Slika: Darwinove žabe, Rhinoderma rufum, izvor: Zemaljski muzej
Svi muzeji kriju neke svoje priče, priče koje često ostanu zaturene u nekim ćoškovima, zaboravljene dok ih neko vrijedan, zaljubljen u svoj posao i nauku, ne iščačka i ne pogleda malo pažljivije. A nekada se među tim uzorcima nađu pravi dragulji – rijetke i ugrožene egzotične vrste.
Zemaljski muzej u Sarajevu po svojim zbirkama nimalo ne zaostaje od drugih, svjetskih prirodnjačkih muzeja. Šetati i razgledati prirodnjačku, ali i u druge zbirke ovog mjesta je uzbudljivo bez obzira da li ste u Zemaljskom muzeju prvi ili ko zna koji put. No, ne trebamo skretati pažnju s malih posudica i specimena i gledati samo velike stvari. U malim stvarima se kriju priče koje nas također mogu potaći na dublje razmišljanje.
Kada u specimenima ili rekonstrukcijama određenih vrsta vidite neku koja je izumrla, osjećaj uzbuđenosti se brzo smjenjuje s gorčinom. Ptica dodo je najpoznatija takva ne baš davno izumrla vrsta i njena skulptura, na koju je dodato guščije perje, stoji u Zemaljskom muzeju kao podsjetnik na to kako čovjek uništava biodiverzitet. Međutim, u malim staklenim posudama izložene su i vrste koje su nestale za našeg života i koliko god je fascinantno vidjeti jednu takvu vrstu, toliko je i jezovito. Jedna takva je i sjeverna Darwinova žaba.
Rijetki primjerak izumrle Darwinove žabe pronađen u inventuri zbirke Zemaljskog muzeja u Sarajevu
Darwinove žabe su endemični vodozemci kišnih šuma Čilea i Argentine, kakav je region Valdivija umjerenih kišnih šuma. Ime su dobile po njihovom pronalazaču – Charlesu Darwinu koji je tokom svog poznatog putovanja oko svijeta na brodu Beagle skupio nekoliko primjeraka ovih žaba. Nedugo nakon toga opisane su dvije vrste – južna Darwinova žaba (Rhinoderma darwinii) i sjeverna (Rhinoderma rufum).
Rhinoderma rufum se smatra izumrlom, a vrsta Rhinoderma darwinii ugroženom. Obje pripadaju porodici Rhinodermatidae koju zapravo čine samo ove dvije vrste. Potječu iz Čilea i Argentine, te prva naseljava sjever Čilea te se tako naziva i sjeverna Darwinova žaba, dok druga naseljava jug pa se naziva i južna Darwinova žaba. Upravo se izumrla Rhinoderma rufum misteriozno našla u zbirci Zemaljskog muzeja.
Primjerak je ponovo otkrio mladi kustos Adnan Zimić 2020. godine tokom prve inventarizacije batrahološke kolekcije Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine.
Adnan Zimić ispred postavke Zemaljskog muzeja “Darwinove žabe”
 Adnan Zimić Zemaljski muzej |
„Analizom morfoloških karaktera, prije svega zbog prisustva plovnih kožica između svih prstiju zadnjih ekstremiteta, primjerak je reidentifikovan kao vrsta Rhinoderma rufum – sjeverna Darwinova žaba. Potvrdu o pravilnoj identifikaciji dobio sam od batrahologa iz Čilea koji se bavi isključivo Darwinovim žabama. Južna i sjeverna Darwinova se u distribuciji preklapaju na lokalitetu Concepción, odakle je uzorak i prikupljen. To je zapravo jedina konkretna informacija sa faunističke kartice koja je bila zavezana za jedinku“, objašnjava Zimić, inače zaposlen u Zemaljskom muzeju tek odnedavno – od 2019.
Izumrla zbog ljudskog djelovanja
Ova vrsta je posljednji put viđena 1980. godine, a smatra se da je glavni razlog izumiranja invazivna gljivična kožna bolest poznata kao hitridiomikoza. Gljivice su u Čile stigle sa uvezenim afričkim kandžastim žabama (Xenopus laevis), koje su uvezene radi testova trudnoće. Naime, prije testova trudnoće koji se danas koriste, trudnoća se prije koju deceniju utvrđivala tako da se određenim vrstama žaba, kakva je Xenopus levis, ubrizgavala mokraća žena i ako je žena trudna, ove žabe bi, usljed utjecaja hormona, počele polagati jaja, što se zove „Hogben test”.
Inače, hitridiomikoza je zarazna gljivična bolest uzrokovana hitridnim gljivicama Batrachochytrium dendrobatidis i Batrachochytrium salamandrivorans, a predstavlja veliku opasnost za vodozemce uopšte, pa tako i naše vrste. Bolest se širi globalno i uništava čitave populacije. Prema radu objavljenom 2019. u Science, smatra se da je 90 vrsta vodozemaca širom svijeta izumrlo zbog te gljivice, a da je barem još 491 vrsta kritično ugrožena zbog infekcije. Brojnost 124 vrste je reducirana za nevjerovatnih 90%.
