Vremenske prilike i kako one utiču na zdravlje, uključujući tu i mentalno funkcionisanje, jedna su od vječitih tema koje izazivaju zanimanje i laika i stručnjaka. Oni koji malo dublje zariju nos u studije koje se bave tim odnosima brzo će uvidjeti da postoji veliko šarenilo metodoloških pristupa[1], dok su mehanizmi pretpostavljenog djelovanja vremenskih uslova uglavnom nejasni, a ni ti efekti, kada ih ima, nisu jednosmisleni kada se porede različita zdravstvena stanja[2].
 
Za one čije mentalno zdravlje je narušeno određenim stanjima, naročito je zanimljiva jedna australska studija čiji autori su pratili zdravlje korisnika usluga službi mentalnog zdravlja tokom toplotnih valova[3]. Iako su obuhvaćeni skokovi temperature koji su prelazili i 44°C, podaci su nedvosmisleno pokazali da stopa bolničkih prijema u ovoj populaciji naglo raste već na pragu od 26.7°C, naročito kod organskih mentalnih poremećaja, demencije, poremećaja raspoloženja (depresija, bipolarni afektivni poremećaj i drugi), poremećaja psihološkog razvoja i još nekih stanja.
 

Pošto se klima globalno mijenja i za očekivati je da prilike kakve su toplotni udari budu još učestaliji u budućnosti, ovakve studije pružaju dovoljno argumenata zemljama čije vlasti donose odluke na racionalnim temeljima, da probaju da ublaže nepovoljne efekte vremenskih uslova na mentalno zdravlje. Onda se npr. preporuči stanovništvu da provodi više vremena u klimatiziranim prostorima kada temperature pređu određenu granicu. Naravno, dio priče je i u troškovima, odnosno u uštedi koja se ostvaruje tako što se zapravo pomogne ljudima da izbjegnu potrebu za bolničkim tretmanom. Tako su svi na dobitku. Ali, nećemo o naučnoj fantastici. Ovdje smo zbog studije koju su harvardski autori objavili prije desetak dana[4], ponukani pitanjem o tome šta se zapravo dešava u klimatiziranim prostorima i o efektima povišene ambijentalne temperature.


 

 

Naime, kognitivne sposobnosti opadaju tokom toplotnih udara i u slučaju savršeno zdravih osoba. U ovoj studiji, začudo prvoj koja je obratila pažnju na uticaj toplotnih udara u prirodnim uslovima u enterijeru na mlade i zdrave osobe, posmatrane su dvije grupe studenata u Bostonu tokom 12 dana u ljeto 2016. godine. Prvih pet dana je bilo srazmjerno toplo, nakon čega je uslijedio petodnevni toplotni udar, a potom dvodnevno zahlađenje. Uzorak su činila 24 studenta koji su boravili u klimatiziranim (mehanički ventiliranim) zgradama i 20 u neklimatiziranim (prirodno ventiliranim). Poređenje je vršeno pomoću Stroopovog testa i testa vizualnog sabiranja i oduzimanja te deriviranim mjerama. U poređenju s početnim podacima i grupom studenata koji su obitavali u klimatiziranim zgradama, radno pamćenje i brzina selekcije i kognitivne obrade su od 4.1% do 13.4% slabije u studenata koji su boravili u prirodno ventiliranim zgradama. Ono što je naročito zanimljivo je da su efekti oslabljenog vremena reakcije i drugih mjera kognitivnog funkcionisanja perzistirali i u posljednja dva dana, kada je došlo do prirodnog zahlađenja. Ova pojava bi se mogla pripisati povišenju termalnog zasićenja – naime, mnoge zgrade su prosto sazdane tako da zadrže više toplote; kao i kombinaciji drugih sredinskih (ventilacija, ozvučenje) i bihejvioralnih faktora (unošenje tečnosti, količina i kvalitet sna).
 

Šta ovo znači? Procjenjuje se da Amerikanci provode oko 90% vremena u zatvorenom prostoru, a mnogi enterijeri jednostavno nisu adekvatno ventilirani, naročito kad se uzme u obzir tendencija učestavanja toplotnih udara. To znači ni da australska preporuka upućena ljudima s duševnim smetnjama da provode više vremena u klimatiziranom prostoru kad su vanjske temperature povišene, možda nije dovoljna. Treba obratiti pažnju na lokalnu temperaturu u životnom prostoru i kada vani zahladi.


 

 

 
Specifični efekti koji su pronađeni u harvardskoj studiji podvlače važnost zdravorazumskog pristupa unošenju dovoljne količine (odgovarajućih) tečnosti i prilagođavanju tjelesnih aktivnosti te sna, koji izgleda da ima vrlo važnu, ali još uvijek ne sasvim jasnu ulogu u posredovanju između uticaja ovih različitih varijabli u ponašanju i kognitivnog funkcionisanja.
Brojni istraživači širom svijeta će u budućnosti sigurno ispoljavati sve više interesovanja za ovakve teme, ali već sada svi treba da izvuku otrežnjujuću poruku, bili zdravi ili bolesni: sa svojim tijelom treba razgovarati. U najboljoj tradiciji očeva moderne fiziologije, Claudea Bernarda i Waltera Cannona, veliki američki psihobiolog Curt Richter 40-ih godina 20. stoljeća nije gubio iz vida fiziologiju cijelog organizma kad je skovao pojam regulatornog ponašanja[5]. Tijelo posjeduje fascinantne mehanizme kojim se suprotstavlja varijaciji sredinskih uticaja i unutrašnje procese održava u rasponu odgovarajućih uslova. Tijelo ima svoju mudrost, rekao bi Cannon. Ali, kako nas podsjeća Richter, optimalnom stanju svog tijela pomažemo i oblikujući svoje ponašanje saobrazno informacijama o trenutnim sredinskim uslovima. Dakle, nije na odmet češće pogledati na termometar koliko i učiti o tome kako vlastito tijelo reaguje na različite vremenske uslove, tjelesnu aktivnost, režim spavanja… Ako svom tijelu ne mislite pomoći, bar mu nemojte odmagati i držite se hlada.


Bojan Šošić, psiholog
 
 
Reference:




[1] Loga, S., & Šošić, B. (2012). Environment and mental health. Psychiatria Danubina, 24(3), 272-276.
[2] Deisenhammer, E. A. (2003). Weather and suicide: the present state of knowledge on the association of meteorological factors with suicidal behaviour. Acta Psychiatrica Scandinavica, 108(6), 402-409.
[3] Hansen, A., Bi, P., Nitschke, M., Ryan, P., Pisaniello, D., & Tucker, G. (2008). The effect of heat waves on mental health in a temperate Australian city. Environmental Health Perspectives, 116(10), 1369-1375.
[4] Laurent, J. G. C., Williams, A., Oulhote, Y., Zanobetti, A., Allen, J. G., & Spengler, J. D. (2018). Reduced cognitive function during a heat wave among residents of non-air-conditioned buildings: An observational study of young adults in the summer of 2016. PLoS Medicine, 15(7), e1002605.
[5] Richter, C. P. (1947). Biology of drives. Journal of Comparative and Physiological Psychology, 40(3), 129-134.