Kada sam ja bila srednjoškolka, maturantkinja, počela je „moda“ odlaženja na školske ekskurzije u Barcelonu. I zaista, bilo je to nezaboravno putovanje – ako ste željeli zabavu. Valjda smo bili post-ratni klinci željni da vide svijet u kojem se živi normalno, željni diskoteka, željni raskoši, umorni i zgađeni siromaštvom, tjeskobom i tenzijama koje su bile i ostale oko nas. I tako, sve do danas nije se ništa puno promijenilo u tendencijama ekskurzija: i dalje je Barcelona top-lokacija, ali ne zbog arhitekture Antonija Gaudíja niti zbog Dalijevog muzeja u Figueresu, nego zbog obilaska Camp Nou te mnoštva klubova i diskoteka. Zapravo, ekskurzija u Barceloni je za mnoge prvi put da vide nastup stripera i striptizeta. Ukratko, naša posjeta Berceloni je bila pohvala zabavi, a ne kulturi. I, iskreno, u tome nema ništa loše, nemojmo sada biti omatufljela srednjovječna gunđala, neka se djeca zabave.
Postoji mnogo mjesta, čak i bliže od Barcelone, gdje se ima štošta vidjeti i naučiti, pa ipak, naši učenici uglavnom ne idu tamo. Tu je Pariz, grad čiji je centar na svakom koraku jedna mala priča iz istorije i istorije umjetnosti i nauke. Tu su, pored same Barcelone, još i Prag, Beč te niz drugih mjesta koja su formirala evropsku civilizaciju, sa sjajnim muzejima, pozorištima i drugim kulturološki značajnim mjestima. Međutim, postoji jedno mjesto za koje naše školske ekskurzije praktično ne znaju: mjesto se zove Meyrin, nalazi se u blizini Ženeve, praktično uz švajcarsko-francusku granicu.
Zašto bi nekome malo švajcarsko selo bilo bitno i zašto učenici trebaju doći ovdje? Na adresi Route de Meyrin, 1211 Genève, Švajcarska nalazi se najveći evropski naučno-istraživački centar, Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire, poznatiji po akronimu CERN.
Sam CERN je mali gradić zgrada i uličica nazvanih po poznatim fizičarima. Unutar kompleksa se nema puno šta vidjeti. Osim statue Shive Nataraje između glavne administrativne zgrade (br. 40) i hotela (br. 39), te kapsule za magnetni dipol na kojoj piše „Accelerating Science“ ispred glavnog restorana i kafeterije, nema ničega posebno zanimljivog. Osim par stvari. Tu je mali muzej, bivša laboratorija u kojoj stoji CERN-ov prvi sinhrociklotron, iz perioda osnivanja CERN (pedesete godine prošlog vijeka), a preko kojeg se projicira animacija koja objašnjava princip rada ovog sudarača čestica i istoriju same institucije.
 |
| Micheal Hoch sa CERN i ja pored najstarijeg CERN-ovog sudarača |
Ispred samog kompleksa CERN nalazi se zgrada u koju je dopušteno ulaziti i bez posebnih propusnica, „The Globe of Science and Innovation“, sferična zgrada drvene konstrukcije koju su za Expo.02 projektovali dvojica ženevskih arhitekata, Hervé Dessimoz i Thomas Büchi, kao model zgrade koja se povinuje principima održivog razvoja. Danas, ta kupola, približno velika kao kupola bazilike sv. Petra u Rimu, udomljava muzej nauke i tehnologije gdje se mogu pogledati izložbe o svijetu subatomskih čestica i Velikom prasku. Tu se može vidjeti trista čuda: možete proučiti čime se to sve CERN bavi, načine na koje bazična nauka utječe i na stvaranje tehnologija koje postaju poslije dijelom naših života (treba se sjetiti da je internet nastao upravo na CERN-u) te naučiti više o istraživačkim alatima CERN-a. Tu možete vidjeti i tzv. maglenu komoru, jedan od najstarijih detektora čestica, ali, ako imate sreće, možete vidjeti i neku zanimljivu putujuću izložbu ili porazgovarati sa nekim od naučnika. Sponzori ovih postavki su i neke korporacije, poput Rolexa.
 |
| Administrativna zgrada ATLAS i CMS detektora na CERN |
 |
| Unutrašnjost ove zgrade sa pogledom na kafeteriju i plakat 1:1 CMS detektora |
Na kraju, možete navratiti u CERN shop i potrošiti novac na ne baš jeftine drangulije – cekere, majice, olovke, igraće karte, bojice, hemijske, USB-ove, narukvice, magnete za frižider, igračke, slagalice, šolje, naljepnice i druge stvari sa poznatim logom CERN-a. Sve kao u Barceloni, jedino što je malo hladnije, nema stadiona niti diskoteka.
 |
| Globe of Science muzej |
Međutim, sve što vidite u CERN, bilo da vas oduševi ili vam ne bude toliko uzbudljivo, pada u sjenu onog trenutka kada vas odvedu nekih 30-tak km sjevernije od samog sjedišta institucije, u Francusku, ispod obronaka Jure, u zgradu ispod koje je smješten Kompaktni mionski detektor (Compact Muon Detector, CMS). Naime, kompleks CERN je samo jedan dio cijele institucije. Ono što ne vidimo, što se nalazi ispod zemlje, jeste tunel u kojem dolazi do sudaranja čestica i u kojem se detektuju podaci važni za naučnike. Tunel se zove Large Hadron Collider (LHC) tj. Veliki hadronski sudarač, kružnog je oblika i ima 27 km u obimu. Na određenim tačkama ovog tunela vrše se različiti eksperimenti i detekcije. Nazivi ovih eksperimenata su ATLAS, ALICE, LHCb i danas najpoznatiji CERN-ov eksperiment, gore spomenuti CMS. Suštinski, CERN kompleks zgrada i CMS se nalaze na suprotnim krajevima kružnog tunela koji zahvata i teritoriju Francuske i teritoriju Švajcarske te zbog toga treba krenuti na kraći put ako želite vidjeti CMS.
A CMS se zaista isplati vidjeti. Posjete CMS-u su moguće samo kada LHC ne radi, jer se tada vrše opravke i kontrole CMS detektora i on je rastavljen te da se može lijepo promatrati sa jedne platforme unutar tunela, smještenog 100m ispod površine zemlje.
Ova grdosija ima prečnik od 15 m, a težak je oko 14 000 tona. Izgledom podsjeća na rozete gotičkih crkava. Zaista, to jeste rozeta, vrhunac ljepote moderne nauke unutar institucije koja je postala „hram“ nauke, ma kako paradoksalno to zvučalo. Naime, ljudi na CERN nisu oduševljeni kada neko njihovu instituciju naziva „hramom“, jer ovdje uglavnom vladaju sekularni pogledi na svijet, a sam Shiva Nataraja je shvaćen kao metafora svijeta čestica, koje u svom plesu stvaraju nama poznat univerzum. Međutim, CMS detektor je mjesto jednog velikog otkrića: 2012. godine tu je detektovan Higgsov bozon ili, kako su mediji tu neobičnu česticu prozvali, „Božija čestica“. Ipak, naučnicima na CERN se ne sviđa ni ovaj termin – za njih je to jednostavno Higgsov bozon, čestica koja objašnjava nastanak dijela materije. Ovu česticu su šezdesetih godina prošlog vijeka predvidjeli Peter Higgs i François Englert, a 2013. su za svoje predviđanje dobili i Nobelovu nagradu za fiziku. Otkriće Higgsovog bozona je kruna proučavanja nečega što zovemo Standardni model, a što predstavlja objašnjenje interakcije subatomskih čestica. No, ne treba biti naivan i pomisliti kako je to kraj fizike – ovo otkriće je otvorilo neka nova pitanja za fizičare koji dolaze.
Teško je opisati osjećaj koji vas obuzme kada stanete ispred ovog detektora. Uzbuđenje, jer ste nakratko u dodiru sa dijelom istorije, revolucije, promjene paradigme. Strah, osjećaj kako ste mali i kako ništa ne znate…Gomila metalnih sklopova, kristala, provodnika stoji pred vama kao vitraž, spomenik nauci.
No ovdje je vrijedno zapitati se da li, u našem vremenu dostupnosti informacija, vrijedi posjetiti „hram“ nauke? CERN je sve materijale stavio u opticaj, praktično je sve dostupno na internetu. Da li je bezumni osjećaj ljepote i važnosti CMS detektora i cijelog CERN-a jedino zbog čega treba posjetiti ovo mjesto? Da li je ta posjeta više neka vrsta modernog hodočašća nego li potencijalna ekskurzija u kojoj se nešto može naučiti?
