Piše: Jelena Kalinić

Rachel Carson je američka naučnica i naučni pisac, možda jedna od ponajboljih naučnih pisaca svih vremena. Upozorila je na problematiku pogrešne i prekomjerne upotrebe hemijskih sredstava za zaštitu usjeva i reperkusije toga na ravnotežu ekosistema i naše živote.

Kada pišete o nauci, morate baratati sa suhoparnim podacima, činjenicama, ozbiljnošću problema, a sve to ipak nekako načiniti ljudskim, pitkim, čitljivim. Upravo je to uspjela Rachel Carson, zahvaljujući svom znanju, entuzijazmu, razumijevanju problema i sposobnošću da misli iskomunicira na način prihvatljiv širokoj publici.

Kada pomislimo na Rachel Carson, svako ko je čitao njena djela, poput Under the Sea Wind (Pod morskim vjetrom) ili, još poznatiju Silent Spring (Nijemo proljeće), ne može a da se ne zapita kako neko istovremeno može biti i tako dobar naučnik, ali i vrstan pisac te aktivist i lobista. Jer Rachel je bila upravo to: bavila se marinskom biologijom i ekologijom, a u svojim knjigama je naučno-popularnim i veoma lakim jezikom objašnjavala problematiku uništavanja okoliša i skretala pažnju javnosti na degradaciju i zagađenje ekosistema.

 

 

Početak i rani radovi


Carsonova je rođena 27. maja 1907. na porodičnoj farmi u blizini mjesta Springdale u saveznoj državi Pennsylvania. Kada se rodite na farmi ili ranču, okruženi životinjama i biljkama, sasvim je prirodno da istražujete upravo taj svijet. Kombinacija prirode, zainteresiranosti za životinje i knjige očigledno je od ranih dana Rachel oblikovala da postane to što će postati. Rado je čitala Hermana Melvilla, ali i Roberta Louisa Stevensona, što je će možda i postaviti na trag marinske biologije.

Kažu da je Carsonova bila prilično introvertno dijete i da se nije puno družila. Prvo je upisala studij engleskog jezika, a onda studij biologije, što sve kao da je nekako bilo produžetak njenih dječijih interesovanja, ali i naznaka da će u životu morati jednom spojiti književnosti i nauku. Na kraju će studirati zoologiju i genetiku na veoma cijenjenom Johns Hopkins univerzitetu.

Njena finansijska situacija nije bila zavidna: njena porodica se ne bi mogla nazvati siromašnom, ali ni bogatom, čak ni dovoljno imućnom da bi mladoj Rachel pružila komoditet studiranja bez rada. I danas je rad uz studij modus vivendi za hiljade i hiljade mladih ljudi koji studiraju u SAD. Rachel je tako postala ono što bismo mi nazvali vanredni student, kako bi mogla raditi. A radila je nešto što joj je bilo blisko – u laboratoriji za zoologiju. Tako je nastavila sve do 1932. kada je stekla master diplomu u oblasti zoologije. Htjela je nastaviti sa doktoratom, međutim morala je tražiti bar neku finansijsku stabilnost, a novaca za doktorske studije nije imala te je počela raditi kao nastavnica. Tako je izdržavala i svoju porodicu u vrijeme Velike depresije.

Međutim, njen otac umire 1935. usred ove velike krize, što još više pogoršava finansijsku situaciju Racheline porodice. Ona se u tom trenutku mora brinuti i za svoju majku, mora raditi… vremena za nauku nema, a ponajmanje vremena i sredstva za doktorate. 1937. joj umire i sestra i ona postaje jedini skrbnik za svoju majku i nećake.

Ali, kako to nekad zna da bude, nije sve sivo i iza najsivljih oblaka pojavi se neka svijetla linija sunca: Rachel dobija prvo privremenu poziciju u državnoj agenciji za ribarstvo (U.S. Bureau of Fisheries), a posao joj je bio vrlo interesantan – pravila je edukativnu radio-emisiju pod nazivom Romance Under the Waters. Emisija je trajala oko sat vremena, a tu je Rachel pričala o različitim stvarima vezano za vodene ekosisteme i bića koja žive u njima. U to doba radio je bio veoma popularan medij, a njen posao – koji danas zovemo “populariziranje nauke” praktično nepoznat. Od radio-emisije, krenula je i u pisanje članaka za novine. Bila je na pravom putu da postane naučni pisac. Njen rad se jako svidio publici, a time i njenim pretpostavljenim i Rachel dobija stalnu poziciju o ovoj agenciji.

