Frankenstein zapravo nije čudovište – to je prezime doktora, Victora Frankensteina, koji je stvorio ovo biće, ali danas obično kada se kaže Frankenstein, misli se na čudovište. Frankenstein ili moderni Prometej, roman je kojeg je napisala Mary Shelley, supruga pjesnika Percyja Shelleya. Mary je inače bila kćerka engleskog filozofa Williama Godwina i književnice Mary Wollstonecraft.
 |
| Mary Shelley, izvor: Wikipedia |
1816. mlada Mary Goldwin, buduća Mary Shelley, počinje pisati ono za šta se danas smatra da je jedno od prvih djela naučne fantastike. Priča o doktoru koji stvara živo biće iz neživog, od dijelova mrtvaca, biće koje ima razum, i nadprosječnu snagu, ali je nakaza, biće koje je oživljeno elektricitetom i dan-danas golica ljudsku maštu i postavlja etička pitanja. Zapravo, na neki način, Frankenstein je prva verzija umjetne inteligencije.
Dakle, mlada Mary na Ženevskom jezeru provodi to ljeto 1816. godine, u analima poznate još i kao “Godina bez ljeta”, jer je vrijeme bilo izuzetno hladno, a kasnije će se pokazati da je za to “kriv” indonežanski vulkan Tamboru, koji je u erupciji 1815. izbacio u atmosferu velike količine pepela zbog čega je došlo do prolaznih klimatskih promjena i Godine bez ljeta.
Elem, te 1816. bilo je toliko hladno da Mary, Percy i njihov prijatelj Lord Byron nisu znali šta da rade jer su bili u Vili Diodati na Ženevskom jezeru, a bilo je isuviše hladno da bi šetali. Zarobljeni u vili, zbog neprestanih oluja, odlučili su da pišu horor-priče. Zapravo, stvorili su svoj sopstveni horor-Dekameron. Od jedne od tih priča nastaće roman Frankenstein ili moderni Prometej, objavljen 1818. Ime “Frankenstein”, Mary je vjerovatno pokupila od naziva jednog njemačkog seoceta Frankenstein, gdje je 1816. odsjela na putu za Ženevu, a koje se danas nalazi u Poljskoj (i zove se Zabkowice Slaskie). Drugi dio naziva romana, vjerovatno je omaž Eshilu i njegovom Okovanom Prometeju.
 |
| Villa Diodati |
Lord Byron je sa sobom poveo svog ličnog ljekara, dvadesetogodišnjeg Johna Williama Polidorija, kojeg ćemo mi pamtiti kao autora Vampira iz 1819. Polidorijev Vampir je, pogađate, također nastao 1816. na Ženevskom jezeru, a predstavlja prvo djelo u kojem su književno integrirani gotički tj. folklorni elementi priča o vampirima. Polidori je proširio jedan Byronov fragement, A Fragement of a Novel (1816.), kojim Byron nije bio zadovoljan.
 |
 |
| Giovanni Aldini, izvor: Wikipedia |
Da se vratimo na Mary Shelley i nesretnog Frankensteina. U pisanju ovog romana sigurno je veliku ulogu imao upravo Polidori, kao i čitav niz okolnosti – poznanstvo Percyja i Byrona, Byronova potreba da ima ličnog ljekara uza se, ljubav između Mary i Percyja, hladno ljeto i, najvažnije – Maryna obrazovanost i talenat. Mit o Victoru Frankensteinu i njegovom čudovištu, čudna je mješavina gotičke melodrame i naučne fantastike koja se pomalo naslanja na judaistički mit o Golemu, biću koje liči na ljude, ali, za razliku od ljudi (pa i samog Frankensteina) nema razum, nego samo može ispuniti naredbe koje mu je neko dao napisane na ceduljici i stavio mu ih u usta.
Naučno-fantastični momenat u Shelleynom romanu vjerovatno je inicirao Polidori. Naime, Polidori je sigurno znao za eksperimente koje je, nekoliko godina prije zbivanja na Ženevskom jezeru, vršio italijanski ljekar Giovanni Aldini. Možda je Mary kao dijete i sama čula sa Aldinija, jer su kućni prijatelji njene porodice bili mnogi znameniti i obrazovani ljudi.
Dakle, Giovanni Aldini se rodio u Bolonji, 1762. godine. Bio je nećak slavnog Luigija Galvanija, koji je vršio eksperimente sa elektricitetom i po kojem je pojava da se mišići kontrahiraju stimulirani električnom strujom dobila ime galvanizam. Galvani je stavljao elektrode na žablje batake (ah, ti Talijani!) i oni bi se stezali pod dejstvom struje. Galvanizam danas proučava grana fiziologije koja se zove elektrofiziologija. Aldini je bio istinski nasljednik Luigia Galvanija – posvetio se istraživanju galvanizma.
Januara 1802. Aldini izvodi jedan jezovit eksperiment u Londonu: pušta struju kroz tijelo pogubljenog kriminalca Georga Forstera, koji je ubio suprugu i dijete udavivši ih u kanalu Paddington. Forster je pogubljen vješanjem, a Aldini je imao mogućnost da u Newgate (jedna od kapija Londona) pokaže djelovanje galvanizma na ljudskom lešu, što je narodnim masama mnogo atraktivnije nego galvanizam na žabljim batacima. George Forster je bio sigurno mrtav u trenutku kada je Aldini pokazivao eksperiment – njegova kičmena moždina je prekinuta, a u tijelu nije više bilo krvi. Ovako Newgate Calendar opisuje eksperiment: “čeljust pogubljenog kriminalca je počela da drhti, mišići su se grčili, a jedno oko je bilo otvoreno“. Jedan muškarac, gospodin Pass, je bio toliko užasnut eksperimentom, da je preminuo od šoka brzo nakon što je napustio Newgate.
 |
| Aldinijev eksperiment, izvor: NYPL, General Research Division |
 |
| Izvor ilustracije: Wikipedia |
Aldinijev eksperiment jeste jezovit, ali ono što je on uradio zapravo je začetak tehnike reanimacije, tačnije, treće karike reanimacije – defibrilacije. Mary Shelley je imala 5 godina u doba kada je Aldini izvršio ovaj eksperiment.
Prema jednom BBC Knowledge dokumentarcu, Forsterova krivica je bila krivo procijenjena i u tom se dokumentarcu govori o tome kako je Forsterova supruga bila suicidalna i često govorila da će ubiti sebe i dijete. U to vrijeme, ljudi za koje je sud presudio da su krivi, bili bi pogubljeni, pa bi se na njihovim tijelima vršile disekcije (ili eksperimenti, kako je ovdje bio slučaj) a tijela bi bila rasparčana kako ne bi mogla biti vaskrsnuta na Sudnji dan.
Drugi tekstovi o nauci čudovišta:
