U ovoj epizodi podkasta FactCast 08 Nauka govori – 24, u gostima nam je dr Vuk Vučetić, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Razgovaramo o medijima, o dezinformacijama, misinformacijama, malinformacijama i njihovom utjecaju na društvo.
Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL
Jelena Kalinić: Živimo u vremenu gdje ljudi više vjeruju viralnom videu nego stručnjaku. Danas je s nama u gostima doktor komunikoloških nauka Vuk Vučetić, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Razgovaraćemo o medijima, o dezinformacijama, misinformacijama, malinformacijama i njihovom utjecaju na društvo, odnosno na nas. Vuče, dobrodošao.
Vuk Vučetić: Hvala na pozivu i baš mi je drago evo da sam danas tu.
Jelena Kalinić: Ovo je važna tema. Istovremeno joj se pridaje jako puno pažnje, a opet ta pažnja i informacije o medijskoj pismenosti ne dolaze dovoljno do ljudi. Ja obično tako počinjem s ljudima, odmah direktno, u glavu udarim. Da li mi postajemo, zapravo, u ovim vremenima, da li smo mi potrošač ili smo zapravo produkt toga što koristimo u ovoj ekonomiji pažnje?
Vuk Vučetić: Pa evo, to je sjajno pitanje za sam početak. Ja bih rekao zapravo da ne postoji besplatan ručak. Tu je nekada i Milton Friedman rekao, ako se dobro sjećam, odnosno prevedeno na jezik ekonomije pažnje, ja bih rekao, ukoliko je usluga besplatna, onda smo mi zapravo roba, korisnici su roba. Drugim riječima, pažnja i sve naše aktivnosti koje radimo zapravo u online prostoru je postala svojevrsna nafta 21. vijeka. Dakle, velike korporacije i kompanije koriste te naše digitalne aktivnosti u online prostoru i na osnovu toga zapravo kreiraju taj naš nekakav digitalni profil, koji onda koriste kako bi targetirali, lakše odnosno usmiravali različite sadržaje prema našim…
00/01/47
Jelena Kalinić: Mi smo roba.
Vuk Vučetić: Definitivno smo roba, zato što upravo našu pažnju koriste velike korporacije kako bi generisale dodatni profit. Ja vrlo često studentima volim da kažem zapravo da uporedimo kako se to targetiralo nekad i kako danas. Pa recimo, ako uzmete za primjer kako se nekada, evo recimo kada djeca treba da krenu u školu, pa onda se reklamiraju, recimo, butici i tako dalje. Dakle, reklame su obično nalazile… Bilbordi su se obično nalazili ispred škola ili negdje u blizini škole, tako da bi roditelji mogli da uoče te reklame. Međutim, danas više nema potrebe je da korporacije pogađaju gdje će roditelj prolaziti i kojim putem idu u školu, nego naprosto danas možete personalizovano targetirati sve potrebe pojedinaca. Tako da zapravo kada zapratimo ili potražimo, ne znam, kaputi, zima 2026, gumene čizme, odmah nam iskaču gumene čizme ili apartmani ili nešto u tom smislu. Tako da zapravo smo mi definitivno roba koja pomaže velikim korporacijama zapravo da ostvaruju dodatni profit. Ono što je problematično po meni jeste to što zapravo živimo u takvom svijetu, u takvom okruženju zapravo, koje je rukovođeno pametnim algoritmima. I mi praktično svoju pažnju… odnosno pametni algoritmi usmjeravaju našu pažnju. Tako da u tom smislu se zatvaramo tzv. eho komore.
Jelena Kalinić: U suštini mijenjaju i nas.
Vuk Vučetić: Apsolutno. Dakle, s obzirom da usmjeravaju našu pažnju i način na koji mi komuniciramo, način na koji mi sporazumijevamo se, način na koji mi principiramo zapravo stvarnost u kojoj živimo. E sad, zašto je to problematično? To nije problematično zbog toga što će nam algoritam usmjeravati pažnju da slušavamo određenu vrstu muzike ili da kupujemo određene čizme ili proizvode itd. Problem su zapravo političke ideje. Dakle, ukoliko algoritam usmjerava našu pažnju na određene političke ideje ili one političke ideje koje na neki način odgovaraju našim preferencijama. Problem je zato što se onda mi zatvaramo u eho komore i nismo spremni da se na neki način suočimo sa drugim i drugačijim.
00/03/54
Jelena Kalinić: To sam te baš htjela pitati. Eho komore ti i ja znamo, ali ljudima mnogo ne znači taj pojam. Eho komora, echo bubbles, znači zatvaranje u jedan svjetonazor.
Vuk Vučetić: Upravo tako. Dakle, iako nama te eho komore, tako ga kažem, i zatvaranje u naše informacione eho komore, pomaže na neki način. Dakle, recimo kad slušate neku vrstu muzike, pa će vam YouTube prodložiti neki sličan muzički žanr ili sličnu numeru. To vama negdje i odgovara.
Jelena Kalinić: Što je babi milo, to joj se i snilo.
