Rašireno je mišljenje da pasmina određuje narav i ponašanje pasa. Jednostavno smo navikli neke osobine pripisivati određenim rasama – da su neki mirni, drugi nervozni, treći agresivni. Čak i u opisima rasa vidimo te atribute vezane za narav i ponašanje. E, prema novoj studiji, rasa ne određuje ponašanje.
Osobine pasa – od izgleda pa čak do osobine da mogu praviti one molećive izraze – rezultat su desetina hiljada godina vještačkog odabira i koevolucije. Od radnih i lovačkih, pastirskih pasa do manjih rasa za društvo, od ove vrste smo kreirali ono što nam je bilo potrebno.
Veliko istraživanje objavljeno u Science pod naslovom “Ancestry-inclusive dog genomics challenges popular breed stereotypes“, analiziralo je odgovore ankete koji se odnose na fizičke osobine i ponašanje 18 385 pasa kućnih ljubimaca, od kojih je gotovo polovica čistokrvnih, uz analizu genetičkih podataka za njih 2155. Upitnici su kreirani tako da se izbjegne pristranost vlasnika. Uspostavljene su standardne definicije za osobine kao što su prirodna predispozicija psa da slijedi upute, društvenost psa i čovjeka (koliko je psu ugodan kontakt s ljudima) i koliko su psi zainteresirani za igračke. U upitniku su postavljena pitanja o fizičkim i estetskim osobinama.
Analiza rezultata istraživanja za rasne pse pokazala je da je samo oko 9% varijacija u ponašanju objašnjeno pasminom.
“Uglavnom nismo vidjeli velike razlike u pasminama, ali postoje neka ponašanja koja su više povezana s pasminom od drugih“, rekla je dr Elino Karlsson, koautorica studije.
Iako nijedno ponašanje nije bilo vezano isključivo za jednu pasminu, zavijanje je bilo češće među beaglovima, a najmanje često među labradorima, dok su pitbulovi i retriveri bili “društveniji” ili su bili ugodniji sa strancima. Neke rase pasa su zabranjene jer se smatra da su genetički agresivnije upravo zbog tvrdnji o povezanosti pasmine s ponašanjem.
Međutim, nije utvrđeno da su sva ponašanja nasljedna, uključujući i to kako se pas lako isprovocira i taj nalaz sugeriše da agresivnost psa možda nema mnogo veze s genetikom, nego više s odgojem i ponašanjem vlasnika prema životinji.
Ali postojao je visok stepen varijabilnosti među individualnim odgovorima pasa unutar jedne pasmine, što znači da je teško predvidjeti ponašanje psa na temelju njegove pasmine. Istovremeno, dob psa je bila bolji prediktor da li će se životinja voljeti igrati s igračkama nego rasa, što jeste očekivano.
