Jedna od izreka modernog čovjeka i civilizacije u kojoj živimo jeste da je informacija ključ opstanka – mi smo istrenirani da moramo saznati što više o nekoj situaciji, naročito ako je to vanredna situacija, poput pandemije. Međutim, u eri demokratskog dosega informacija, pristupa informacijama i odašiljanja i širenja informacija dešava se buka podataka iz koje većina ljudi izlazi zbunjena. Upravo to je infodemija – preplavljenost informacijama vrlo često suprotnih poruka. U ovoj buci većina građana se ne snalazi dovoljno dobro i ne mogu odlučiti kako djelovati i koga slušati.

 

Strah kao pokretačka snaga dezinformacije

U želji da postanu informisani, ljudi postaju zbunjeni, ustrašeni i gube kontakt s realnošću. U želji da druge upozore na opasnost, dijele netačne sadržaje koji doprinose stanju opšte konfuzije i stvaraju paniku. Krizne situacije jačaju našu sklonost da reagujemo „na prvu“, one u nama bude strah, a strah je moćna valuta manipulacije. Sjećate se kako merkati u afričkim savanama gledaju da li ima opasnosti i ukoliko ugledaju nekog predatora, počnu dizati galamu da upozore ostale? To radi i naša vrsta – naša filantropska želja da upozorimo i spasimo druge doprinosi da ljudi šire neprovjerene informacije i paniku. Strah i osjećaj nagrade su naši primarni mehanizmi, utkani duboko u naš limbički sistem i ne možemo ih se tek tako riješiti, a oni koji profitiraju na panici u haosu to koriste.

Fake news djeluje tako da budi najprimitivnije emocije – strah i mržnju, agresivnost, koje su duboko u nama i osnovni su odbrambeni mehanizmi. Zato se tako brzo i viralno šire – jer u toku kriznih situacija ili i u normalnim situacijama kada čujemo za neku opasnost, mi djelujemo tako da obavijestimo one koji su nam bliski. Često se na društvenim mrežama postavljaju takva pitanja koja polariziraju publiku, izazivaju svađe. Jedini način borbe s ovim jeste naučiti ljude da ne reaguju na prvu, imunizirati ih na ovakvo ponašanje, na pojavu ovakvih emocija i širenje takvih sadržaja.

Fact-checking sajtovi u regiji, poput Raskrinkavanje.ba, Faktograf i sličnih rade neumorno i njihovi ljudi praktično padaju s nogu od posla, iscrpljeni svakodnevnim debunkingom dezinformacija. Oni primjećuju da je broj viralnih dijeljenja dezinformativnih sadržaja enormno porastao. Više se takve stvari ne dijele u desetinama i stotinama puta, u pitanju su hiljade. Istovremeno, kredibilni sadržaji mogu samo sanjati o ovakvom engagementu i reachu.

I pri tome, dezinformacije i misinformacije se ne dijele samo kanalima društvenih mreža, nego i „od uha do uha“, zatim cirkulirajućim porukama preko SMS, Viber i WhatsApp porukama, a dio toga je prisutan i na tajnim grupama u koje fact-checkeri nemaju uvid.

Neke od tih poruka pojačavaju nepovjerenje, pa i animozitet prema institucijama. I tu dolazimo do onog glavnog – u zemljama gdje je povjerenje u institucije jako, ova povodljivost za dezinformacijama, od blagih, pa do onih koje koketiraju s teorijama zavjera poput „deep state“ znatno je manja. U zemljama gdje svakodnevno svjedočimo primjerima korupcije, građani imaju nepovjerenje prema institucijama. To znači da će u kriznim vremenima tražiti informacije od onih izvora koji nisu zvanični i tako dolazimo do zaključka da će neka dezinformacija, podijeljena na anonimnom portalu ili se širi društvenim mrežama i youtubeom i cirkularnim porukama na aplikacijama poput Viber ili WhatsApp, imati veliki reach, veliki broj dijeljenja i engagement.

 

Pseudonauka u službi haosa

Analize PISA testiranja u području Zapadnog Balkana pokazuju da imamo problem. Nedostatak bazične funkcionalne pismenosti, praćen niskim nivoom naučne pismenosti stanovništva pruža prostor onima koji šire dezinformacije.