Ponekad nas životne (ne)prilike natjeraju da se odreknemo sna i puta koji smo željeli, ali nas u isto vrijeme pripreme za nešto drugo i daju nove šanse.

Prvi esej, originalnog naziva The World of Waters (Svijet vode), objavila je u Atlantic Monthly, pod naslovom Undersea (Pod morem) i tu govori o živom svijetu morskog dna. Nakon objavljivanja, izdavač Simon & Schuster se zainteresirao za Carsonovu i kontaktirali su je i zamolili da esej proširi u knjigu koju će oni publikovati. Ova knjiga, Under the Sea Wind, ugledala je svjetlost dana 1941. Knjiga je dobila vrlo visoke ocjene i poslije će Rachel pisati iz za Nature, te Sun Magazin.

Nešto nakon toga, nastupa i Manhattan projekakt, pa Hirošima i Nagasaki. I nekako baš u to vrijeme na scenu stupa i DDT, insekticid koji je reklamiran kao siguran za ljude, a poguban za insekte. Čak su ga zvali “bomba za bube”, aludirajući na bombe bačene na Japan. Carsonova će se zainteresirati za ovu supstancu, koja se tek počela testirati i predosjetiti da ona možda nije toliko sigurna koliko se tvrdilo. Ipak, izdavači neće smatrati da bi priča o DDT bila interesantna i ova ideja Rachel Carson neće biti realizirana sve do 1962.

Iduća objavljena knjiga biće joj The Sea Around Us (More oko nas) u izdanju Oxford University Press 1951. dok 1955. izdaje The Edge of the Sea (Rub mora), treći dio svoje “morske” trilogije.

Nijemo proljeće


Kada je 1962. izašla njena knjiga Nijemo proljeće, Carsonova nije ni mogla sanjati kakav će biti utjecaj ova knjiga. U njoj, Carsonova skreće pažnju javnosti na sintetičke pesticide, posebno DDT, koji su se u to vrijeme počeli masovno koristiti, kao glavne krivce za smanjenje broja insekata i ptica. Ona je ovdje objasnila da su pesticidi koji su se tada koristili u poljoprivredi izazivali mutacije te da svakodnevni kontakt sa ovim tvarima, putem vode, zemljišta i hrane predstavlja opasnost po sav živi svijet i napose, po čovjeka.

Ona se osvrće i na problem bioakumulacije toksičnih materija u živim organizmima i u lancima ishrane, pri čemu najviši članovi u piramidi ishrane – veliki predatori i čovjek – unose u organizam i najveće koncentracije toksičnih tvari. To sve ima dalekosežne posljedice – ljuske jaja ptica postaju tanje i mladi se ne mogu izleći, javljaju se sterilitet i maligna oboljenja. Također, predvidjela je i stvaranje rezistencije na pesticide kao realnu opasnost, čak i ako ove tvari nemaju negativan utjecaj na okoliš.

Ova knjiga je jedna od najširih analiza problema zaštite životne sredine, toga kako mi, svojim aktivnostima, mijenjamo planetu. Ona je ovdje među prvima upozorila kako je čovjek dio ekosistema i kako remećenje ravnoteže ima bumerang efekat na čovječanstvo. Ona piše kako mi moramo doći do “sporazuma s prirodom”. Nažalost, još uvijek to nismo uspjeli i hrlimo u propast…

Nijemo proljeće je od septembra do decembra 1962. bilo prodano u 100 000 primjeraka. Zapravo u to doba i nije bilo naučno-popularne knjige koja je imala komercijalni uspjeh.

Nasljedstvo

Preminula je 14. aprila 1964. u Silver Springu, savezna država Maryland.

Rachel Carson je prva upozorila na globalne razmjere čovjekovog uticaja na živi svijet i njen rad će utemeljiti pokret zaštitara okoliša, ali i udariti temelje američkoj Agenciji za zaštitu životne sredine (US Environmental Protection Agency – EPA), koja će postati uzor i za osnivanje sličnih državnih agencija u drugim zemljama.

2012. godine, na 50-tu godišnjicu izdavanja knjige, izvedena je premijera simfonijske poeme „Nijemo proljeće“ američkog kompozitora Stevena Stuckyja u znak sjećanja na ovu vrsnu naučnicu i popularizatora nauke.

Ovaj tekst nastao je uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH u okviru projekta “U.S. Scientists Who Changed the World” i zahvaljujemo se Ambasadi SAD.