Vuk Vučetić: Da. Međutim, s druge strane, ukoliko vam usmjerava pažnju na neke određene političke ideje koje odgovaraju vašim preferencijama. Dakle, onaj problem je da se vi suočite sa drugim i drugačijim. Time se dolazi do polarizacije društva. Dakle, ako smo mi zatvoreni u svoje torove i nismo spremni da komuniciramo sa drugim, dakle, time je ugrožena i demokratija i svi demokratski principi. S obzirom ukoliko nema slobode i govora, i dialoga, debate i tako dalje, mislim da nismo spremni da razvijamo te demokratske vrijednosti koje su jako važne u savremenom društvu. I čemu svjedočimo? Svjedočimo upravo polarizaciji ne samo na lokalnom, nego zapravo i na globalnom nivou. Dakle, vidite da su su ove radikalne nekakve političke partije u usponu i ja bih rekao da dijelimično zapravo doprinosi upravo i ovaj problem.
00/05/12
Jelena Kalinić: Nema dijaloga, ali sad si spomenuo tu slobodu govora koju svi zastupamo, zaista jako bitna i svi smo nekako protiv cenzure, ali dokle može ići ta sloboda govora?
Vuk Vučetić: Pa, to je jedno od, kako bih rekao, pitanja za milion dolara, što bi se reklo.
Dakle, gdje je granica slobode govora? Teorijski rečeno, moja sloboda govora završava tamo gdje, kad počinjem da ugrožavam onog drugog. Zapravo završava tamo gdje počinje sloboda drugog. Ali to tako u teoriji lijepo zvuči. Mislim, u praksi je to vrlo onako fluidno i fleksibilno, jer se, imam osjećaj, pomjeraju granice.
Jelena Kalinić: Ali mi ne znamo što može povrijediti, naštetiti nekom drugom.
Vuk Vučetić: Upravo to! Čak dolazimo u, ja bih rekao, ulazimo u eru nekakve tiranije političkih korektnosti, gdje praktično danas ne smijemo ništa izgovoriti, jer se sve može zloupotrijebiti.
Jelena Kalinić: Mislim da sad zapravo izlazimo, da je sad opet došlo do te neke… preispoljavanja mišljenja kojim zaista mogu povrijediti nekog.
Vuk Vučetić: Upravo to. Sad je dakle drugi ekstrem. Ja vjerujem zapravo da, kad govorimo o nekakvom potencijalnom rješenju za tu situaciju, ja mislim da to sve kreće od nekakvih najranijih uzrasta. Ja mislim da je sistem i obrazovanja i generalno, društvena zajednica bi trebala više da se uključi u, kako bih rekao, odgajanje novih generacija koje će zapravo biti u skladu sa nekakvim principima i vrijednostima i duhom vremena, dakle, u kojima te generacije odrastaju.
00/06/42
Jelena Kalinić: Evo recimo, ja sam sad nedavno izložila nekim političkim ideologijama koje su potpuno suprotne od onoga što ja recimo zastupam, nećemo govoriti šta je to i sve to, ali mene zanima kad kažeš „rješenja“. A koje bi to moglo biti rješenje za mlade generacije? Znači, te godine? Jesu to debatni klubovi? Je li to učenje o dijalogu? Je li to način da saslušamo drugoga i sebe, svoje stavove argumentiramo? Koja je to metoda koju bi mogli, znači, tu da oslobodimo?
Vuk Vučetić: Dakle, čarobni štapić ne postoji. Ja često volim, trudim se ovako na predavanjima, pa im pokažem slajd Supermena. Ako imamo ovog čoveka, onda bi nam mogao možda pomoći da riješimo neke probleme. S obzirom da ga nema, dakle, naprosto, velika je odgovornost sada na pojedincu. Nažalost, sistem je zakazao. Mi već praktično, evo, 20 i kusur godina smo u 21. vijeku. Dakle, mnoge stvari su se izdešavale. Tehnologija je uznapredovala u ekspanziji i tako dalje, a sistem i dalje nema bilo kakav odgovor na te probleme. Tako da, u tom smislu, ne postoji sada nekakvo rješenje preko noći, da bi smo mi riješili ove probleme s kojim se susreću nove generacije. Ali ono što može da pomogne jeste upravo to, što više čitati, što više komunicirati, otvarati se prema drugačijim stavovima i mišljenjima. To ne znači nužno prihvatati ih, ali tražiti nekakve argumentovane načine kako da se suprotstavimo različitom mišljenju ukoliko se ne slažemo s njim. Ili, recimo, ukoliko se suočuvamo sa različitim oblicama dezinformacija ili teorija zavjere i tako dalje, to također možemo argumentovano sve, da se suprotstavimo svim tim problemima i izazovima. To je, naravno, veliki problem za pojedinca. To nije jednostavno.
