U vremenu kada dezinformacije o vakcinama prelaze granice brže nego ikada, razgovor s relevantnim stručnjacima postaje ključan za razumijevanje činjenica. Paul Offit, pedijatar iz Children's Hospital of Philadelphia i jedan od najpoznatijih svjetskih autoriteta u oblasti vakcinologije za Nauka govori priča o najraširenijim zabludama, strahovima roditelja i načinima na koje nauka odgovara na sumnje – bez pojednostavljivanja, ali i bez kompromisa s činjenicama.

Jelena Kalinić za Nauka govori: Gospodine Offit, koje su najdestruktivnije i najraširenije dezinformacije o vakcinama s kojima se susrećete u svojoj karijeri?

Paul Offit: Pa, uglavnom se fokusiraju na sigurnost vakcina. Ljudi se boje da vakcine uzrokuju razne hronične bolesti iz raznih razloga, bilo zato što djeca prerano primaju previše vakcina, da to nekako preopterećuje ili slabi ili remeti njihov imunološki sistem, da postoje sastojci u vakcinama koji to čine, bilo da se radi o timerosalu, ovom konzervansu koji sadrži etil-živu, a koji je bio u vakcinama, ali ga zapravo više nema u vakcinama koje se daju djeci, ne ovdje, ili da su to bili, znate, fragmenti DNK u vakcinama s informacijskom RNK ili drugim vakcinama, mislim, bilo koja vakcina koja je napravljena od ćelija, poput ospica, zaušnjaka, rubeole, varičela, bilo čega što je napravljeno od ćelija moglo bi imati fragmente DNK, tako da to čujete.

Mislim da je glavna stvar to što u ovoj zemlji imamo takozvani sistem prijavljivanja neželjenih događaja vakcina (op. a. VAERS), gdje ako mislite da postoji problem, prijavite ga sistemu. I mislim da su protivnici vakcina veoma dobri u korištenju tog sistema. Zloupotreba sistema. Dakle, pogrešno je nazvan. Mislim, iskreno, ne bi trebalo da se zove sistem za prijavljivanje neželjenih događaja vakcina. Trebalo bi se zvati sistem za prijavljivanje sumnjivih neželjenih efekata vakcina, jer mislim da ljudi to pogrešno shvataju. A onda i uputstva u pakovanju. Uputstva u pakovanju često uključuju nuspojave vakcina koje su prijavljene nakon vakcinacije, čak i ako se javljaju u istoj mjeri kao u placebo grupi.

Dakle, to zbunjuje ljude. Dakle, imate dva federalna, imate uputstvo za upotrebu, imate VAERS sistem, oba u suštini imaju federalni pečat, i oba se zloupotrebljavaju. Dakle, na mnogo načina radimo protiv sebe.

Jelena Kalinić: Pa, ali postoji li način da se uvjere ne svi roditelji, nikada se ne mogu uvjeriti svi roditelji, ali većina njih da su vakcine sigurne i da su ovi sastojci sigurni i dobro proučeni, šta možemo učiniti povodom toga?

Paul Offit: Da, mislim da to radimo. Mislim, odgovaramo na pitanja ljudi. Kada su se ljudi bojali da vakcina protiv ospica, zaušnjaka i rubeole uzrokuje autizam, mi smo proveli studije. Isto važi i za timerosal. Isto važi i za aluminijumske adjuvanse. Kada ljudi postave ta pitanja, na čast akademske zajednice, na čast medicinske i pedijatrijske zajednice, mi provodimo studije kako bismo odgovorili na ta pitanja. I uglavnom, ljudi su uvjereni. Jesu. Većina roditelja u ovoj zemlji daje svojoj djeci vakcine.

Jelena Kalinić: Pitala bih, jer je ovo također jedna od zabluda i dezinformacija u našoj regiji, zapravo u cijeloj Europi i globalno, da ljudi misle kako se hepatitis B prenosi samo spolnim putem, što nije istina, te da se vakcina protiv ove bolesti ne bi trebala davati novorođenčadi. Zašto vi, kao pedijatar, mislite da bi novorođenčad trebala primiti tu vakcinu?

Paul Offit: Vakcina protiv hepatitisa B je lak plijen za one koji šire dezinformacije, jer se daje novorođenčadi. Dakle, vaša beba se upravo rodila, a vi joj stavljate iglu u ruku ili nogu i ubrizgavate joj biološki agens koji većina ljudi ne razumije. Stoga uopšte ne čudi što se ljudi protive vakcini protiv hepatitisa B. U ovoj zemlji smo imali univerzalnu vakcinu protiv hepatitisa B 1991. godine. U to vrijeme bilo je otprilike 16.000 slučajeva hepatitisa B kod djece mlađe od 10 godina. Polovina te djece je dobila virus od majki, prolazeći kroz porođajni kanal u slučajevima kada je majka bila zaražena hepatitisom B, ali druga polovina nije. Druga polovina, otprilike 8.000 djece mlađe od 10 godina, nije ga dobila od majke. Nisu ga dobili jer su bili seksualni radnici. Nisu ga dobili zato što su bili korisnici droga. Dobili su ga jer su imali povremeni kontakt s nekim ko je imao hronični hepatitis B, kojih ima milione u ovoj zemlji, a većina ljudi to ne zna. Većina ljudi s hroničnim hepatitisom B ne zna. Ovo nije virus AIDS-a. Mislim, virus AIDS-a se ne prenosi slučajno, ali virus hepatitisa B se može prenijeti slučajno. A ako se zarazite hepatitisom B u prvoj godini života, imate 90% šanse da razvijete cirozu ili rak jetre. Ako se zarazite u prvih pet godina života, imate 25% šanse. Pa zašto biste ikada riskirali odgađanjem vakcinacije? Što ga prije dobijete, veći je rizik od ciroze.

Jelena Kalinić: Ovo je teško vrijeme. Dezinformacije koje dolaze iz SAD-a, oprostite, od vas, utiču na cijeli svijet i naš region Balkana također. Dakle, gospodine Offit, morate znati da smo u Beogradu, u Srbiji, prošle jeseni, u septembru ili novembru, ne sjećam se, imali dijete, dječaka od šest godina, koji je dobio tetanus. Preživio je. Preživio je, ali zapravo jedva. I dvomjesečna beba je umrla od hripavca. I imali smo nekoliko smrtnih slučajeva od ospica, jer ljudi nisu vakcinisali svoju djecu. Imate li neku poruku za ljude? Budući da ljudi misle da su ove bolesti izumrle, to se neće dogoditi njihovoj djeci. Molim vas, poruku, vrlo empatičnu poruku roditeljima o ovome.

Paul Offit: Izbor da se ne primi vakcina nije izbor bez rizika. To je izbor da se preuzme drugačiji i ozbiljniji rizik. Mislim da svi patimo od ovog mita o neranjivosti, da nam se to nikada neće dogoditi dok nam se ne dogodi.

A ako razgovarate s roditeljima u ovim grupama za zastupanje, poput Porodica koje se bore protiv gripe, ili Anđela meningitisa, ili Nacionalnog udruženja za meningitis, svi ti roditelji pričaju istu priču. Imali su dijete koje nije bilo vakcinisano, koje je bolovalo i umrlo od bolesti koja se može spriječiti vakcinom, i ne mogu vjerovati da im se to dogodilo. Mislim da nikada ne mislimo da će se to dogoditi nama jer je previše strašno zamisliti da bi se to moglo dogoditi nama, ali dok se ne dogodi.

I mislim da je to ono što ljudi ne razumiju. Misle da su neranjivi na ove stvari, a nisu, posebno sada, kada se stvari pogoršavaju. Svakako, u našoj zemlji stvari se pogoršavaju.

Jelena Kalinić: Dakle, obično kažete da su vakcine žrtve vlastitog uspjeha, jer ljudi više ne viđaju ove bolesti, poput difterije ili nečeg sličnog. Mislim da ste mi već odgovorili o pomoćnim tvarima u vakcinama, sastojcima, o sigurnosnim stvarima u prvom, zapravo u drugom odgovoru koji ste dali. Ali šta mi, kao stručnjaci, naučni novinari, naučni komunikatori, možemo učiniti bolje, više da se suprotstavimo dezinformacijama i smanjimo učinak dezinformacija o vakcinama? Mislim da moramo biti u stanju predstaviti podatke koji su uvjerljivi.

Paul Offit: Dakle, neko, na primjer, strahuje da vakcina protiv morbila, zaušnjaka, rubeole ili MMR vakcina uzrokuje autizam. Kako biste to znali? Kako biste odgovorili na pitanje? Način na koji biste odgovorili na pitanje je da biste pogledali djecu koja su primila ili nisu primila tu vakcinu kako biste vidjeli da li je u vakcinisanoj grupi bilo veće pojave autizma. Ta studija je rađena iznova i iznova u sedam različitih zemalja na tri različita kontinenta, a uključivala je stotine hiljada djece.

Razumno je postaviti pitanje, ali kada se na njega odgovori, morate biti spremni prihvatiti taj odgovor. I mislim da ljudi koji ne prihvate taj odgovor zaista prelaze u kategoriju koja se udaljava od skeptika prema vakcinama, jer je razumno biti skeptičan prema svemu što unesete u svoje tijelo u odnosu na nekoga ko je u osnovi teoretičar zavjere. Ali ovo je više nego što možete, ovo je mali postotak ljudi koji se ne mogu uvjeriti da su u potpunosti teoretičari zavjere.

 

Jelena Kalinić: Tako je. Misle da postoji zavjera, misle da ste dio te zavjere i stoga ih se ne može uvjeriti. Samo još jedna stvar o kojoj razmišljam, jer trenutno radim na članku, eksplanatornom članku, koji želi dokazati da postoje slučajevi autizma među nevakcinisanom djecom i drugim bolestima. Mislim, autoimunološke bolesti, ali pošto postoji mit da su nevakcinisana djeca zdravija od vakcinisane, ona imaju manje autoimunoloških bolesti, neuroloških posljedica ili autističnog spektra. Ali to nije istina.

