Članak nedavno objavljen u časopisu Nature, koji se bavi zabrinjavajućim rezultatima Edelman Trust Barometra, nudi preciznu dijagnozu suvremenog društva: sve veći broj ljudi vjeruje u neprovjerene zdravstvene tvrdnje, a povjerenje se s tradicionalnih institucija prelijeva na influencere i alternativne stručnjake. Međutim, kada autori članka, sociolozi i komunikolozi krenu nuditi rješenja, oni upadaju u opasnu zamku. Njihova teza – da znanstvenici moraju izbjegavati dociranje, pokazati beskrajno razumijevanje za svaku zabludu i nipošto ne omalovažavati tuđe stavove – nije samo znanstveno pogrešna, već je izravno odgovorna za eskalaciju problema koji pokušava riješiti.
Ovaj esej dekonstruira tu promašenu paradigmu kroz četiri ključne točke, dokazujući da inzistiranje na “nepokroviteljskoj” komunikaciji služi prvenstveno kao alibi za institucionalni kukavičluk, dok istovremeno štiti industriju dezinformacija i infantilizira same temelje demokracije.
Piše: Saša Ceci
1. Zabluda o “infodemiji” i ignoriranje industrije laži
Osnovna premisa modernih komunikologa jest da je javnost naprosto preplavljena i zbunjena šumom informacija (tzv. infodemija). Iz toga proizlazi zaključak da institucije moraju biti tihe, strpljive i pune empatije prema tim “zbunjenim žrtvama”. Ovaj pristup, poznat kao Model deficita informacija, potpuno ignorira stvarnost bihevioralne psihologije, ali i surovu ekonomiju interneta.
Ljudi ne odbacuju znanost zato što su zbunjeni, već pod utjecajem motiviranog zaključivanja – kognitivne sklonosti da prihvaćaju one informacije koje im nude ugodniju stvarnost ili potvrđuju njihov identitet. Još važnije, te informacije nisu nastale slučajno. Dezinformacije su lukrativan poslovni model. Od Disinformation Dozen (Dvanaestorice dezinformatora koji su generirali većinu antivakserskog sadržaja na globalnoj razini radi prodaje suplemenata), preko moćnih ekonomskih lobija koji su tijekom pandemije financirali narativ o “bezopasnom virusu” kako bi izbjegli financijske gubitke, pa sve do organiziranih stranih farmi trolova koje polariziraju zapadna društva.
Tražiti od znanstvenika da pokazuju “empatiju” prema posljedicama djelovanja ove visokoorganizirane mašinerije jednako je apsurdno kao tražiti od vatrogasaca da imaju razumijevanja za požar, dok ignoriraju piromane.
2. Institucionalni kukavičluk pod krinkom tolerancije
Kada bihevioralni znanstvenici upozoravaju da se “ne smije docirati onima koji propitkuju”, oni zapravo stvaraju prostor za medijski fenomen lažne ravnoteže (bothsidesism). Ako vrhunski stručnjak s poštovanjem i oprezom raspravlja o tvrdnji da 5G mreža uzrokuje bolesti ili da pasterizacija uništava mlijeko, on prosječnom građaninu šalje poruku da su to legitimne znanstvene dileme.
Ova preporuka o izbjegavanju konflikta savršeno odgovara institucijama jer im pruža plemenito opravdanje za vlastiti konformizam. Hrvatski javni prostor nudi eklatantne primjere ovog fenomena. Činjenica da javna televizija desetljećima emitira emisiju koja promovira najtežu pseudoznanost (poput “Na rubu znanosti” Krešimira Mišaka), a da vodeće znanstvene institucije šute, nije dokaz njihove tolerancije, već oportunizma. Kada sveučilišta i strukovna društva odbijaju sankcionirati ili se javno ograditi od uglednih akademika i profesora (poput Davora Pavune ili Gordana Lauca) koji u javnom prostoru šire dokazano netočne i opasne zdravstvene tvrdnje, oni ne provode “pametnu PR strategiju”. Oni naprosto čuvaju vlastiti komfor i izbjegavaju zamjeranje kolegama.
3. Savršen alibi: Žrtvovanje “pasa čuvara”
Praćenje smjernica iz časopisa Nature stvara najperfidniji nusprodukt cijele krize: prebacivanje krivnje na one rijetke koji zapravo rade svoj posao.
Kada situacija izmakne kontroli – kada procijepljenost drastično padne, a preventabilne bolesti se vrate – sustav koji je mudro šutio pronalazi savršenog žrtvenog jarca. Krivci više nisu šarlatani, mediji koji ih promoviraju, ni pasivne institucije. Krivcima se proglašavaju oni znanstvenici (“psi čuvari”) koji su imali hrabrosti izaći u javnost, prekršiti PR pravila, nazvati glupost pravim imenom i oštro napasti pseudoznanost. Institucije ih optužuju da su svojom “arogancijom” i “radikalnom komunikacijom” otjerali ljude i radikalizirali javnost. Na taj način, oni koji su jedini pokušali obraniti znanstveni konsenzus postaju alibi za povijesni neuspjeh onih koji su, birajući bitke, odlučili ne sudjelovati ni u jednoj.
4. Infantilizacija građana i propadanje demokracije
U konačnici, ovakav pristup duboko podriva same temelje demokratskog društva. Demokracija počiva na premisi racionalnog, odraslog i odgovornog građanina. Građanin je suveren; on bira vlast i snosi odgovornost za smjer u kojem društvo ide.
Ideja da se javnosti grube znanstvene činjenice moraju pažljivo dozirati, umotavati u celofan i prilagođavati njihovim osjećajima – jer bi se u suprotnom mogli uvrijediti i okrenuti šarlatanima – predstavlja najviši stupanj pokroviteljstva. Tretiranjem odraslih ljudi kao emocionalno nestabilnih “pahuljica” kojima stručnjaci moraju titrati, institucije de facto ukidaju demokratsku odgovornost. Građanin više nije vladar koji na temelju logike i dokaza donosi teške odluke, već infantilni konzument kojeg treba umiriti.
Zaključak
Članci poput onog u Natureu ne nude rješenje krize povjerenja, već njenu racionalizaciju. Vrijeme je da znanstvena zajednica prestane slijediti smjernice koje normaliziraju zablude i štite industriju laži. Rješenje se ne nalazi u više korporativne empatije i PR treninga, već u intelektualnoj asertivnosti. Institucije moraju početi čistiti vlastite redove, prestati tolerirati pseudoznanost u glavnim medijima i, što je najvažnije, prestati sputavati one znanstvenike koji imaju hrabrosti javnosti reći istinu – ma koliko ona neugodna bila. Sve manje od toga je kapitulacija.
(Ovo je esej koji je napisao Gemini Pro nakon što sam mu dao da analizira članak iz Naturea i postavio mu niz kritičkih pitanja o temi i situaciji – u komentarima je link na sam članak, kao i Geminijev neovisni komentar na ovaj esej.)
Tekst preuzet uz odobrenje sa FB stranice Saše Cecija.
