• Štetni sadržaji i regulacija online medija: online mediji često operišu bez jasnih pravila i nadzora, što može dovesti do širenja dezinformacija i kršenja etičkih standarda te širenja govora mržnje. Uvođenje strožijih regulativa moglo bi pomoći u uspostavljanju transparentnosti i odgovornosti, ali postoji opasnost od ograničavanja slobode govora.
  • Nedostatak impressuma i anonimni portali: neki online mediji i portali u BiH i regionu funkcionišu bez impressuma i izbjegavaju odgovornost za objavljeni sadržaj. Anonimnost vlasnika i urednika takvih portala otežava pozivanje na odgovornost i može doprinijeti širenju neprovjerenih informacija i propagande.
  • Koregulacija sadržaja: Koregulacija, odnosno zajednička regulacija između države i industrije, može biti efikasan način za balansiranje između slobode medija i potrebe za odgovornošću. Ovdje je posebno važno istaći problem govora mržnje na društvenim mrežama. Ovaj pristup podrazumijeva saradnju između vladinih tijela i medijskih organizacija u cilju uspostavljanja standarda i mehanizama za nadzor, čime bi se osigurala veća odgovornost i smanjio uticaj neetičkih praksi.

 

Ako bismo digitalni prostor u Bosni i Hercegovini posmatrali kao geografsku i administrativnu teritoriju onda bismo ga bez greške mogli opisali kao autonomnu pokrajinu u kojoj vlada anarhija.

Govor mržnje je sveprisutan, rijetko se, gotovo nikada, sankcioniše, postoji na stotine anonimnih portala koji šire dezinformacije, lažne vijesti, bave se političkim diskreditacijama i nemaju Impressum.

Da bi se ovaj višeslojni problem riješio potreban je multidisciplinarni pristup, te promjena aktuelnog zakonodavstva.

Štetnih sadržaja u online prostoru je u izobilju, a urednica Media.ba Anida Sokol za Nauka govori kaže kako postoje oni štetni sadržaji koji su nezakoniti i oni koji nisu zakonski zabranjeni ali mogu biti opasni, oni koji spadaju u tzv. sivu zonu.

Pojašnjava da su načini borbe protiv takvih sadržaja različiti, prvi, poput poticanja mržnje i nasilja prema određenoj grupi ljudi na osnovu tzv. zaštićenih karakteristika, zahtijevaju dobar pravosudni sistem, primjere presuda rađenih po međunarodnim standardima, a drugi mehanizme samoregulacije i edukaciju iz medijske i informacijske pismenosti.

„Bojim se da u oba slučaja odgovor nije adekvatan, naše pravosuđe još uvijek nije dovoljno osposobljeno ili voljno da se bori protiv primjera govora mržnje i negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca, a u drugom slučaju mehanizmi samoregulacije, npr. kod medija, i dalje su slabi, a i zbog finansijskih i političkih uticaja. Medijska i informacijska pismenost nije dio formalnog obrazovanja, a sistem samoregulecije na društvenim mrežama također se pokazao neadekvatnim u brojim slučajevima. Potreban je holističan pristup i djelovanje iz različitih pravaca“, kaže Sokol.

No, prema odredbama Zakona o komunikacijama, RAK nema nadležnost u regulaciji online sadržaja. Slijedom postojećeg zakonskog okvira, Agencija izdaje samo dozvole za obavljanje djelatnosti davaoca pristupa Internetu, dakle, dozvole koje propisuju tehničke uslove i standard za obavljanje ove djelatnosti u BiH.

„Međutim, imajući u vidu brzinu, stepen i obim tehnoloških promjena, kao i potrebu proaktivnog djelovanja u ovoj oblasti, Agencija je prilikom realizacije svog ranijeg projekta Zaštita djece na internetu u sistemima korisnika dozvola Regulatorne agencije za komunikacije, tokom 2022. godine, naručila i realizovala posebnu Analizu stanja ispunjavanja obaveza davalaca pristupa internetu u pogledu zaštite maloljetnika, sa pregledom međunarodne prakse i prijedlogom preporuka za unapređenje regulatornog okvira u BiH. U okviru preporuka koje su date u ovom dokumentu, navedena je primarna potreba kreiranja mreže društvene i institucionalne saradnje, uspostavljanje funkcionalne mreže insitucija, akademske zajednice, organizacija i udruženja, koja podrazumijeva aktivno učešće regulatornog tijela i svih nosilaca dozvola za ISP u BiH, sa ciljem analitičkog tretiranja pojava nasilja nad djecom putem informaciono-komunikacionih tehnologija, zatim i definisanje mehanizma institucionalnog postupanja“, kažu iz RAK-a.

Količina štetnih sadržaja varira od perioda do perioda, a posebno se intenzivira kod društveno osjetljivih tema: godišnjica zločina, komemoracija, tokom povorke ponosa i slično. Već tradicionalno štetni narativi u online prostoru izraženi su u izbornim godinama, posebno tokom izborne kampanje. Mediacentar Sarajevo je prije dvije godine radio istraživanje o štetnim narativima u izbornom periodu „Štetni narativi tokom izbora: Kampanje diskreditacije, rodni stereotipi i narativi mržnje”, a ključni rezultati govore kako su u tom periodu štetni narativi korišteni za manipulaciju glasačima.

„Poput seksističkih narativa protiv kandidatkinja, zatim narativa mržnje, govori o naprijateljima i ratnoj prošlosti. Imali smo i primjere kampanja diskreditacije protiv Centralne izborne komisije u cilju da se poljulja povjerenje građana u cjelokupni proces. U osnovi, manipuliše se emocijama, a jako malo je konstruktivnih sadržaja i konkretnih programskih prijedloga. Veliki broj medija je i dalje slab da se odupire takvim praksama, većinom samo prenosi takve sadržaje bez kritičkog uklona, ili jer podržava takve ideološke obrasce, ili nema kapaciteta i vremena da ih kritički sagleda“, kaže urednica Media.ba i jedna od autorki istraživanja.

Seksistički narativi se pojačavaju, posebno u toku izbornih kampanja se pojačavaju štetnim deepfake sadržajima kreiranim pomoću alata generativne umjetne inteligencije.

Poseban problem u izbornom periodu su anonimni portali i portali bez impressuma koji su često napravljeni samo u svrhu promocije jedne političke opcije, i diskreditacije ostalih kandidata.

„Najveći broj kampanja diskreditacije protiv kandidatkinja u kojima se upotrebljavaju seksistički sadržaji, naprimjer, aludira se na način na koji kandidatkinja izgleda ili kako brine ili ne brine o sebi, upravo su dolazili sa takvih portala. Neki od njih izgledaju gotovo identično, što može ići u prilog tvrdnji da su nastali iz istog izvora. Postojali su i primjeri kada dezinformacije nastale na jednom anonimnom portalu postanu zvanične, tj. prenesu se u mainstream medije poput primjera u kojem se tvrdilo da je kampanja Jelene Trivić plaćena iz Sjedinjenih Američkih Država. Kasnije su ovu dezinformaciju dodatno ozvaničili i drugi predstavnici SNSD političke partije“, navodi Sokol.

Bez Impressuma

Direktorica Vijeća za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini Dženana Burek u razgovoru za Nauka govori kaže kako su portali bez impressuma veliki problem, ne samo za konzumente informacija, koji čitanjem tekstova od nepoznatih i nekredibilnih autora sa nepouzdanim izvorima rizikuju biti izmanipulirani dezinformacijama i lažnim vijestima, nego i za online medije koji se trude da svoj posao obavljaju profesionalno i u skladu sa etičkim standardima koji propisuju i ovu obavezu.

Podsjeća na Član 22. Kodeksa Vijeća u kojem se navodi da se transparentnost štampanih i online medija jasno ističe objavljivanjem na prigodnom mjestu naziv, adresu, broj telefona i elektronsku adresu i kontakte odgovornog izdavača i urednika, kojima mogu biti upućivane žalbe i prigovori na pisanje štampanih i online medija.

„Portali bez impressuma, koji pronalaze put do čitalaca na razne načine, dobrano se služeći prednostima društvenih mreža, na nezakonit i nefer način, uzimaju “dio kolača” od onih koji profesionalno rade svoj posao, izmirujući svoje zakonske obaveze”, kaže Burek.

Dodaje da Vijeće od samog nastanka online medija, radi sa novinarima i urednicima ono što je u njegovoj nadležnosti – provodi princip samoregulacije.

„Ovaj model pokazuje se izuzetno uspješnim, i daje sve bolje rezultate iz godine u godinu, kada govorimo o profesionalnim medijima čiji urednici žele da rade na podizanju standarda izvještavanja i reagiraju na naše posredovanje između njih i čitalaca. Ispravljaju greške i taj se proces završava na obostrano zadovoljstvo. Osim toga, neki mediji rade i sami na podizanju etičkih standarda te smanjenju govora mržnje u komentarima koristeći razne sofisticirane alate”, kaže Burek.

Dodaje da to nije dovoljno da se iskorijeni govor mržnje, ali pokazuje rezultate, te vrlo važan trud i opredijeljenost urednika.

„Međutim, postoje i mediji, te da ih kolokvijalno nazovemo divlji portali, koji ne žele da sarađuju i ponašaju se u smislu ‘vi ne kažnjavate, onda ne moramo ništa’. Vjerujem da bi koregulacija za ovakve slučajeve, kada su u pitanju teška kršenja Kodeksa, doprinijela umnogome da se smanji količina takvih sadržaja u online prostoru. Govorim o novinarskim tekstovima. Međutim, kada je riječ o komentarima na profilima medija i portala bez impressuma na društvenim mrežama, tu je situacija nešto složenija, jer društvene mreže imaju svoja pravila”, upozorava Burek.

Da li je moguća koregulacija u BiH?

Za regulisanje sadržaja u online prostoru nije zadužena nijedna institucija, iako se pojedine radnje iz online sfere mogu koristiti za rad policijskih agencija i pravosudnih institucija. No, tijelo koje bi pratilo sadržaj u online prostoru i sankcionisalo štetne sadržaje ne postoji. Regulatorna agencija za komunikacije zajedno sa drugim relevantnim akterima, kažu nam, prepoznaje potrebu za uspostavljanjem i jačanjem međusektorske saradnje, kako bi Bosna i Hercegovina blagovremeno odgovorila na izazove koji se postavljaju u online sferi.

„Borba protiv štetnih sadržaja sigurno zahtjeva multidisciplinarni pristup, saradnju relevantnih institucija, nevladinog sektora i civilnog društva, a prvenstveno, promjenu i prilagođavanje trenutnog zakonskog okvira“, kažu za Nauka govori iz RAK-a.

Ranije se u stručnim krugovima povela priča o tome kako bi u Bosni I Hercegovini mogao zaživjeti model koregulacije. U Sarajevu je ove godine predstavljena i publikacija „Prema koregulaciji štetnog sadržaja na internetu u BiH“ koja je urađena uz podršku EU i Vijeća Evrope analizira evropske standarde i prakse te preporučuje korake za unapređenje regulacije štetnog online sadržaja u BiH. Jedna od potencijalnih modela bilo bi da upravo Vijeće za štampu i online medije ima ingerencije za regulaciju sadržaja. No, da bi se napravio bilo kakav pomak za početak je neophodna izmjena zakona. Vlasti su najavile promjenu zakonskog okvira u BiH, kojom oblast elektronskih komunikacija i elektronskih medija na državnom nivou treba da bude regulisana kroz dva nova zakona – Zakon o elektronskim komunikacijama i Zakon o elektronskim medijima.

„Oba zakonska teksta su u fazi priprema u Savjetu ministara. Isto tako, očekivana priprema i donošenje Zakona o transparentnosti medijskog vlasništva BiH jedan je od najvažnijih preduslova i obaveza na koje se odnosi kontekst vaših pitanja, a on je upravo i jedna od najvažnijih zakonodavnih alatki kojima se u budućnosti može efikasno boriti protiv štetnih online sadržaja“, kažu iz RAK-a.

No, ono što smo do sada saznali o prvim nacrtima zakona je da su oni opet izuzeli online medije jer se Ministarstvo prometa i komunikacija smatra nenadležnim za online sferu.

Da li bi koregulacija sadržaja dovela do smanjenja štetnih sadržaja zavisi i od toga kako bi se taj mehanizam provodio?

„Odgovor na ovo pitanje je jako kompleksan i još uvijek nije pronađen idealan model po kojem bi se vršila tzv. koregulacija. Ono što mi jedino možemo raditi jeste pratiti praksu i zakonska rješenje Evropske unije i preuzeti dobre primjere. Nama slijedi usaglašavanje naših zakonskih i regulatornih okvira sa onima u EU, poput Akta o digitalnim uslugama i Evropskog akta o medijskim slobodama. Bitno je u tim okolnostima kapacitirati institucije, organizacije i regulatorna tijela, da su nezavisna i finansijski i politički te da imaju dovoljno kapaciteta da se uhvate u koštac sa ovim pitanjima koja nisu nimalo jednostavna“, smatra Sokol.

Urednik Raskrinkavanja Emir Zulejhić smatra da je za uspješnu koregulaciju potreban visok nivo kvalitetne organizovanosti.

„Otvorenost medijske industrije, kao i visok nivo poštivanja standarda profesije i kredibiliteta medijske industrije, ključni su preduslovi i sa samoregulaciju i koregulaciju. S obzirom na značajne nedostatke u ovim aspektima kojima u BiH svjedočimo, nisam siguran koliko bi koregulacija mogla doprinijeti kvalitetnom rješenju problema širenja, ali i kreiranja dezinformacija“, skeptičan je Zulejhić.

Glavni i odgovorni urednik portala Klix Semir Hambo za Nauka govori kaže kako je o širem sistemu koregulacije potrebno govoriti, ali to ne treba raditi paušalno, već to mora biti državni projekat.

„U to bi onda trebale biti uključene i društvene mreže, što je zbog vlasništva jako teško. No, kada je riječ o portalima državni zakon u saradnji sa RAK-om je važan i ka tome treba težiti”, mišljenja je Hambo.

Primjeri dobre prakse u BiH postoje

Regulacija komentara u online medijima, a posebno na društvenim mrežama koji obiluju govorom mržnje je problem kojim se bave i evropske države, a Bosna i Hercegovina nema ustaljenu praksu niti dobra sistemska rješenja. Ona sporadična, ipak postoje. Tako je portal Klix uz pomoć vještačke inteligencije drastično smanjio broj mrzilačkih komentara.

„Klix.ba je AI regulator uvrstio u jedan od svojih sistema za regulaciju govora mržnje prije otprilike dva mjeseca i od tada je taj segment znatno unaprijeđen. Iako pojedini čitatelji još uvijek uspijevaju “prevariti” umjetnu inteligenciju i provući poneki komentar s govorom mržnje, broj takvih komentara je praktično neznatan u odnosu na minimum 4.500 pa i do 8.000 komentara koji se objave svakodnevno na našim vijestima”, kaže glavni urednik Klixa Semir Hambo.

Pored AI regulatora Klix odranije ima mehanizam sprečavanja na osnovu „ključnih riječi i pojmova” što je povezano kroz njihov CMS.

„Također čitatelji mogu prijaviti svaki komentar za koji smatraju da je uvredljiv po nekom osnovu, a tu je i živa moderacija redakcije. Teško je govoriti o potpunom uklanjanju upravo zbog pokušaja i intencija onih koji žele širiti govor mržnje. Jako često pokušavaju ‘provaliti sistem’ , ali je uz naše napore to sve teže i sve rjeđe”, dodaje Hambo.

S druge strane, Raskrinkavanje je već dugo vremena primjer kako se uspješno boriti protiv dezinformacija na Facebooku s kojim imaju partnerstvo. Učešće Raskrinkavanja u Meta-inom nezavisnom programu provjere činjenica (Third-Party Fact-Checking Program) dovelo je do zaustavljanja ili smanjenja brojnih dezinformacija. Detalji programa dostupni su na njihovoj stranici u sekciji „Facebook provjere“, a još više detalja postoji na ovom i ovom linku na samom Facebooku.

Kako je tamo navedeno, verifikovani fact-checkeri, među kojima je i Raskrinkavanje, u sklopu Third-Party Fact-Checking (3PFC) programa provjeravaju činjeničnu tačnost tvrdnji koje se dijele putem društvenih mreža u vlasništvu kompanije Meta: Facebooka i Instagrama, a od nedavno i Threads-a.

„Fact-checkeri koji su dio programa, dakle, ne prijavljuju štetni sadržaj koji onda Meta provjerava, već provjeru tačnosti rade upravo fact-checkeri. Korisnici i korisnice ovih platformi putem opcija prijave sadržaja direktno na platformi i objavama, prijavljuju dezinformacije i druge štetne sadržaje Meta-i. Bitno je naglasiti da se fact-checkeri, odnosno kompletan 3PFC program, bavi samo dezinformacijama, odnosno činjenično netačnim i digitalno izmijenjenim sadržajima, dok drugi štetni sadržaji poput govora mržnje i slično, nisu predmet ovog programa ni rada fact-checkera“, kaže Zulejhić.

Dodaje da objave koje korisnici/e prijave Meta-i kao potencijalno dezinformativan sadržaj, Meta dalje prosljeđuje nezavisnim fact-checkerima koji su dio 3PFC programa, koji onda provjeravaju tačnost prijavljenog sadržaja na osnovu svojih metodologija.

„Ukoliko se ispostavi da je sadržaj zaista dezinformativan, on u analizama biva ocijenjen, a na platformama se analize povezuju sa originalnim ocijenjenim sadržajem, tako da svako ko od tog trenutka vidi ocijenjenu objavu, vidjet će i upozorenje da je u pitanju dezinformacija kao i link na analizu u kojoj se to dokazuje“, objašnjava Zulejhić.

Objavama koje fact-checkeri ocijene kao činjenično netačne u svojim nezavisnim analizama, Facebook smanjuje doseg, a poduzima i druge mjere. Između ostalog, obavještava autore/ice da je njihov sadržaj ocijenjen kao netačan, kao i korisnike i korisnice Facebooka da su podijelili/e sadržaj koji je ocijenjen kao netačan.

„Ukoliko neko nakon ocjenjivanja pokuša podijeliti ocijenjeni sadržaj, moći će to uraditi, ali će prije toga dobiti upozorenje. Ukoliko fact-checkeri u kratkom vremenskom periodu ocijene više netačnih sadržaja istog izdavača, Meta također ima mogućnost smanjenja dosega cijele stranice ili profila, kao i mogućnost ukidanja monetizacije na toj stranici ili profilu, međutim ukoliko izdavači redovno ispravljaju ocijenjeni sadržaj, Meta ne poseže za ovim ograničenjima“, dodao je Zulejhić.

Ovaj model za smanjenje dezinformacija u online sferi pokazao se efikasnim posebno jer mediji koji drže do kredibiliteta djeluju korektivno i ispravljaju netačan sadržaj.

Rezultat ovog alata je da se netačne informacije ispravljaju i uklanjaju iz javnog prostora, te da ih je naknadnim pretragama nemoguće ponovo pronaći i pročitati.

„Također smo primijetili da je generalno broj ispravki netočnog sadržaja u BiH medijima koje su urađene po standardima profesije, značajno porastao od kada u našoj zemlji postoji ovaj program“, kaže Zulejhić.

Efikasnost se ogleda i u smanjenju dosega i uticaja ocijenjenih dezinformacija, odnosno u tome što se ocijenjene objave na platformama, nakon ocjenjivanja, slabije dijele i vide.

„U tom dijelu postoji i jedan problem, a to je da nemamo konkretne i detaljne podatake o rezultatima programa. Problem nedostatka podataka se ogleda i u tome što ne znamo koliko korisnika/ca, kada naiđu na ocijenjene sadržaje ili dobiju notifikaciju da je sadržaj koji su podijelili ocijenjen, zapravo pročita fact-checking analizu u kojoj je ocijenjen, ili recimo prestane pratiti izvor koji objavljuje netačan sadržaj“, govori Zulejhić.

No, da bi se se u potpunosti smanjio broj i uticaj dezinformacija u online svijetu potrebno je, dodaje Zulejhić, uraditi još mnogo toga. Prije svega je potrebno imati multidisciplinarni pristup, odnosno problemu moraju pristupiti razni akteri, uključujući akademsku i medijsku zajednicu, civilni sektor, ali i obrazovne i druge institucije, kao i privatne kompanije, odnosno velike online platforne.

„Potrebno je istovremeno raditi na regulaciji i suzbijanju netačnog sadržaja, edukaciji građana i povećanju medijske i digitalne pismenosti, ali i ulagati u i razvijati kvalitetno, kredibilno novinarstvo koje počiva na visokim standardima profesije. Nama u BiH manjka svakog spomenutog aspekta. Istovremeno je bitno paziti da aspekt regulacije i suzbijanja dezinformacija koji mora postojati, ni na koji način ne našteti slobodi govora i slobodi medija“, zaključuje Zulejhić.

Napomena: naslovna slika je generisana pomoću alata GAI

Autor: Slađan Tomić