Paul Offit: Ne, to nije istina. Znam da u ovoj zemlji ima čovjek po imenu Aaron Siri, koji je predstavio podatke na kongresnom saslušanju koje je vodio senator iz Wisconsina po imenu Ron Johnson. Predstavio je ovu studiju o vakcinisanim naspram nevakcinisanih, koja nikada nije objavljena. Nije objavljena jer je grupa koja ju je uradila, ova grupa iz klinike Henry Ford, otkrila da su podaci statistički pogrešni, metodološki pogrešni, te stoga nisu odgovorili na pitanje.

Teško je provesti tu studiju. Zapamtite, ako ćete retrospektivno raditi studiju ljudi koji su ili vakcinisani ili nisu vakcinisani, što znači da se uopšte nisu vakcinisali u odnosu na one koji su potpuno vakcinisani, morate se uvjeriti da su te dvije grupe slične u pogledu svih ostalih aspekata, socioekonomskog porijekla, medicinske pozadine, ponašanja u traženju zdravstvene zaštite. I te dvije grupe se generalno veoma razlikuju u tim područjima.

Moguće je da će nevakcinisana grupa rjeđe ići kod ljekara. Stoga bi bila manja vjerovatnoća da će im biti dijagnosticiran poremećaj. U vakcinisanoj grupi bi moglo biti djece koja bi imala veću sklonost za neku bolest koja brine roditelje, pa će roditelji odlučiti da ih u potpunosti vakcinišu. Dakle, morate kontrolisati te stvari, a to je praktično nemoguće učiniti. Također, to nema biološkog smisla. Mislim, od trenutka rođenja smo izloženi trilionima bakterija, koje izazivaju imunološki odgovor. Svakodnevno proizvodimo milijardu novih imunoloških ćelija kako bismo se nosili s naletima antigena iz okoline. Vakcine su doslovno kap u moru onoga s čime se susrećemo i s čime se svakodnevno suočavamo.

Jelena Kalinić: Imam zapravo jedno pitanje koje vam želim postaviti. To je o HPV vakcinama. Uvedene su ovdje u Bosni i Hercegovini prije dvije godine, što je vrlo tužno, ali ljudi su zaista jako protiv toga jer i dalje imaju isti problem kao i vakcina protiv hepatitisa B, jer misle da se HPV može prenijeti samo seksualnim putem. Zašto djeca moraju primati ove vakcine tako mlada, da li ih to čini promiskuitetnijima?

Paul Offit: Dakle, infekcije humanim papiloma virusom su česte. Oko 80% ljudi, žena i muškaraca koji diplomiraju na fakultetu bili su izloženi tom virusu. Svake godine u Sjedinjenim Državama on uzrokuje otprilike 30.000 slučajeva raka anusa, genitalija, glave i vrata. Oko dvije trećine tih karcinoma javlja se kod djevojčica i žena, a trećina kod dječaka.

To je najčešći, iskreno, jedini poznati uzrok raka grlića materice. Počeli smo davati HPV vakcinu 2008. godine i smanjili smo učestalost HPV karcinoma, raka grlića materice, za oko 60%. Tako smo spasili živote mnogih žena u ovoj zemlji zahvaljujući toj vakcini.

Ideja da HPV vakcina povećava seksualni promiskuitet je pomalo glupa. Mislim, prije svega, HPV vakcina samo sprječava HPV infekcije, a ne, a postoji, znate, 90 različitih serotipova. Dakle, postoji mnogo različitih, kao što kažete, mnogo različitih serotipova.

I ovo sprječava, znate, devet tih serotipova koji su najopasniji. Drugo, ne sprječava sve spolno prenosive bolesti. Ne sprječava klamidiju, ne sprječava gonoreju, ne sprječava sifilis. Sprječava samo većinu HPV infekcija. Ideja da povećava seksualni promiskuitet je kao da kažete, u redu, sada kada sam primio vakcinu protiv tetanusa, mogu trčati preko kreveta od zahrđalih eksera bez straha. Pretpostavljam da ni ljudi tako ne misle.

Razgovor s Paulom Offitom jasno pokazuje da dileme o vakcinama nisu nove, ali da su danas pojačane brzinom širenja dezinformacija. Ipak, jednako jasno pokazuje i nešto drugo: nauka ima odgovore, ali oni zahtijevaju spremnost da se čuju i prihvate. U svijetu u kojem se bolesti protiv kojih postoje vakcine ponovo vraćaju, izbor da se ne vakciniše nije neutralan – to je izbor većeg rizika. Upravo zato odgovornost nije samo na zdravstvenim radnicima, nego i na svima koji komuniciraju nauku, da uporno, strpljivo i precizno vraćaju fokus na ono što je dokazano – da vakcine spašavaju živote.