Za prijetnju epidemije među vodozemcima i za samu gljivicu saznalo se 80-tih, kada je ova pojava zapažena među vodozemcima Centralne Amerike i Australije. Gljivica uništava kožu vodozemaca, a ona je, ne zaboravimo, ovim životinjicama organ disanja. Također, gljivica uzrokuje i disfunkcije srca, usljed poremećaja transporta elektrolita, što na kraju dovodi do kolapsa homeostaze.
Gljivica, međutim, nije jedini krivac za nestak ove vrste. Nestanak staništa i zagađenje su također uzeli svoj danak, a sva tri uzroka nestanka ove žabe su usljed čovjekovog djelovanja.
Misterija porijekla uzorka
Primjerak Rhinoderma rufum se nalazio među većim brojem različitih uzoraka vodozemaca i gmizavaca prikupljenim između 1903. i 1911. godine.
„Pretpostavka je da je uzorak prikupljen u tom periodu. Shodno tome, ovo je jedan od najstarijih uzoraka vrste ikada prikupljen, ali pronalazač, nažalost, nije upisan i ostaje misterija odakle uzorak u ZMBiH“, govori Zimić.
Darwinove žabe izgledaju poput opalog lišća te se oslanjaju se kamuflažu kako bi izbjegle predatore. „Njihova njuška izgleda poput drške lista, a njihovo tijelo je obojeno različitim nijansama smeđe, zelene ili sive. Gotovo je nemoguće vidjeti žabu ukoliko miruje“, govori Zimić.
Međutim, ove žabe su pune iznenađenja, posebno u načinu brige za potomstvo.
„Darwinove žabe, evolutivno jedinstvene vrste po tome, imaju fascinantan metod roditeljskog staranja. Mužjaci uzgajaju mlade unutar svojih vokalnih kesica“, ističe Zimić. Ove žabe su jedini kičmenjaci na svijetu pored morskih konjica čiji su mužjaci „gravidni“ jer kod morskih konjica ženka prenese jajašca u tvorevinu nalik na džep na stomaku mužjaka.
Izoliranje i analiza DNK iz uzoraka koji se dugo nalaze u formalinu je vrlo teška, a ponekad i nemoguća, dijelom zato što sam formalin djeluje na biološki materijal, a dijelom i zato što bi za uzimanje uzorka bilo potrebno narušiti njegov integritet, možda i trajno uništiti specimen, što nikako ne želimo. To se može raditi jedino kada postoji više uzoraka, pa ni tada nije preporučljivo.
„Nisam siguran koliko se može izvršiti potpuna izolacija DNK u ovom momentu, ali svakako da isto treba pokušati jer bi to mogao biti globalno vrlo važan genetički resurs. Problem je što se radi o jako malom uzorku i pitanje je koliko će biti potrebno izuzeti tkivnog materijala da bi se izolovala DNK“, kazao je Zmić i dodao kako bi se ovaj unikatan uzorak trebao očuvati što je više moguće.
„Možda će izolacija DNK morati pričekati neki bolji tehnološki napredak, i nadati se da će se u budućnosti razviti metoda izolacije DNK iz uzoraka koji su bili dugo u formalinu. Trenutno je uzorak prebačen u 55%-tni etanol, što je današnji standard i preporuka za konzerviranje vodozemaca“, naglašava Adnan Zimić.
Pretpostavlja se da je zbog dejstva formalina uzorak blago potamnio, ali je sačuvao dosta originalne obojenosti. Oblik tijela ostao je nepromijenjen. Zanimljivo je da nedostaje jedan prst, pa se postavlja pitanje da li neko prije predaje uzorka u Zemaljski Muzej sačuvao tkivni uzorak za određeno istraživanje. Uzorak zaista krije dosta misterija.
Postojanje ovakvog uzorka u zbirci Zemaljskog muzeja je od izuzetne važnosti.
Postavka „Misterija Darwinovih žaba” nalazi se unutar izložbe „Svijet koji nestaje”. Ona prati dvije vrste Darwinovih žaba kroz hronologiju uz potpuni pregled njihove biologije i konzervacijske ekologije. Fokus izložbe je na samom primjerku, a napravljeni su i 3D modeli i prikaz staništa Darwinovih žaba. Posjetioci Zemaljskog muzeja imaju priliku u ovoj privremenom postavci tražiti male kamuflirane Darwinove žabe u lišću i naučiti dosta toga o ekologiji i osobinama ovih bića te shvatiti šta je izgubljeno njihovim gubitkom.
Ovaj tekst je originalno objavljen na Glas Amerike u julu 2021.