Jedna od stvari koju biste primijetili da odete u CERN i sjednete u neki od restorana ili prilikom posjete CMS, jeste da sve vrvi od mladih. Naravno, tu je dosta doktoranata i postdoktoranata, ali je fascinantno da je tu mnogo i srednjoškolaca. U trenutku kada sam ja bila na CERN, s obzirom da su posjete CMS bile dozvoljene, ali da se ovaj dio CERN-a zatvarao za posjete ubrzo, bilo je mnogo mladih, od nekih 15-17 godina. Upoznala sam učenike iz Kenta, grupu učenika iz Utrechta te mlade Italijane. Dakle, zbog nečega se ipak isplati doći u CERN.
 |
| Učenici iz Utrechta u posjeti CERN |
Posjetiti CERN u školskoj ekspkurziji je istovremeno i veoma jednostavno i teško, a to zavisi iz kojeg dijela svijeta dolazite. CERN sve prima, bez obzira da li dolazite iz razvijenijih i bogatijih zemlja ili iz zemalja u tranziciji te čak jednim dijelom i pokriva troškove puta i smještaja u nekim situacijama. Institucija se u grupama može posjetiti kontaktirajući stranicu VisitCERN ili u sklopu dogovora sa administracijom CERN –a, ako ste gosti nekoga od uposlenika. Međutim, ono što stvara probleme jeste činjenica da CERN ne može primiti veoma velike grupe učenika, kao što su to kompletne generacije maturanata. Smještaj ima ograničene kapacitete te se, ukoliko smještaj nije moguć u CERN-ovom hotelu-hostelu, posjetitelji smještaju ili negdje u okolinu Ženeve, ili čak u stanove uposlenika i atomska skloništa, kojih ima dosta i uglavnom su skromno, ali ugodno namještena. Međutim, ponekad su praktično svi kapaciteti popunjeni.
Drugi problem jesu cijene, kako smještaja, tako i i hrane i sve je vrlo nepristupačno učenicima i nastavnicima iz našeg regiona. Primjerice, jedan obrok u restoranu CERN-a košta između 8 i 15 švajcarskih franaka, a hamburger je 13 franaka. Kada CERN i pokrije djelimično troškove smještaja, zahtijevaju da posjetitelji imaju minimalno 40 švajcarskih franaka dnevno za hranu. Priznaćemo, to za naše uslove nije malo.
Ipak, postoji nešto što treba vidjeti i osjetiti na CERN, a što nije element pukog hodočašća i za što bi trebalo izdvojiti finansijska sredstva da vide i osjete barem oni učenici koji su zaljubljeni u nauku, posebno fiziku. Jedna stvar jeste taj duboki osjećaj poštovanja prema nauci i razumu koji se gaji na ovoj instituciji, a koji ćete osjetiti ne samo u susretu oči u oči sa CMS detektorom, nego u samoj šetnji kroz kompleks.
Druga, čak još bitnija stvar, jeste atmosfera koja vlada na mjestu stvaranja međunarodne „velike nauke“ (termin „Big science“ označava onu nauku za koju su potrebna ogromna finansijska sredstva te više država ujedinjuje svoja sredstva i ulaže u razvoj nauke). U restoranima i kafeterijama ćete vidjeti kako glavni ljudi CERN-a, oni koji su učestvovali u detekciji W i Z bozona te Higgsovog bozona, poput jednog nobelovca, Carla Rubbie, te najveća popularna imena nauke, poput Briana Coxa, sjede i jedu za stolovima, a preko puta njih sjedi neki tinejdžer ili mladi doktorant, neko ko se tek penje ljestivicama akademskih ostvarenja. Nema odvajanja „seniora“ od pridošlica i gostiju. Nema separea, tajni. Zasigurno je da postoje nesuglasice i rivalitet između uposlenika, to je teško izbjeći u tako velikoj instituciji, ali vi sigurno možete prići bilo kome koga tamo vidite, predstaviti se i nešto upitati, a da vas taj neko grubo ne odbije, ignoriše ili se uvrijedi što ste mu se uopšte obratili.
To je zapravo ono što treba vidjeti i doživjeti na CERN. Sva naša odvajanja, koja počinju još u školi, ovdje su smiješna i bila bi kontraproduktivna. Nažalost, u našim nastavnim programima ne spominju se ni čestice, ni postojanje CERN-a. Bilo bi dobro kada bi nastavnici i učenici svojevoljno pravili časove posvećene predstavljanju rada ove institucije. Naime, CERN je danas toliko bitan da ne znati šta je to i šta se, otprilike, tamo događa, ravno je tome da ne znate u kojem se muzeju nalazi Mona Liza. Ako bismo više govorili o CERN-u, možda bismo uspjeli bar manju grupu učenika i nastavnika i dovesti na ekskurziju u CERN i imati takve ekskurzije redovno.
Ovaj tekst je u izmijenjenom obliku objavljen prvo u Školegijum. Ovo je izvorni oblik teksta.