00/08/27
Jelena Kalinić: Nema alate, bojim se da pojedinac nema alate da se suprotstavi
Vuk Vučetić: Nema alate. Jedini alat je, kako bih rekao, zdrav razum, što je, naravno, vrlo teško razviti preko noći. Zato je zapravo to generacijski posao. Ja bih rekao da nismo zakasnili, i ako sada krenemo, dakle, ako sistem obrazovanja ili duštvena zajednica ili različite institucije…
Jelena Kalinić: Ekstrakurikularno, možda, obrazovanje?
Vuk Vučetić: Da. Neformalno, dakle, da se to dopuni kako bi pojedinci, zapravo, prije svega shvatili u kakvom okruženju žive. Ja mislim da je to jedan od problema, da zapravo pojedinci, upravo zato što su odrasli uz različite ideje, različite vrijednosti i tako dalje, koje su usvojili po svom procesu socijalizacije, naprosto. Oni vjeruju zapravo da žive u određenim svjetovima koji imaju nekakva pravila i nekakvu logiku i to je sve tako. Međutim, problem nastaje onog trenutka kada se suprotstavi, kada se oni suoče sa nečim što ne odgovara onom u što su oni od rođenja bili upućeni.
Jelena Kalinić: Onda reaguju agresivnošću.
Vuk Vučetić: Oni reaguju agresivnošću i reaguju nerazumijevanjem, reaguju sa govorom mržnje, reaguju sa različitim negativnim pojavama kojima smo mi danas zapravo svjedoci u online prostoru. Vidite zapravo da je potpuna neregulisanost tog online prostora, da je to zapravo poligon za širenje različitih negativnih oblika i medijskih sadržaja, ali bih rekao i ovih aktivnosti, nerazumijevanja, govora mržnje, komentara, poziva na nasilje, nasilja kao takvog. Vidite zapravo da mlade generacije su praktično negdje… da je došlo do neke vrste normalizacije nasilja, ne samo u online prostoru, nego to se preliva sada i u stvarnu stvarnost. Svako malo vidimo primjere, dakle, dječaka i devojčica koji zapravo su žrtve nasilja ili čine nasilje. I čine od toga zapravo neku vrstu aktivnosti koja je prihvatljiva, nažalost.
00/10/23
Jelena Kalinić: Da li je možda razlog toga što oni na digitalnom prostoru, u digitalnom svijetu smatraju da su anonimizirani, drugačije je kada ti i ja sad razgovaramo ili bilo ko uživo, čak i kad se ne slažemo, nećemo se pokoškati iz međusobnog poštovanja. Ali online, u komentarima na društvenim mrežama, to je mnogo jednostavnije.
Vuk Vučetić: Tako je. Opet primjer iz prakse: Ako zamislite da ste u liftu i neko vam nagazi na nogu, vi ćete mu reći ok, nikakav problem. Ali ako se nađete u saobraćaju gdje je između vas samo 10 centimetara lima, dakle, automobil neki, ako ne krene odmah na zeleno, vi ste spremni praktično tom čovjeku kojeg nikad niste vidjeli u životu da ono sve saspete u lice. Tako da zapravo čim imate više posrednika u komunikaciji, tim je zapravo odgovornost manja. I distanci. I tim je odgovornost manja. Pa čak zapravo kad komuniciramo s nekim ko nam je prijatelj ili recimo momak ili djevojka, nešto u tom smislu, mnogo je lakše kada imamo nekakvog posrednika, Vibera ili nešto u tom smislu iskomunicirati neku poruku nego uživo. Pa kaže, uživo, raskinuti.
Jelena Kalinić: Mnogo je teže priznati „volim te“ ili „raskidamo“ uživo.
Vuk Vučetić: Naravno. Jer je odgovornost veća. Dakle, čim je odgovornost veća, dakle, samim tim je i situacija komplikovanija.
Jelena Kalinić: Manja fizička barijera. Onda nam to sve nekako govori da u svijetu u kojem možeš biti bilo šta, budi ljubazan. Nama fali i bontona i ljubaznosti, empatije i kritičkog mišljenja.
Vuk Vučetić: Upravo to. Dakle, mi smo dobili internet, jednu novu igračku kao društvo, kao civilizacija, a nismo dobili nikakva pravila za korištenje te igračke. Dakle, to je kao da, ne znam, djeci u vrtiću podijelite žilete i kažete, igrajte se ovo. I vi se nadate da se oni neće povrijediti, otprilike. To je nivo razumijevanja uloge interneta danas u svijetu. Naprosto, dakle, nove generacije nemaju nikakvu sistemsku podršku za upotrebu interneta i ponašanje zapravo online.
00/12/23
Jelena Kalinić: Zapravo, čitava priča oko medijske i digitalne pismenosti je oko toga da nemamo iz domova, škola, obdaništa, da kažemo, to učenje kako se ponaša. Kao što je nakad bio bonton za večerom, kako držati viljušku i nož i da se ne mljacka i ne srče kad se jede supa, sada nam treba ovo za medijsku i digitalnu.
