Priroda i društvo


Sjećate ste kako ste u školi morali učiti one cikluse mahovina i paprati i pitali se da li će ikada doći dan kada će vam to znanje trebati u životu?

 
Taj dan nikada nije došao niti će. Oni koji su upisali studije na kojima se izučavaju razvojni ciklusi mahovina i paprati su sve to morali učiti ispočetka, jer se nisu sjećali cijelog ciklusa, a oni koji nisu upisali te fakultete – pa, te informacije im nikada nisu ni zatrebale.
 
Istovremeno, jako puno ljudi izađe iz školskih klupa ne naučivši da su sljepić i blavor bezopasni beznogi gušteri, ne znajući prepoznati otrovne gljive i bilje, ne znajući praktično ništa o jestivom i ljekovitom bilju. Prosječan građanin zna prepoznati ružu, hrast, brezu i kesten, dok ostale vrste drveća za njega ostanu pod velom misterije. Smreka i jela, dvije različite vrste četinara, koje nije previše teško razlikovati ako se čovjek samo malo potrudi, obični građanin obično stavi pod skupni termin “borići”.
 
Kada izađu iz školskih klupa, mladi još sa sigurnošću ne znaju kakvi im se to procesi dešavaju u organizmu – disanje, varenje, ekskrecija, čula – sve to ostaju djelomično enigme postojanja. Naravno, tradicionalno najgore poznavanje je iz oblasti reproduktivnog sistema jer izgleda da dosta nastavnika ima ili problem sa izgovorom ključnih riječi ili sa održavanjem discipline na času prilikom izvođenja ovih nastavnih jedinica, pa seksualnost često ostane samo kroki-skica u umovima mladih ljudi.

 

 


Iz godine u godinu, iz generacije u generaciju ponavlja se jedno te isto: zapostavljanje prirodnih znanosti u obrazovnom sistemu. Ta storija kreće još od predmeta Priroda i nastavlja se kroz oblasti predmeta Biologija, Hemija i Fizika. 
 
Ipak, dok se u fizici i hemiji nastavnici mogu koristiti zadacima i formulama te na taj način stvoriti autoritet pred učenicima, nastava biologije se često ne doživljava “tako ozbiljnom” kao nastava fizike i hemije. Najčešći pristup učenju gradiva iz biologije je obično “štrebanje”, postizanje samo onog osnovnog, najnižeg nivoa znanja – reproduktivnog znanja. Vrlo često i sami nastavnici ohrabruju puku reprodukciju činjenica. Problem kod fizike predstavlja i činjenica da se nastava fokusira na zadatke, teorija je premalo objašnjena, apstraktna i učenicima nedokučiva, obične stvari se objašnjavaju tautološki (“materijalna tačka je referentno tijelo koje blablabla”) i onda učenici nauče da rade zadatke po klišeu, bez stvarnog razumijevanja materije. 
 
U udžbenicima prirode nastavlja se tradicija slabe likovne opremljenosti. Slike su male, nejasne, a često ih ni nema za ključne stvari. Nedostaju sheme, infografike, bogatstvo boja, plastičnost crteža i… informacija. Dakle, onaj predmet koji je zbiljski djeci i omladini najbliži i ima možda najveći kapacitet primjene u svakodnevnom životu se unakažava lošim i polulošim udžbenicima. 
 
Cilj predmeta iz ove grupe bi trebao biti jačanje spoznaje o sebi i okolini, o materijalnom svijetu na koji smo osuđeni. Međutim, njihova svrha se generacijama skrnavi suhoparnim udžbenicima i nastavom.
 
Naravno, treba biti pošten i reći da nisu svi nastavnici podlegli diktatu ovakvih udžbenika, ali i to da u našoj zemlji nemaju sve škole nastavna učila koja bi mogla razbiti monotoniju u ovim oblastima. Trebali bismo se okrenuti ovoj oblasti, nipošto ne zapostavljajući ni druge probleme u našem školstvu, i početi poticati učitelje i nastavnike iz ove grupe predmeta da budu kreativni i da sve više mladih izađe iz školskih klupa, upiše studije koje žele, a da istovremeno znaju mnogo toga o svom tijelu, o biljkama i životinjama u svojoj okolini, da u po dana u po noći znaju koje su to ugrožene vrste i gdje živi planinski triton kod nas te da razumije važnost održivog razvoja i opasnosti koje prijete ljudskoj populaciji. 
 
Nije sve u nacionalnoj grupi predmeta. Ima nešto i u prirodnim znanostima. 
 
 
Priroda