Danas jako često čujemo termin umjetna inteligencija tj. U.I. ili vještačka inteligencija, a na engleskom Artificial intelligence (AI). Ponešto se više koristi skraćenica AI od prevoda UI.

U dosta naučno-fantastičnih filmova i serija, u knjigama, umjetna inteligencija je nešto što dovede u opasnost postojanje ljudi i života uopšte.

Ovdje se umjetna inteligencija često prikazuje ili kao roboti ili softveri koji su na neki način evoluirali i žele da unište čovječanstvo. Osim klasika naučno-fantastičnog (i knjige i filmovi) žanra kakvi su Blade Runner, Terminator, Star Trek, Star Wars, djela Philipa K. Dicka, Isaaca Asimova i Arthura Clarka  te filmova i serija nastalih po njihovim djelima, preporučujem da pogledate Expanse, Foundation (Fondacija, prema romanima Asimova) i The 100.

Termin i ovo polje istraživanja nastali su 1956. kada se nekoliko naučnika, predvođenih Johnom McCarthyjem i Marvinom Minskyjem sa MIT te Arthurom Sameulom sa IBM sastalo i počelo raspravljati o mogućnostima toga da mašine mogu učiti.

Bill Gates, Elon Musk, Noam Chomsky te nedavno preminuli Stephen Hawking su 2016. upozorili na opasnost od umjetne inteligencije. Pojava ovakvog tipa mašina i softvera bi mogla promijeniti način ratovanja, stvoriti autonomna oružja i još mnogo toga.

Ali istovremeno, umjetna inteligencija bi mogla ljudima olakšati život.

Dakle, kada kažemo „inteligencija“ obično mislimo na sposobnost snalaženja u novim situacijama, i to je najčešća, mada ne baš najbolja definicija inteligencije. Inteligencija znači sposobnost interakcije sa sredinom koja nas okružuje, sposobnost donošenja odluka, rješavanja problema, komunikacije, kretanja kroz tu sredinu i izražavanje, učenje i pamćenje te zaključivanje na osnovu iskustva.

E, pa vještačka inteligencija ima iste te osobine, samo ih ne manifestiraju živa bića nego mašine ili softveri. Vezano za vještačku inteligenciju, možemo razlikovati analitičku umjetnu inteligenciju, koja ima osobine kognitivne inteligencije, ali ne posjeduje nešto što imamo mi ljudi – emotivnu inteligenciju tj. mogućnost empatije i interpretacija emocija.

Dakle, umjetna inteligencija je termin koji u širem smislu pridajemo svakom neživom sistemu koji ima sposobnost snalaženja u novim situacijama. To je jedna vrsta simulacije ljudske inteligencije kod mašina i kompjuterskih programa. Dakle, ne mora svaka umjetna inteligencija biti ,,robot” – dovoljno je da ima interface.

Postoji umjetna inteligencija koja je inspirisana ljudima i ima elemente i kognitivne i emotivne inteligencije te humanizirana umjetna inteligencija koja ima svijest o sebi. Recimo prvi tim AI/UI bi bila takozvana samovozeća kola. Drugi tip bi bili automobili koji pokazuju karakteristike ljudskog ponašanja pri vožnji – recimo, psuju ili pjevuše tokom vožnje. Treći tip bi bili automobili koji su svjesni svog postojanja.



2022. Googleov inženjer Blake Lemoine je izvjestio kako je vještačka inteligencija LaMDA koju je razvijao Google “svjesna” i objavio razgovore sa ovim botom. Google, a i niz drugih stručnjaka su negirali da se ovdje radi o svjesnom entitetu, nego je riječ od sofisticiranom botu koji dobro procesira jezik i sklapa rečenice iz fonda  koji ima.

Vještačka inteligencija je ujedno grana kompjuterske nauke koja se bavi razvojem programa i hardvera koji će nešto više podsjećati na ljude… ili čak preteći ljude. No da bi smo razumjeli i prepoznali umjetnu inteligenciju, morali bismo imati jasne definicije inteligencije i svijesti kod ljudi, što, pogotovo za svijest baš i nije strogo definisano – ne znamo šta nas čini svjesnima i kako se stvara svijest.

 

Postoje još neki pojmovi koje moramo znati vezano za umjetnu inteligenciju – to su mašinsko učenje i tehnološka singularnost.

Kao i ljudi, mašine – i programi – mogu učiti iz iskustva i postati pametniji tokom vremena. Čak i vaš pretraživač nakon izvjesnog vremena počne predviđati vaše pretrage. Pri tome, mašine se ne zamaraju baš lako, i ne pate od mnogih kognitivnih problema koje imamo mi. Mašinsko učenje je usko povezano s idejom umjetne inteligencije, a zasniva se na ideji da sistemi mogu učiti iz setova podataka, identificirati šablone i na osnovu toga donositi odluke s minimalno ljudskog upliva. Dovoljno podataka poboljšava mašinsko učenje, odnosno, vaš bot je onoliko dobar koliko mu podataka date i koliko su dobri ti podaci. Recimo, tako programi mogu naučiti komunicirati s ljudima, na tome se zasnivaju i neki chat-botovi. Na ovaj način, AI se trenira da predviđa, analizira i komunicira.

Ono što ovim sistemima jeste problem, nama je pak nevjerovatno – kako razlikovati lica, kako razlikovati primjerice psa od mačke jer obje životinje imaju slične osobine ili kako znati da su i buldog, i njemački ovčar i maltezer – psi.

Moramo se zapitati kako mi to znamo? Pa znamo na osnovu iskustva, učili smo kada smo bili mali, najčešće jer nam je neko to rekao i pokazao. Tako bi trebale učiti i mašine. Međutim, u jednom trenutku, kada bi mašine prešle neku tačku učenja iz iskustva, umjetna inteligencija bi bila sposobna samu sebe poboljšavati i stvoriti narednu verziju bolju nego što je to bila dosadašnja. To nazivamo tehnološka singularnost.

Tehnološka singularnost je, za sada, strogo hipotetički pojam, ne postoji, nije se dogodila. To je hipotetička tačka u istorijskom razvoju vještačke inteligencije u kojoj njen rast postaje nekontrolisan. Recimo, neki, inteligentni entitet će na kraju ući u reakciju ciklusa samopoboljšanja, pri čemu će se svaka nova i inteligentnija generacija pojavljivati sve brže i brže, uzrokujući ,,eksploziju” u inteligenciji što rezultira snažnom superinteligencijom koja kvalitativno daleko nadilazi svu ljudsku inteligenciju

*Ovaj tekst i video namijenjeni su djeci i tinejdžerima u svrhu upoznavanja s osnovnim terminima