Bertrand Russell bio je velški, britanski matematički logičar, javni intelektualac, analitički filozof i pisac. Radio je na postavljanju temelja matematike i razvio suvremenu formalnu logiku. Poznat je po Russellovom paradoksu (koji se odnosi na skup svih skupova koji nisu sami sebi članovi), svojoj teoriji tipova i svojim doprinosima računu predikata prvog reda.
Vjerovao je u logicizam, teoriju da se matematika u nekom važnom smislu može svesti na formalnu logiku. S Alfredom Whiteheadom, koautor je Principia Mathematica (1910).
Bertrand Russell je rođen 18. maja 1872. godine u Walesu, seocetu Trellech u Ujedinjenom Kraljevstvu i to u porodici britanskih aristokrata. Međutim, njegovi roditelji su bili daleko od konzervativnih svjetonazora – bili su vrlo liberalni i oboje su se zalagali za kontrolu rađanja.
Prema Russellu, posao filozofa je otkriti logički idealan jezik – jezik koji je sposoban opisati svijet na takav način da nas neće zavesti slučajna, neprecizna površinska struktura prirodnog jezika. Kao što Russell piše: “Obični jezik je potpuno neprikladan za izražavanje onoga što fizika stvarno tvrdi, budući da riječi svakodnevnog života nisu dovoljno apstraktne. Samo matematika i matematička logika mogu reći onoliko malo koliko fizičar želi reći.”
Plemićko porijeklo mu nije pomoglo kada je bio otpušten s posla i hapšen.
Otpušten je dva puta i to s Cambridge Trinity College gdje je inače diplomirao, pa poslije predavao) i New York City Collegea, proživio je dva svjetska rata i dva puta je uhapšen zbog političkog aktivizma i proveo je jedne prilike 6 mjeseci u zatvoru. Kasnije je dobio Orden za zasluge, Nobelovu nagradu za književnost, a imao je ulogu u zaustavljanju kubanske raketne krize. Russell nije bio filozof zatvoren u kulama od bjelokosti, nego je zaista jako ozbiljno shvatao važnost akademske slobode i istupanja u javnosti.
Imao je gotovo jedinstven talent, onaj isti koji će imati i Richard Feynman, za uzimanje bilo kojeg aspekta svog znanja i redukciju do njegovog najjednostavnijeg mogućeg objašnjenja, razumljivog i običnim ljudima. Uostalom, zbog toga je i dobio Nobelovu nagradu za književnost, za svoje eseje.
Inače, jedan od njegovih učenika bio je Ludwig Wittgenstein.
Russell se smatra jednim od najvažnijih logičara dvadesetog stoljeća. Bio je aktivan u društvenim i političkim kampanjama, te zagovarao pacifizam i nuklearno razoružanje, posebno kroz Pugwash pokret. Nobelova nagrada za književnost dodijeljena je Russellu 1950.
Russell prilično jasno (prema Stanford Encycopedia of Philosophy) sažima svoja gledišta o religiji: “Moj vlastiti pogled na religiju je Lukrecijev. Smatram to bolešću rođenom iz straha i izvorom neizrecive bijede za ljudski rod”. Prema Russellu, ne samo da je većina religioznih uvjerenja intelektualno i moralno pogubna, već je samo religiozno gledište “koncepcija sasvim nedostojna slobodnih ljudi”. Tokom svog života, Russell je tako uložio značajne napore u suprotstavljanju religijskim idejama i institucijama svih vrsta.
Također je bio borac za slobodu mišljenja, protiv cenzura i indoktrinacija.
Također se bavio i filozofijom nauke, te odnosom nauke i etike, posebno u “Religija i nauka”. U jednom pasusu ove knjige, Russel piše sljedeće:
“Niko više ne smatra bezbožnim da se izbjegavaju pošasti i epidemije liječenjem i higijenom; i mada neki još tvrde da je bolest poslana od Boga, oni ne zastupaju mišljenje da je bezbožno pokušati izbjeći tu bolest. Poboljšanje zdravlja i produžen životni vijek, koji su došli kao posljedica toga, jedna je od najznačajnijih i najljepših osobina našeg doba. Čak da nauka ništa drugo nije učinila za ljudsku sreću, ona bi zbog toga zasluživala našu zahvalnost”.
Smatrao je i kako je socijalna sigurnost (ne bogatstvo!), a ne stalna životna borba za golu egzistenciju zapravo preduslov za napredak pojedinca. Također je branio i važnost slobodnog vremena za razvoj pojedinca, intelektualni i duhovni napredak. No, to ne znači da je podcjenjivao značaj manuelnog rada.
“Uživam u ručnom radu jer osjećam da ispunjavam čovjekov najplemenitiji zadatak i jer volim razmišljati koliko čovjek može transformisati svoju planetu”. O svemu ovome govorio je u zbirci eseja “In Praise of Idleness“.
Bertrand Russell je preminuo 2. februara 1970.
Još:
