Posljednih godina profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu Dalibor Ballian do posla se vozi novim tramvajima. Drago mu je što u sistemu javnog saobraćaja ima udobnija vozila gradskog saobraćaja. No, jedna stvar ga muči.
Piše: Slađan Tomić
Čini mu se da ostali aspekti njegovog života, poput profesionalnog i istraživačkog, pate zbog toga budući da Vlada ima veće rashode od prihoda, pa sumnja da Vlada infrastrukturne projekte finansira novcem predviđenim za druge stvari. Zapravo, novcem koji uopšte nije Vladin.
Vlada Kantona Sarajevo od usvajanja Pondera (Izmjena Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH) ima manje prihode pa zbog toga pate brojna udruženja, institucije kulture, ali i međunarodni istraživački projekti.
Pojednostavljeno, Vlada, čini se, novac koji univerziteti dobiju za istraživačke projekte involvira u sistem, koristi za redovne troškove, a tek nakon nekoliko mjeseci, nekada i nakon pola godine proslijedi novac tamo gdje treba – univerzitetu, odnosno fakultetima.
U praksi istraživači i voditelji projekata trebaju čekati i do osam mjeseci da bi opravdali neki trošak iz projektnih aktivnosti.
„Problem je do kantonalne vlade i trezora. Oni su se zadužili, rade se infrastrukturni projekti. Ugodno mi je sad doći tramvajem u grad, ali to se ne smije odraziti na međunarodne projekte. Finansiranje tih projekata nije iz budžeta Kantona Sarajevo, te novce smo mi donijeli. I tu ne smije biti zastoja jer ja moram funkcionisati u projektu”, upozorava profesor Ballian u izjavi za Nauka govori.
prof. dr Dalibor Ballian
Zastoja itekako imamo. Ballian, kao i drugi voditelji i implementatori projekata, često mora iz svojih sredstava da finansira projektne aktivnosti, pa da tek nakon što vlada pusti novac, vrati sebi dug.
„Na taj način mi smo, praktično, destimulisani da radimo projekte.”
Jedno od rješenja mogla bi biti odluka kojom se prave posebni podračuni za međunarodne projekte, a sve kako nauka i istraživanja ne bi i dalje trpila zbog trezorskog poslovanja univerziteta. No, vlasti za sada nemaju interesa ne samo da pomognu, nego ni da ne otežavaju rijetkim istraživačima.
„Znači, meni je bolje da sjedim u kancelariji i da ništa ne radim”, kaže Ballian.
Nevjerovatno mu je da on kao pojedinac profesor ili kolektiv fakulteta donese strani novac u državu, a da se on mjesecima nalazi na računu vlade koja ga troši u druge svrhe.
Trenutno provodi projekat vrijedan milione evra, ali apsurdno ili besmisleno, umjesto njega vlada odlučuje kada i koliko će uvezenog novca potrošiti.
„Imali smo jednu od projektnih aktivnosti u Novom Sadu. Trebao sam platiti gorivo, hotel, hranu. Troškovi su bili oko 1,200KM.”
Sve je morao platiti sam i odmah.
„Ne mogu ja otići u hotel i tražiti da čekaju refundaciju, oni neće reći: ‘Ok, mi ćemo tebe čekati dok tebi plate, pa ćeš ti nama platiti.’ Ne, ja sam to morao odmah da platim”, napominje profesor Ballian.
U roku od pet dana po povratku u BiH morao je opravdati troškove, ali je novac koji stoji na računu čekao mjesecima.
„To nisu sredstva koje je budžet predvidio, to su sredstva koje smo mi donijeli”, podvlači Ballian.
Trezorsko poslovanje udaljava univerzitet od istraživanja
Profesorica Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu Aleksandra Nikolić je obavljala funkciju prorektorice kada je 2017. uvedeno trezorsko poslovanje. Još tada je upozoravala na brojne probleme koje će stvoriti trezor.
„Iako sam bila prorektor, niko se nije udostojio odgovoriti na moje dopise”, kaže profesorica Nikolić za Nauka govori.
Po istom principu danas nema razumijevanja za one koji smatraju da njihov posao nije završen onog trenutka kada posljednji student napusti salu u kojoj se održavaju predavanja.
„Poslovanje putem trezora se odvija po zakonu koji definiše kako se to radi i koji je vrlo rigidan i vrlo teško ide sa poslovima kakvi su istraživanja ili implementacija razvojnih projekata, ili inovacijskih projekata. Jednostavno, zakonski okvir trezora je prerigidan za naš posao”, upozorava Nikolić.
prof. dr Aleksandra Nikolić
Nema problem da poslovanje univerziteta bude pod kontrolom i upravom Vlade, ali smatra da mora biti izuzeto iz trezora.
„Dakle, da bude normalan bankovni račun, jedan centralni sa podračunima za projekte. Svaki projekat dobije svoj podračun i to nije nikakav problem jer onda možete imati i likvidnost i sve što vam treba”, dodaje profesorica Nikolić.
Njeni apeli Evropskoj komisiji, vladi, skupštini… nisu pomogli. Posljedice krutog poslovanja dovode do toga da je profesorima koji se bave naukom gotovo nemoguće raditi jer u novembru tekuće godine, moraju znati šta će sve raditi naredne godine.
„Nekada to u projektima nije moguće predvidjeti. Vrlo je to rigidno i u smislu javnih nabavki, aplikacije drugih zakona, i sve to usporava proces.”
Trezorsko poslovanje ostavlja maha, i onima koji ne žele da rade istraživačke i slične projekte služi kao savršeno opravdanje za nerad. Oni koji žele raditi kao da ostaju kažnjeni, pa sada mnogi traže alternative poput impelementacije projekata izvan sistema institucija.
„Rade preko nevladinih organizacija, što znači da vlasti rade gluposti. Ko gubi? Ja na kraju neću izgubiti. Izgubiće ovo društvo, univerzitet, fakultet i kanton. Ja mogu otići u drugi kanton i raditi projekte. Otvorićemo tamo nevladnu organizaciju i preko te nevladne organizacije raditi”, upozorava Ballian.
To je, kaže nam, posljednja opcija ali kantonalne vlasti ne rade ništa da im olakšaju posao. Volio bi kada bi impelementaciju međunarodnih istraživačkih i inovacijskih projekata mogao nastaviti preko svog matičnog fakulteta.
Dok se bave problemima naplate novca koji su sami zaradili i donijeli univerzitetu, profesori se ne stižu baviti i drugim problemima poput premalih dnevnica.
„Kada putujem van BiH ja od dnevnice uglavnom mogu kupiti neki sendvič. Kada, recimo, idem u Francusku dnevnica je samo 100 KM, znate li koliko košta sendvič u Francuskoj”, kaže Ballian.
Sličnog iskustva je i profesorica Nikolić. Ova nekadašnja ministarka u Vladi Kantona Sarajevo nije zadovoljna kako se izvršna i zakonodavna vlast odnosi prema nauci koju, čini se, smatraju teretom, a ne šansom za bh. društvo.
Uviđa da Vlada, kad god ima povećane rashode ili smanjene prihode, uzima novac koji nije njen da “krpi budžetske rupe”.
Svjesna je i da je njena prednost što je saradnici na projektu poznaju godinama ili decenijama pa pristaju naknadu za svoj rad čekati mjesecima.
„Ja koristim privatne veze da realiziram nešto što je za opšte dobro. To je zaista vrlo neprijatna situacija. Iako se tu ne radi samo o novcu, ali je to ključni problem jer ja ipak ne mogu izvaditi iz džepa novac i nekom platiti tako velike iznose”, dodaje Nikolić.
Trenutni način upravljanja grantovima ujedno stvara i razdor među naučno-nastavnim osobljem, odnosno kreira diskriminatoran položaj.
„Meni kao redovnom profesoru i nije tako teško da finansiram izvođenje projekta i da sve što uradim unaprijed platim svojim novcima. Dakle, odem na put, platim sve što trebam da platim, od avionske karte pa nadalje. Kad ostanete sedam dana u Belgiji to nije malo novca. Ja to mogu podnijeti, ali ja nisam sigurna da kolega koji je asistent to može finansirati”, upozorava profesorica Nikolić.
Njen matični fakultet trudi se izaći joj u susret i pomoći ukoliko ima novca, ali to je povremeno i neadekvatno rješenje.
Smatra da je ministarstvo finansija KS najodgovornije za problem koji usporava naučne projekte. Neblagovremena isplata sredstava smanjuje efikasnost i povećava troškove.
Čekajući svoj novac koji vlada zadržava osoblje projekta u posljednjem trenutku kupuje avionske karte i pronalazi smještaj u evropskim zemljama u kojima imaju projektne aktivnosti. I sve, naravno, po puno većim cijenama.
Zbog nedostupnosti novca namijenjenog za provedbu projekata potrebno osoblje, stručnjaci i istraživači često moraju volontirati.
„Ne zato što nemamo novca nego jer nam je on nedostupan. Apsurdna situacija”, objašnjava Nikolić.
Zemlja ćutologa
Profesori Ballian i Nikolić jedni su od rijetkih koji o ovome javno govore. Većina njihovih kolega se ne oglašava, a na naše upite samo kažu da problem postoji, ali da o njemu ne žele govoriti.
Mnogi su odustali od pisanja projekata od kojih često dobrobit ima cijelo bosanskohercegovačko društvo, a ne samo stručna javnost. Mnogi univerzitetski profesori, smatra njihov kolega Ballian, ćute jer su natprosječno plaćeni za svoj nerad.
„Ovim se kažnjavaju samo ljudi koji rade, koji imaju velike projekte. Oni su kažnjeni. Nisu kažnjeni neradnici. Neradnicima je super. Zašto? Pa dobiće plaću svaki mjesec”, kaže Ballian.
Birajući između opcije borbe da nešto promijene ili pasivnosti koja garantuje kontinuitet zaposlenja i sigurne plate, mnogi odaberu drugu i lakšu opciju. Situacija je sa javnim univerzitetima slična i u drugim kantonima.
„I onda svi ćute. Znači da smo mi zemlja ćutologa. Ne možemo naprijed tako. Jednostavno ne možemo.”
