U tekstu iz Školegijuma “Ne znam ništa i naučio sam to u školi“, koji je objavljen 18.3. 2017. godine, dotaknuta je jedna zanimljiva tema: koliko naš obrazovni sistem, nastavnici i udžbenici posvećuju podučavanju o velikim naučnicima. Za ovaj tekst je provedena anketa među studentima i studenticama Filozofskog fakulteta i Odsjeka za matematiku PMF-a Univerziteta u Sarajevu. Anketa je sadržavala samo dva pitanja: Ko je bio Galileo Galilei i šta znate o njemu? i Gdje ste to naučili? Rezultati su bili razočaravajući i pokazali su kako studenti ne znaju osnovne stvari o jednom od poznatijih predstavnika rane naučne misli te da većinom imaju pogrešne predodžbe o Galileju. 


Evo šta piše u članku:
Od 118 ispitanika i ispitanica, njih 21 reklo je da ne znaju ništa, 18 zna da je značajan po tome što je otkrio da je Zemlja okrugla, 26 da ga je ubila Crkva, po nekima je spaljen na lomači, drugi opet kažu da je obješen, treći da je umro u zatvoru na koji ga je osudila Crkva. Ništa manje šarolika od načina smrti nisu ni Galilejeva zanimanja – bio je filozof, matematičar, inžinjer, jeo geografijuimao visok koeficijent inteligencije pa je puno toga otkrio i istražio, astronom, izumitelj teleskopa, fizičar, proučavao svemir, geograf, otkrivač heliocentričnog sistema, astrofizičar, mislilac, moreplovac, bavio se mjerenjem brzine svjetlosti, izumitelj vojničkog kompasa, ispravio je Aristotela u nekim djelima, otac moderne nauke.”




Ono što mogu primijetiti u udžbenicima jeste da nedostaje tekstova o velikim naučnicima. Već sam rekla da u udžbenicima biologije nedostaje spominjanje stanične teorije i njenih tvoraca – Matthiasa Schleidena i Theodora Schwanna, a Watson i Crick su svedeni na jednu rečenicu. U udžbeniku Fizike za 8. razred (Sarajevo Publishing) se povremeno, na marginama spomenu naučnici, naročito u kontekstu fizičkih jedinica koje su dobile ime prema naučnicima (džul, vat i sl.), ali takve stvari uglavnom nedostaju u većini udžbenika. Ne znam koliko nastavnici u školi uspiju u obrazovnom procesu neutralizirati ovo ćutanje o velikim naučnicima. Čak znam neke nastavnike koji to pokušavaju i nekako uspijevaju, ali je sve to na nivou individualnih napora i želje da se djeci pruži mnogo više nego što sadašnji obrazovni sistem pruža. 

Zašto naša djeca u toku školovanja ne čuju za Richarda Feynmana, Roberta Oppenheimera, Erwina Schrodingera, Enrica Fermija, Iana Wilmuta, T.H. Morgana i mnoge druge?
 

Jednim dijelom, to je i razumljivo: nastavni plan i program je tako natrpan da nema prostora govoriti još i o životima naučnika te načinu na koji su otkrili neke stvari. Možete birati: ili ćete djeci ispredavati ono što je predviđeno NPP-om, ili ćete vrijeme gubiti sa zanimljivim, anegdotalnim pričama iz života naučnika i o otkrićima, što se na raznim ispitivanjima i maturama baš i neće testirati. Međutim, ovaj segment obrazovanja je tradicionalno pripadao neformalnom obrazovanju i nikada se to nije učilo u školi. Prije rata je na TV emitovana crtana serija “Otkrića bez granica” u kojoj su brat i sestra pomoću IT druga zvanog Jeany otkrivali svijet nauke i to upravo preko priča o velikim naučnicima i tome kako su nešto otkrili. Ova crtana serija je još jedna od stvari koje su na mene napravile veliki utjecaj da se kao dijete zanteresiram za nauku. Također, bila sam oduševljena knjigom iz 1964. u izdanju Tehničke knjige Beograd – “Veliki fizičari” profesora Branka Đurića. Danas, Neil DeGrasse Tyson radi neke slične stvari – u njegovim emisijama za NG često ima animiranih sekvenci iz života velikih naučnika. 


Michael Faraday, iz NG serije
 


Mislim da je lakše učiti nauku preko učenja o tome kako su naučnici “nadošli” na otkriće. Tu možemo vidjeti i naučiti o teškoćama, o pogrešnim zaključcima i faktoru slučajnosti. Zapravo, na takav način spuštamo nauku na mjeru običnog čovjeka i naročito – na mjeru djeteta jer tada naučnici nisu neki superpametni likovi kojima sve ide od ruke i koji su iznad nas i bez poteškoća razumiju name daleke stvari. Mi, učeći o otkriću, učimo zajedno sa naučnicima. Također, znati zašto je neki naučnik važan i šta je otkrio predstavlja dio opšte kulture jednog građanina. Ovo je esencijalno za poznavanje istorije nauke i istorije ljudske misli. Ovom metodom učenja – ne deduktivno, gdje vam se sve da unaprijed, sve formule, svi fenomeni i sva rješenja, nego induktivno – od manjeg i poznatog ka većem i nepoznatom. Mislim da bi učeći o velikim otrkićima i životima nuačnika imali puno produktivniji obrazovni sistem, ali uvođenje ovog bi zahtijevalo korijenitu promjenu sistema koju mi, kao društvo baš i ne možemo sebi priuštiti.


Pitanje iz naslova ovog teksta će ostati djelimično otvoreno. Vidimo da su djeca zatrpana gradivom, ali je i činjenica da danas postoji više stvari koje trebaju znati nego prije 50 i više godina. I biće ih sve više. S druge strane, tu je i dogmatizacija nastavnih planova u kojima se više pažnje posvećuje (nebitnim) nacionalno obojenim stvarima i vjeronaučkim papazjanijama i tu za velike naučnike nema mjesta. 

Dakle, ovaj segment obrazovanja može biti smješten samo u neki neformalni oblik – TV emisije, YT videi, pozorišne predstave, možda čak i lutkarske predstave. Uglavnom, nije nemoguće, ali nespremnost državnih institucija da podrže nešto ovako je korak bliže obrazovnoj tragediji regiona.



 
 
u školi