju i artritis. Ulje na vatru dolijeva i prva rekonstrukcija izgleda i analiza ostataka neandertalca koju je 1912. uradio Marcellin Boule, a koja je zasnovana na skeletu individue koja je zaista bila deformirana i imala artritis. Slika koja je urađena na osnovu tog skeleta bila je slika neandertalca koja se nažalost zadržala do danas: biće sličnije gorili, samo uspravno, bez puno relacije sa modernim ljudima.

Anatomija, posebno oblik lobanje ovih ostataka, bili su drugačiji od anatomije modernih ljudi, ali ipak jako slični i poznati, mnogo napredniji od onih koji se mogu vidjeti kod drugih ranih pripadnika roda Homo, kakav je Hajdelberški čovjek. Nakon tog otkrića, slični ostaci su pronađeni i u Francuskoj, poslije u Hrvatskoj te na nekoliko lokaliteta u Aziji. Svi su imali nešto niže čelo i nešto niži volumen lobanje od modernog čovjeka te izražen greben iznad očnih duplji.  Rastom su bili nešto niži od nas, a građa im je bila kompaktnija, vjerovatno usljed toga što su naseljavali hladnije klimate u području od Pirinejskog poluotoka do dijelova Sibira. Neke analize ukazuju da su bili svijetle do crvenkaste kose i da su mogli često imati plave oči.

 



Neandertalci uopće nisu bili onoliko primitivni koliko ih mi želimo prikazati primitivnima: izrađivali su oruđe i oružje, čak su pokazivali određenu sklonost prema primitivnim oblicima umjetnosti i ukrašavanja, a svoje mrtve su sahranjivali. Također, utvrđeno je da su, bar ponekad, bili i kanibali. Ne možemo znati da li su sahrane kod ove grupe imale neko simboličko značenje i rasprave o eventualnom duhovnom životu neandertalaca još traju.

Možemo biti jako zahvalni neandertalcima, a i našim precima koji su se miješali sa njima, jer su nam fragmenti neandertalske DNK dali imunitet na određene bolesti. Tako smo otporniji na Epstein-Barrov virus, jedan od virusa koji mogu izazvati rak. Ovo nisu jedini fragmenti koje smo „naslijedili“ od neandertalaca“: pod spomenutim procentom neandertalske DNK podrazumijevaju se još neke varijante gena karakteristične za naendertalske populacije, ali čak i dijelovi genoma koji nisu strogo vezani za kodiranje osobina.



Vezano za položaj neandertalaca u odnosu na modernog čovjeka, postoje dva pristupa – jedan prema kojem su neandertalci posebna vrsta čovjeka (Homo neanderthalensis), ali i dalje sposobna za međusobno miješanje sa našom vrstom (Homo sapiens) i drugi, prema kojem su neandertalci zapravo podvrsta naše vrste (Homo sapiens neanderthalensis). Svante Pääbo, švedski evolutivni genetičar i možda jedan od najvećih stručnjaka za problematiku evolucije neandertalaca u svojoj knjizi Neandertalski čovjek: U potrazi za izgubljenim genomima (Neanderthal Man: In Search of Lost Genomes) govori kako su su ovakvi „taksonomski ratovi“ neraspetljivi. Zapravo, i za jedan i za drugi pristup ima osnova. 

 

Svante Pääbo



Debata o tome da li se radi o zasebnoj vrsti, ili pak podvrsti naše vrste traje već više od 150 godina. „Slijedeći pravila biološke struke, posebice biološke nomenklature, koja regulira imenovanje novih vrsta, rodova i drugih taksonomskih razina, danas da bi argumentirali taksonomski status moramo pokazati po čemu i koliko je određen takson različit od drugog i time opravdali odluku o novom statusu“, objašnjava dr Ivor Janković sa Instituta za antropologiju u Zagrebu i dodaje da, ako prihvatamo biološku definiciju vrste Ernsta Mayra, vrsta se može definirati na temelju reproduktivne sposobnosti da li pripadnici iste vrste mogu imati plodno potomstvo.

 



Kako su neandertalci hibridizirali tj. ukrštali se sa ranijim predstavnicima naše vrste, te, prema nedavno objavljenom radu u časopisu Nature, i sa sibirskom populacijom denisovaca, to znači da bi ove tri grupe mogli posmatrati kao podvrste. Spomenuti rad u Nature je zanimljiv i stoga što povezuje krapinsku populaciju neandertalaca sa denisovcima. Genetička analiza jednog primjerka ostataka kostiju starih oko 50 000 godina, pronađenih u ruskoj pećini Denisova, pokazala je kako se radilo djevojčici od otprilike 13 godina, čija je majka bila neandertalka, a otac denisovac. Djevojčica je od milja nazvana “Denny”. Međutim, njena majka je genetički bila bliža krapinskoj populaciji neandertalaca od neandertalaca čije su kosti nađene u pećini Denisova svega nekoliko metara dalje.

neandertalaca


Međutim, ukrštanje populacija je moguće pratiti samo u realnom vremenu, a kako to u ovom slučaju nismo u mogućnosti, preostaje samo proučavanje skeletnih ostataka, koji pokazuju određene razlike između ovih grupa. „Dio znanstvenika je smatrao da je moguće pratiti određen kontinuitet od neandertalaca do tzv. anatomski modernih ljudi i na temelju toga neandertalce smatrao podvrstom dok su drugi su ukazivali na naglašene razlike u određenim elementima građe i smatrali da su neandertalci izumrla grana te posebna vrsta“, objašnjava dalje dr Janković.

Prema jednom radu iz 2016. godine, objavljenom u The American Journal of HumanGenetics, stvari oko posmatranja neandertalaca kao zasebne vrste ili podvrste se dodatno kompliciraju, jer tzv. moderni ljudi i nenadertalci možda nisu bili sasvim kompatiblilni. Naime, na Y-hromosomu, onom kojeg imaju samo muškarci, nisu pronađeni fragmenti neandertalskog porijekla, što ukazuju da nisu sva ukrštanja bila produktivna. Smatra se da su kombinacija ženske individue Homo sapiensa i muškarca neandertalca nije mogla dati muško potomstvo koje bi preživjelo. Druga mogućnost, koju navode i autori spomenutog rada, jeste da je neandertalska DNK jednostavno „nestala“ sa Y-hromosoma putem određenih evolutivnih mehanizama.

Zapravo, 4-5 vrsta hominina je naseljavalo različite dijelove svijeta i na granicama je dolazilo do interbridinga – H. sapiens, neadertalci, denisovci, “hobiti” (H. floresiensis, prema nalazima do danas, nije bilo interbridinga sa prethodne tri vrste/podvrste) te H. naledi (Južna Afrika, nije otkriveno da je bilo interbridinga, nije naveden na donjoj karti):

neandertalaca

Zapravo, mnogo je enigmi našeg odnosa sa neandertalcima i denisovcima te je ova oblast istraživanja možda jedna od najuzbudljivijih oblasti nauke, tim prije što nam omogućava da saznamo nešto više i o nama samima.