Već godinama je jasno da će zbog širenja dezinformacija koje se tiču nauke, naročito medicine, nastati velika kriza. Na Balkanu djeluju ljudi koji se bave pseudonaukom, autističnu djecu liječe štetnim MMS kapima, koji skupo naplaćuju svoje šarlatanske usluge „iscjeljivanja“, prodaju rastvore i preparate koji nisu prošli klinička ispitivanja djelotvornosti i sigurnosti ili šire strah od vakcina. Amplitudu razornosti protivnika vakcinacije koji zbunjuju i plaše roditelje mogli smo vidjeti već na primjeru epidemije morbila (measles) u Srbiji, Rumuniji i Bosni i Hercegovini i to je bio tek predgovor za priču o onome što se desilo 2020. i što se još uvijek događa.

Dakle, sada dolazimo do korijena problema. Dosta korisnika medija i društvenih mreža nema istančanu sposobnost razumijevanja informacije i nemaju bazu za razumijevanje. Ipak, to dosta korisnika ne sprječava da tumače nešto po svom nahođenju i da postaju kvazieksperti za nešto. Kada imamo ovaj slučaj, u atmosferi nepovjerenja prema institucijama, koja je posljedica višedecenijske tradicije korupcije, ljudi odbijaju da se ponašaju kako institucije traže – recimo, da drže distancu, nose maske, izbjegavaju skupove. U krajnjem slučaju, oni koji su potpali pod utjecaj teorija zavjere, ne vjeruju ni privatnim medijima, a kamoli medijima pod državnom palicom.

S druge strane, imamo i problem dosega kredibilnog sadržaja koji bi mogao parirati dezinformacijama i misinformacijama. Dakle, tog sadržaja ima, ali on nije dovoljno vidljiv. Ogromnu razliku za doseg sadržaja pravi školski postavljen SEO stranice, kada se jedna stranica s kredibilnim, pronaučnim sadržajem postavi u vrh Google search, te kada se ta stranica zaista ozbiljno promovira na društvenim mrežama. Dobar sadržaj bez ulaganja u dobar SEO i promociju ne znači praktično ništa – on ostaje da visi nevidljiv negdje u dubinama etera interneta. Kredibilan sadržaj + dobar SEO + promocija i strategije komuniciranja na društvenim mrežama su dio borbe s dezinformacijama i misinformacijama. Dobar SEO potiskuje dezinformativne sadržaje.

Sadržaji koje treba fektčekirati i debunkati su raznovrsni i, kada govorimo o pseudonaučnim sadržajima koji su se pojavljivali u toku 2020. te se ponavljaju i ove godine, jako je teško da jedna osoba sve to debunka. Naime, kada imamo sadržaje koji se kreću od polja fizike, poput dezinformacija o 5G, do polja biologije i medicine, farmacije, hemije i veterine, njih je lako kreirati i to može bilo ko. Međutim, da bi se raskrinkali takvi sadržaji, potrebno je angažirati desetke stručnjaka iz oblasti, koji će svojim objašnjenjima i izjavama doprinijeti kredibilnosti sadržaja koji ima za cilj neutralizirati misinformacije i dezinformacije.

 

Najčešče dezinformacije koje ulijevaju strah i nepovjerenje u toku pandemije

Neke od njih su bile prilično jednostavne i očekivane – liječenje COVID-19 pripravcima narodne medicine poput meda, čajeva i bijelog luka. Očekivano je bilo i širenje dezinformacije da je COVID-19 „tek obična gripa“, pa čak i da virus ne postoji.

Međutim, onda su se počeli javljati teži oblici dezinformacija. Grupe na internetu su širile dezinformaciju da virusi ne postoje te da je bolest uzrokovana „nakupinom toksina“.

Imali smo spisak hrane koja „alkalizira organizam“ jer, prema tvrdnji tog statusa, kisela pH vrijednost dovodi do bolesti. U istom tipu statusa, koji je očigledno loše Google translate engleske verzije, spomenuto je da se treba jesti vapno (eng. „lime“ – vrsta citrusa, ali i spoj kalcija).

Imali smo mnogo manipulirajućih sadržaja o broju umrlih te tome da se ovaj broj napuhuje, obdukcije ne vrše i da ljekari za umrle pišu kako su umrli od COVID-19, čak i ako je uzrok smrti nešto drugo. Neizbježne su bile i teorije zavjera i dezinformacije o 5G mreži.

Iduće dezinformacije su bile oko smrtnosti od COVID-19 te umanjivanje rizika obolijevanja i smrtnosti, kao i dezinformacije vezane za efikasnost i sigurnost maski. Tu su posebno značajne viralne dezinformacije o tome da nošenje maski ne smanjuje rizik, a da smanjuje količinu kisika i povećava količinu ugljedioksida te tako zakiseljuje organizam. Ovome je mnogo doprinijela i činjenica da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) na početku pandemije poručivala kako maske ne štite one koji ih nose te da ih trebaju nositi samo oboljeli, ne računajući na efekat smanjenja rizika od obolijevanja usljed univerzalnog nošenja maski. Ta epizoda u pandemiji bila je još jedna od stvari zbog čega je dio građana izgubio povjerenje u WHO. Poverenje je narušeno i zbog toga što je dosta ljudi smatralo da ova organizacija nije pravovremeno reagovala na pojavu virusa. Zbog toga, iako je WHO izlazila s mnogo dobrih materijala i obavještenja, čini se su neki ljudi namjerno počeli izbjegavati ovaj izvor.

Osim narodnih lijekova, širile su se i dezinformacije, pa i „protokoli za liječenje“ medicinskim preparatima, lijekovima za koje nije bilo dokaza da su efikasni u liječenju COVID-19. Ove dezinformacije su kolale mrežama i statusima čak i nakon što se pokazalo da ovi lijekovi nisu nimalo efikasni u liječenju pacijenata s COVID-19. Ponajviše se radi i lijekovima na bazi hidroksihlorokina, a u zadnje vrijeme, tu je i parazitik ivermektin. Za potonji kruže „protokoli doziranja“ i dezinformacije da se njegova efikasnost krije od nas, a da se koristi rutinski u zapadnim zemljama. Radi se o jako toksičnoj supstanci, s gotovo nikakvim dokazima da je efikasna u liječenju COVID-19.

Imali smo i dosta dezinformacija vezanih za testiranja, naročito preciznost PCR testova i njihovu metodologiju i tehnologiju. Tu su se počele javljati vrlo sofisticirane dezinformacije, poput onih da PCR test ne razlikuje virus SARS-CoV-2 od drugih virusa, poput gripe te da su testovi namješteni i da svakom ko ima bilo kakav virus ili bakteriju test pokaže da je pozitivan. Jako je česta dezinformacija i o tome da se se radi previše ciklusa PCR testa. Tu su i dezinformacije o čipiranju putem štapića za uzimanje uzorka, ali i dezinformacije da štapić može povrijediti dijelove mozga i pinealnu žlijezdu.

Pinealna žlijezda je bila „zvijezda“ još jedne dezinformacije – da mjerenje beskontaktnim toplomjerom oštećuje ovaj mali organ, zbog čeka smo imali niz slučajeva kada osobe odbijaju mjerenje.

Zatim su uslijedile i dezinformacije o vakcinama – da ove vakcine mogu mijenjati ljudsku DNK, da sadrže ćelije abortiranih embrija te nestručna i zlonamjerna tumačenje uloge ćelijskih linija u stvaranju vakcina, samo da bi se ljudi uplašili sastavom vakcina. Širila se i netačna tvrdnja, naročito u komentarima na FB, kako virus SARS-CoV-2 nikada nije izoliran te da nije „prepoznat prema kochovim postulatima“.

Zatim, tu je i tvrdnja, koja se nije zasnivala niti na jednoj referenci da je „virus mutirao 24 puta i kada virus mutira 24 puta, više se ne može razviti vakcina“. Iako je tačno da virus može mutirati tako da vakcine postanu inertne, ne postoji određen broj mutacija koje su granična linija, a istovremeno, kada su prve vakcine puštene u upotrebu, na virusu SARS-CoV-2 registrovano preko 12 000 promjena u genetičkom materijalu, pa to nije dovelo do toga da vakcine budu neefikasne.