Vuk Vučetić: Mi nemamo nikakvu konvenciju. Evo, maloprije smo spomenuli u nekom svom neformalnom razgovoru, nešto govorili o emotikonima i emojijima. Pa ja navodim uvijek taj primjer, zapravo, kako mi nemamo nikakvu konvenciju oko upotrebe tih gesti. Dakle, nemamo uopšte, to je sad prepušteno nekakvom našem internom dogovoru, nekakoj konvenciji koja vrlo često može više da zbunjuje nego da doprinasi nekakvom sporazumijevanju.
Jelena Kalinić: Vezano za ove emojije, sjećam sam onog primjera one ruke ovako. I neki to tumače kao, nabaci mi, give me five, nabaci mi pet, a drugi kao molitvu.
Vuk Vučetić: Da. Ja sam imao u ličnom iskustvu jednu situaciju kada sam s kolegom se dopisivao. I tad se tek pojavila onaj palac na mesendžeru. Dakle, ona jedna automatska ona komanda. I nešto smo mi često bili u nekakvoj komunikaciji kad meni nešto u vožnji ili nešto tako. Ja njemu odgovorim sa tim palcima u smislu, prihvatio sam poruku, nemam vremena.. ali sve najpozitivnije. Prihvatio sam poruku, mislim o tome. I nakon nekog vremena smo sjedili na kafi i on je mi rekao: „što si ti ljut?“ Reko’: „što misliš da sam ljut?“ Kao: „pa ti meni uvijek pošalješ onaj palac“. Reko’: „to znači da je okej“. Reko’: „meni to znači zapravo da ništa nije okej, da hoćeš da me skineš sa…“
Jelena Kalinić: Sa dnevnog reda.
Vuk Vučetić: Ja sam shvatio zapravo da ti emojiji i slično mogu više doprinijeti nekom nesporazumu nego sporazumijevanju.
00/14/01
Jelena Kalinić: Mene su ovi moji iz ekipe naučili kao ako staviš srce na Viberu, to znači prihvataš. Tako je to, ali vezano za to, je preuranjeno, brzo tumačenje ovih neverbalnih signala, poruka koje su pismene. Znači nekako sad prelazimo kao u egipatsko pismo, hijeroglife. Da li sad mi nekako gubimo sposobnost dubokog kritičkog mišljenja?
Vuk Vučetić: Apsolutno. Ja mislim zapravo da sve, da okruženje unutar kojeg mi živimo, evo recimo maloprije smo spomenuli medijsku pismenost, ja mislim da je ključna stvar tu da svi mi razumijemo zapravo da medijska pismenost nije samo razumijevanje nekakvog medijskog sadržaja. Dakle, odavno smo prešli sa tog nivoa, tako da kažem. Mislim da je zapravo suština medijskog opismenjavanja zapravo razumijevanje toga da mi živimo u medijima kao okruženju. Dakle, mediji više nisu alati koji nam pomažu da lakše i brže komuniciramo, nego zapravo predstavljuju okruženje unutar kojeg se odvija duštvena stvarnost. Tako da zapravo oni oblikuju način na koji mi funkcionišemo, komuniciramo, percipiramo druge itd. Dakle, to jedno razumijevanje nam nedostaje. Upravo u takvom okruženju, zapravo postoje različiti sadržaji i različite medijske forme koje zapravo cirkulišu i koje čine zapravo da ljudi gube svoju pažnju. Maloprije smo pričali o tome. Da je zapravo naša pažnja danas svedena na nekoliko sekundi praktično. Dakle, koliko scrollamo, toliko nam se pažnja može i zadržati.
Sad, problem je u tome što naš mozak bez obzira koliko scrollamo, mora da donosi nekakav niz nekakvih sitnih odluka da li da se zadržimo na tom sadržaju ili da pređemo na novi. Taj veliki broj odluka koji naš mozak mora da donese u vrlo kratkim jedinicama vremena, zapravo zamara mozak. I do toga zapravo da naš mozak više ne može da obrađuje informacije i sadržaje koje mi percipiramo. U tom smislu, mi možemo da provedemo i po dva i tri sata scrollajući nakon toga da nemamo uopšte pojma šta smo vidjeli i da li smo uopšte informisani.
00/16/12
Jelena Kalinić: Je li onda bolje da vježbamo mozak da jedan tekst ili jedan video pogledamo dubinski umjesto 30 tako po 5-10 sekundi?
Vuk Vučetić: To se zove medijska dijeta. U suštini…
Jelena Kalinić: Detoksikacija.
Vuk Vučetić: Detoksikacija, dakle, medijska. To bi zapravo bilo nekakva… Dakle, to je sad opet teško. Vi sad imate generacije i generacije djece i mladih, zapravo, sad čak i starih, koji dosta svog vremena provodi upravo u tom nekritičkom, dakle, nekritičkom otklonu prema tehnologijama i prema sadržajima koje konzumiraju. Tako da zapravo u tom smislu jedna vrsta lične higijene, dakle, kada je u pitanju odnos prema medijima i medijskim sadržajima, bi svakako trebalo od najranijih uzrasta početi koristiti. Međutim, šta mi imamo sad kao problem? Imamo mlade roditelje koji, da bi smirili svoju djecu, otprilike daju im nekakav pametni telefon i oni skrolaju tražeći neke sadržaje i oni već tu stvaraju neku vrstu navike i ovisnosti.