Još jedna dezinformacija u cilju odvraćanja ljudi od vakcinacije je bila i ta da ove vakcine sadrže svinjski želatin, što je izazvalo i gnjev i strah među pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Istina je da glavne vakcine protiv COVID-19 koje su zastupljene u Evropi – Pfizerova, Modernina i vjerovatno će biti AstraZeneca vakcina – ne sadrže želatin uopšte.

Ovdje je spomenut samo dio misinformacija i dezinformacija iz domene pseudunauke koje su harale medijima i društvenim mrežama u proteklom periodu vezano za pandemiju. Potrebno je još spomenuti i one sadržaje koji su dovodili u pitanje efikasnost lockdowna, veličali „švedski model“ i dokument zvani „The Great Barrington Declaration“. Ljudi su olako prihvatali ove stvari i sticali nepovjerenje, jer lockdown nije nikome ugodan i bilo je vrlo lako dovesti ovu mjeru u pitanje, iako je ona vrlo efikasna u situacijama pandemije, ako nemamo vakcinu ili lijek.

 

Eksperti koji su doprinosili infodemiji

U borbi protiv fake news, trebamo naučiti ljude kojim izvorima vjerovati, kako provjeravati i kojim stručnjacima vjerovati. Imali smo veliki skepticizam prema onome što je dolazilo od medija, pa smo ljudima govorili da vjeruju ekspertima i zvaničnim izvorima. Onda su zvanični izvori postali konfuzni, a bilo je i niz eksperata koji su doprinosili infodemiji i širenju dezinformacije pa čak i pozivali na nepoštivanje mjera.

Imali smo stručnjake iz oblasti genetike i medicine koji su u prvim mjesecima pandemije umanjivali opasnost od virusa, govorivši da „je to kao gripa i nas ne treba brinuti nešto što se događa 50 hiljada kilometara od nas“. Desilo se i da ekspert iz oblasti genetike kaže kako postoji mogućnost da je virus potekao iz laboratorije, kao mogućnost, ali bez dokaza, što je izazvalo paniku i služilo kao „potvrda eksperta“ da je virus vještački stvoren. Izjave Nobelovca Luca Montagniera da SARS-CoV-2 ima sekvence HIV-a i da je vještački stvoren, zatim eksperti koji su ulijevali strah od vakcina govorivši da ove vakcine mogu „mijenjati našu DNK“, kao i izjava Karyja Mullisa, tvorca PCR tehnologije, da se PCR ne može se koristiti u dijagnostičke svrhe, izazvale su cunamije lažnih vijesti i dale krila teoretičarima zavjera i dezinformacijama.

Često čujemo: „misinformacija je ljepljiva“- i to je istina. Sam fact-checking i debunking nisu dovoljni ako je misinformacija posijana. Ona ostaje upamćena. Čak i kada je debunkamo, ono što prosječni korisnik upamti je mit, a ne debunk. Zato moramo insistirati na stvaranju kolektivnog imuniteta na fake news, post-istinu, misinformacije, dezinformacije i širenje panike. To je nešto što se trenira. Ljudi koji su radili na provjeri činjenica su gasili niz požara i, kada bi odgovorili na jedan, javilo bi se deset drugih – zato je potrebno djelovati na sprječavanje širenja misinformacija i lažnih vijesti djelovanjem na korisnike, a ne samo kada se problem već desi.

Moramo stvoriti generacije rezistentne na nagon da reaguju i povjeruju na prvu. Isto bismo trebali raditi i sa starijim generacijama. Šteta je već učinjena i imamo sloj ljudi koje ne možemo „deradikalizirati“ od teorija zavjera i detoksicirati od dezinformacija. Oni sebe vide kao snagu slobode, slobodnog mišljenja i izražavanja, jednu vrstu diverzanata, boraca protiv establišmenta, u koji, po njima, spada i zvanična nauka, naučna metoda i naučni konsenzus – a ustvari su sve suprotno od toga.