Jelena Kalinić: Baš smo s profesoricom Zečević pričali o tome.
Vuk Vučetić: Da, da. Tako da zapravo u tom smislu nekakav recept kako to da se postigne je vrlo teško, ali mislim da nije nemoguće. Mislim da je zapravo to izazov za i obrazovni sistem i porodicu i širu zajednicu da se zapravo uključe kako bi takve stvari… Ali mislim da je problem u tome što institucije uopšte ne prepoznaju da mi živimo u jednom novom okruženju. Dakle, ono što je vrlo zanimljivo i u knjigama se može naći u različitim istraživanjima. Recimo, Marshall McLuhan je primijetio zapravo da su i u 20. vijeku dakle institucije su uvijek kasnile sa odgovorom na razvoj tehnologije.
00/17/51
Jelena Kalinić: A odgovor je uglavnom samoregulacija i nešto tako. Ali kada govorimo o toj medijskoj pismenosti, digitalnoj pismenosti, o izlaganju ogromnoj količini sadržaja, kad smo mi već svi tu, hajde da vidimo koji su to najčešći oblici manipulacija u medijskom i digitalnom prostoru. Stalno spominjemo te misinformacije, malinformacije, osim ovih ljudi u struci komunikatorskoj i nas koji se bave možda debankingom, malo ko zna distinkciju među to dvoje i koji su to neki najčešći spinovi, manipulacije koje bi ti možda izdvojio. Je li to uzimanje iz konteksta?
Vuk Vučetić: Što se tiče generalno te… čitavog diskursa, narativa o dezinformacijama koje zapravo cirkulušu u online prostor, ja bih rekao da je priča nekako malo otišla, po mom nekakvom mišljenju, u jednom pogrešnom smjeru. Jer se vrlo često hoće za dezinformaciju proglasiti ono što je netačno. Ovo je netačno, ovo je dezinformacija za razliku od toga imamo činjenice koje su tačne. Ja bih rekao da je zapravo priča o dezinformacijama i generalno definicija dezinformacije, to je ono što zapravo ljudi vrlo često zanemaruju. Dakle, nekakva definicija dezinformacije bi trebalo da bude zlonamjerno širenje, mora biti zlonamirno. Dakle, mora biti zlonamjerno sistemsko širenje provjerljivo netačnih sadržanja. Pazite, dakle, kad vi imate zlonamjerno, već namjera je vrlo teško dokaziva. Dakle, da bi nešto bilo namjerno, ono mora da se sistemski ponavlja iz dana u dan i tako dalje. Tako da vi ne možete uspostaviti da je nešto dezinformacija u realnom vremenu, nego se to može ispostaviti nekako da je bila dezinformacija ako se ustanovi da se to ponavljalo. Dakle, to mora biti provjerljivo netačno. Dakle, da se ispostavi da to što je neko govorio je netačno. Mi danas, pazite, u narativu političara, u narativu različitih tih ljudi koji šire takve sadažaje ili slične sadažaje. Mi imamo različite suptilne oblike, dakle, i spinova, i alternativnih činjenica, i činjenica izdvojenih iz konteksta i tako dalje. Dakle, to je sve toliko siva neka zona koja je neuhvatljiva praktično. Dakle, pogotovo u običnom oku, tako da kažemo, u nekom prosječnom konzumentu medijskih sadažaja, vrlo teško je da razazna da li je to spin, da li je to nekakav pokušaj manipulacije, da li je to nekakva alternativna činjenica, jer je sad i to jedan od fenomena koji je vrlo zanimljiv. Tako da zapravo u tom kontekstu, vrlo često se olako nešto prozove dezinformacijom. Dakle, zato što to je sad nekakav narativ, buzzword što bi se reklo, pa je sad sve dezinformacija…
00/20/28
Jelena Kalinić: Najlakše ga je spakovati u tu kategoriju.
Vuk Vučetić: Ali u suštini, mi imamo veliki niz različitih fenomena kao što su alternativne činjenice, spinovi…
Jelena Kalinić: Iskorištavanje logičkih grešaka.
Vuk Vučetić: Iskorištavanje logičkih grešaka, bravo. Dakle, sve su to nekakvi elementi koji spadaju u dezinformativno djelovanje, jel? Dakle, spadaju u… Ali praktično to je postojalo od kad postoji čovjek.
Jelena Kalinić: Žuta štampa, novinarske patke, manipulacije razne političke, gledali smo filmove…
Vuk Vučetić: Spomenula se zapravo vađenje iz konteksta. Dakle, jedan od najzanimljivijih, ili eto najneobičnijih oblika dezinformativnog djelovanja ili naj… evo, možda aktuelnijih oblika dezinformativnog djelovanja je vađenje iz konteksta. Šta to znači? Dakle, imate jednu vjerodostojnu fotografiju postavljenu u jedan potpuno drugačiji kontekst.
Jelena Kalinić: Može li izjava biti takva?
Vuk Vučetić: Može, apsolutno. Dakle, sreće je što sad, recimo, u eri digitalnih tehnologija i besplatnih digitalnih alata, mi imamo dakle, način kako možemo, jel, izvršiti neku vrstu provjere. Ali opet, dakle, morate…
Jelena Kalinić: A opet većina ljudi to ne znaju.
Vuk Vučetić: Ne znaju. Dakle, to je problem.
Jelena Kalinić: Šta ćemo, Vuče sa trolovima i botovima?
Vuk Vučetić: To je zapravo fenomen. Trolovi i botovi su se pojavili prije nekih desetak godina na političkoj sceni. To su postali, ja bih rekao, „tihi heroji“, jel, pod navodnim znacima.
Jelena Kalinić: Antiheroji.
Vuk Vučetić: Antiheroji, ovaj, političkog diskursa, pogotovo, dakle, na ovim prostorima. Mi trebamo da znamo zapravo da su botovi u nekakvom direktnom prevodu, jel, dakle, etimološki gledano, zapravo to su… Roboti. Roboti koji bi trebali da… to su softveri koji bi trebali da generišu nekakav sadržaj.
Jelena Kalinić: A to imaju one farme jel, koji nešto, generišu neki sadržaj.
Vuk Vučetić: Međutim, u našem kontekstu, botovi su zapravo obični ljudi, jel, dakle, mi smo ih preveli na obične ljude. I zapravo to je nekako armija, mašinerija, ljudi koji su plaćeni da generišu ili nekakav sadržaj, ili da usmjeravaju diskusiju i raspravu. Njihov cilj je zapravo, naravno, ili, sa jedne strane, promocija određenih ideja…
00/22/20
Jelena Kalinić: Polarizacija…
Vuk Vučetić: …ili ličnosti. Ili, sa druge strane, osuđivanje, onih koji su politički protivnici. U svakom slučaju, oni doprinose upravo tome. Dakle, polarizaciji, to su negativne pojave u medijskom prostoru. I jedan od najvećih problema jeste što nedovoljno medijski pismene osobe ne mogu da prepoznaju…
Jelena Kalinić: Razlučiti. To sam sad htjela da te pitam: Imamo li način da razlučimo da neko, možda, ima neku agendu, botovsku, trolovsku…
Vuk Vučetić: Ono što je, do sad, jel dakle, smo uspjeli nekako da nadođemo do nekih rješenja, jeste da su svi ti nalozi, ili, obično, jel dakle, da su botovski nalozi, imaju nekakve specifične karakteristike. To je da oni nemaju puno prijatelja, nego da oni prate puno drugih ljudi. Dakle, da su obično nekakve fotografije koje nisu, je li, autentične, nego su neke preuzete s interneta, ili neke, dakle, generisane na drugačiji način.
Jelena Kalinić: Ili su novi čak profili, prije izbora.
Vuk Vučetić: I to pogotovo dolazi do izražaja upravo u tim nekakvim kriznim periodima. Dakle, kada su, ne znam, ili početak predizborne kampanje, ili nekakva vanredna okolnost, itd. Obično, u toj situaciji vidimo, dakle, poplavu ne samo ovih botova i trolova, nego dakle poplavu različitih fejk portala, dakle, takozvanih portaloida koji nemaju impresume, itd.
Jelena Kalinić: Dakle, impresum je onaj dio portala gdje se potpisuje urednik i neko ko svojim imenom i preizmenom stoji iza toga. Ima ih dosta.
Vuk Vučetić: Dakle, to, evo, poplava je, dakle, praktično u eri kada je izborna godina ili kada počne predizborna kampanja. Različiti politički subjekti, dakle, pokreću te portale. Nemamo mi dokaze za to, ali naprosto prema sadržaju se može, dakle, povezati sa različitim političkim subjektima. Dakle, oni generišu sadržaje koji upravo imaju takav dezinformativan spin karakter i tako dalje.
00/24/15
Jelena Kalinić: I jezik je malo toksičan.
Vuk Vučetić: Jezik je uvijek senzacionalan i toksičan. Uvijek je dramatizacija. I tako dalje. I zapravo i to doprinosi… I onda, uz te nekakve portale imamo i armiju botova koji onda šeruju, dakle, prosjeđuju te sadržaje. I onda je to nekakva matrica.
Jelena Kalinić: I onda to dobiva zapravo vidljivost. Ali kad smo kod ovih ljudi koji stvaraju kontent, kako ružno to zvuči, sadržaj, imamo još jedan fenomen, influenseri.
Vuk Vučetić: Tako je.
Jelena Kalinić: I ne možemo samo da kažemo influenseri su oni koji djeluju negativno, ima ih koji imaju… Šta to znači? Govorimo o kontekstu: influenseri i odgovornost. Kako mogu influenseri biti odgovorni?
Vuk Vučetić: Ja mislim zapravo kad govorimo o influenserima, govorimo zapravo o novoj eri, dakle, o eri interneta, eri društvenih mreža, koja je zapravo jedna nova platforma koja je omogućila zapravo takvim ljudima da dobiju neku vrstu pažnje i prostora. S obzirom da je internet nereguliran prostor, dakle, niko ne može očekivati sada, da je on još uvijek… iluzorno je zapravo očekivati od ljudi koji na taj način zarađuju, dakle, tržište je slobodno na neki način, da će zapravo biti odgovorni sami od sebe. Dakle, da će koristiti nekakav diskurs ili da će koristiti nekakve, kreirati nekakve sadržaje koji će doprinijeti nekakvom…
Jelena Kalinić: Ako nisu samo plaćeni…
Vuk Vučetić: Sve se plaća, naprosto, i u tom smislu zapravo i ta vrsta odgovornosti za javnu riječ se plaća i kod influensera. Na sreću, mi imamo pozitivne primjere, dakle, influensera koji su u okviru nekakvih svojih aktivnosti…
Jelena Kalinić: U kampanjama bili…
Vuk Vučetić: Bili dio različitih kampanja podizanja svijesti.
Jelena Kalinić: Društveno, vrlo…
Vuk Vučetić: Da, odgovorni i tako dalje. Dakle, zapravo, u tom smislu ja vjerujem da se stvari neće same od sebe promijeniti. Zapravo, to samo može od odozdo krenuti, tako da kažem. Dakle, odgovornost je prebačena na pojedinca, dakle, na nas, na korisnike. Ako mi prepoznamo da je neko influenser, odnosno, ako mi damo nekakvu pažnju, on će, dakle, postati važan.
00/26/16
Jelena Kalinić: Ali trebamo i tu nekako odgovornost staviti na stranu institucija da se to zaista reguliše?
Vuk Vučetić: Naravno, dakle, obrazovni sistem… Ali, s obzirom da je sad tako kako jeste, dakle, nažalost, vraćamo se opet na pojedinca koji ima nekakve svoje vještine, ili bi trebao da razvija nekakve svoje vještine i kompetencije da prepozna. Okej, ovaj influencer je koristan, u najširijem smislu. Njega ću pratiti.
Jelena Kalinić: Ali ne sve od njega…
Vuk Vučetić: Ali sa druge strane, moramo razvrstati, dakle, šta je pozitivno, šta je negativno. Onda je tu, dakle, razlika je vrlo fleksibilna. Što je za mene dobro, za nekog nije i tako dalje. Ali, svakako, mislim da ima pozitivnih primjera. Dakle, influensera koji rade…
Jelena Kalinić: Sada imaju influenseri tu oreol neke negativnosti, pa bih malo da ipak, da ne budemo ni prema njima negativni.
Vuk Vučetić: Da, ne treba, ono, ništa nije crno bijelo. Dakle, u svakom slučaju, u svim ovim primjerima, dakle, to što je neregulisan internet ne znači nužno negativne stvari. Dakle, imate bezbroj nekakvih i blogova, i sajtova, i podcasta, i tako dalje…
Jelena Kalinić: Višeglasje.
Vuk Vučetić: koji mogu, dakle, da doprinesu nekakvom kvalitetu. Ali, nažalost, problem u tome je što negativni sadržaj dominiraju.
Jelena Kalinić: Zato što oni doprinose ekonomiji straha. Nemamo još puno vremena, ali voljela bih još samo da se okrenemo na jednom vrlo specifičnom tipu sadržaja. To je ono što su poglasali slop sadržajem, brain rot sadržajem, nekvalitetnim informacijama, informacijama koje su često generisane umjetnom inteligencijom. Dakle, ne govorimo o svim sadržajima generirsanim umjetnom inteligencijom, ali imamo sve više toga da su umjetna inteligencija, da su generisani profili nepostojeći, i taj slop sadržaj, pa imamo čitav žanr italian slopa, brain rota, pa kod djece onaj Skibidi toilet i svašta nešto. Dakle, šta znače ovi pojmovi i kako vjerovati svojim očima?
Vuk Vučetić: Dakle, ono što je problematično jeste što mi praktično danas živimo praktično život u virtualnoj stvarnosti. Manuel Castells, čuveni teoretičar, kaže da mi ne živimo više u virtualnoj stvarnosti, nego u stvarnoj virtualnosti. Dakle, u tom smislu, svi ovi fenomeni koje se pobrojala zapravo govore u prilog tome da se zapravo naš život preselio praktično u nekakvu virtualnu stvarnost i da nam sad valja tamo preživjeti, na neki način. Spomenula si brain rot, zapravo to je na tragu onoga što smo maloprije pričali. Jeste, dakle, to truljenje mozga, odnosno ta prezasićenost različitim negativnim sadržajima, ali ja bih rekao i to iscrpljujuće skrolovanje, kilometarsko.
00/28/45
Jelena Kalinić: Nekad nisu ni negativni, nego su nekad prosto glupi, ono banane, balvani, nešto što…
Vuk Vučetić: Skibidi toilet, način na koji je to postalo viralno i popularno, praktično govori o jednom meni nerazumljivom još uvijek, dakle, konceptu.
Jelena Kalinić: A možda su to samo neke faze dječice, oni se na kraju stide toga…
Vuk Vučetić: Tako da zapravo mislim da kad govorimo o svim tim sadržajima, zapravo definitivno možemo reći da je izazov veliki. Dakle, kako se izboriti sa svim tim. Dakle, ali ono što jeste neko potencijalno rješenje jeste medijsko opismljenjavanje. To je ono što je nekako… Jeste buzzword, jeste nešto što sad svi koriste…
Jelena Kalinić: Ali nikako, nije definisano „kako?“. Da li može, recimo, jačanje nekih ozbiljnijih, ne mislim ozbiljnijih, nego sadržaja koje zaista mogu pomoći tome poput sadržaja o nauci, jačanju naučne pismenosti, što je nama, recimo, ovdje nekakav fokus, mogu da budu antidote, antiotrov za takve stvari.
Vuk Vučetić: Apsolutno!
Jelena Kalinić: A izbjegava se u medijima.
Vuk Vučetić: Problem u tome je što zapravo u medijima imate samo ono što je bombastično, senzacionalno, što je na neki način…
Jelena Kalinić: Klikabilno.
Vuk Vučetić: Klikabilno, što doprinosi nekom emotivnom naboju itd. Nauka nije takva. E, zato imate teorije zavjere koje jesu kao neka vrsta pandama onome što je nauka. Ja mislim da nauka nikada nije doživjela svoj puni nekakav… i ne može i ne treba da bude to. A sa druge strane, imate pozitivne primjere: evo recimo imate Politikin zabavnik kao nekakav primjer koji govori o tome da nauka i takav sadržaj ipak ima svoj prostor i u ovom svijetu
00/30/20
Jelena Kalinić: Od 7 do 77
Vuk Vučetić: Pa i ovakvi podcasti i slično, i ovo što ti radiš zapravo sa svojim blogom je ono što ipak predstavlja neku vrstu otpora, ako se tako može reći, i doprinosi nekoj vrsti balansa. Eh sad, kako učiniti da nauka zapravo postane klikabilna? I zapravo da li je to uopšte cilj? Ja mislim, u možda najširem smislu, i ne bi trebalo da bude jer onda bismo sveli nauku upravo na to: „da li ste znali“, „senzacionalno“ i tako dalje. Sa druge strane, ono što je po meni također jako značajno, možda si ti korisnik toga ili posjećuješ – pub kvizove. Pub kvizovi su zapravo u ekspanziji, i u Sarajevu i u regionu…
Jelena Kalinić: Samo moram istaći da Nauka govori, kao udruženje Nauka i svijet mi smo radili te kvizove i fenomenalni su rezultati.
Vuk Vučetić: I samo hoću reći da činjenica, da pub kvizovi su u ekspanziji upravo govori o tome da nauka nije poražena. Zapravo da je… to je jedan mali prostor i to je neko svjetlo na kraju tunela, dakle, gdje vi možete da vidite na jednom mjestu ljude koji ipak žive jednim drugačijim životom, uslovno rečeno. Dakle koji cijene nauku, koji neće…
Jelena Kalinić: Ne govorimo samo o nauci, govorimo i o umjetnosti, znači uopšte humanističkim nekim razmišljanjem, tako da ima mjesta…
Vuk Vučetić: Tako da u tom smislu, ja bih rekao da nije kraj svijeta, daleko od toga, nego da zapravo postoji nekakva alternativa ovom dominantnom, dominirajućem mainstreamu o kojem smo govori. I brain rotu i dezinformacijama i trolovima i slično. I postoji jedan čitav svijet koji funkcioniše po nekakvim drugim šinama.
Jelena Kalinić: Ali treba ga učiniti vidljivijim.
Vuk Vučetić: Da.
Jelena Kalinić: Ja bih s ovim nekako i završila sve ovo. Dakle učiniti lijepe pametne stvari vidljivijim i kroz neke druge akcije, ne samo kroz medije, i kroz kvizove i svašta nešto. Imaš li još nešto dodati kao zaključak?
Vuk Vučetić: Upravo to, Volio bih samo da kažem da mi je izuzetno drago što sam danas bio dio ovog razgovora i mislim da smo poslali jednu finu, lijepu poruku, konstruktivnu da…
Jelena Kalinić: …ima nade…
Vuk Vučetić: Ovakvi i slični sadržaji trebaju da budu dio nekakvog mainstreama dakle na taj način ćemo učiniti svoj nekakav doprinos boljem društvu.
Jelena Kalinić: Vuče, puno ti hvala!
Vuk Vučetić: Hvala tebi na pozivu i još jednom pozdrav svima onima koji budu pratili ovo.
Jelena Kalinić: Ovo je bila još jedna epizoda serijala Factcast podkasta Nauka govori u okviru projekta Evropske Unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u Bosni i Hercegovini“.
Ovaj članak je izrađen u okviru projekta Evropske unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH”. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
