U ovoj epizodi podkasta FactCast 09 Nauka govori – 25, u gostima nam je istraživačica Adla Kahrić, koja se bavi zaštitom biodiverziteta i očuvanjem prirode kroz nauku, istraživanje i javni angažman. U ovom razgovoru ćemo govoriti zašto je biodiverzitet važan, kako naša djelatnost i aktivnost poput brze mode narušavaju balans u prirodi, šta su to invazivne vrste i mikroplastika te kako klimatske promjene utječu na život na planeti Zemlji.
Nauka govori podkast je dostupan na platformama:
Youtube: https://bit.ly/naukagovori-podcast-youtube
Spotify: https://bit.ly/naukagovori_spotify
RadioPublic: https://bit.ly/radiopublic_naukagovori
Apple Podcast: https://bit.ly/applepodcast_naukagovori
Castbox: https://bit.ly/castbox_PNG
Facebook: https://bit.ly/FB_PNG_PL
Jelena Kalinić: Dobrodošli u novu epizodu serijala Factcast, podkasta Nauka govori u okviru projekta Evropske unije, „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH“. Ova epizoda nam je specijalna, posvećena je Danu planete Zemlje. Planeta Zemlja se danas suočava sa paralelnim krizama, poput klimatskih promjena, gubitka biodiverziteta i problema očuvanja ekosistema. Gošća ove epizode je biologinja i istraživačica Adla Kahrić, koja se bavi zaštitom biodiverziteta i očuvanjem prirode kroz nauku, istraživanje i javni angažman. U ovom razgovoru ćemo govoriti zašto je biodiverzitet važan i kako klimatske promjene utječu na život na planeti Zemlji. Adla, dobrodošla.
Adla Kahrić: Bolje vas našla.
Jelena Kalinić: Adla, ti se najviše baviš meni se čini biodiverzitetom i zaštitom prirode. To je neki pojam koji je još uvijek pomalo dalek našim ljudima. Prisutan je, ali ga malo teže razumijemo. Šta zapravo znači biodiverzitet i zašto je ključan za život na Zemlji?
Adla Kahrić: Najjednostavnije rečeno: Biodiverzitet je zapravo raznolikost živih bića, dakle, počevši od gena, vrsta, pa do različitih ekosistema koje imamo, da li su to šumski, morski i različito. A zašto su nam važni? Dakle, biodiverzitet, odnosno bioraznolikost, je važna zato što predstavlja zapravo život kakav jeste. Ovaj koji mi poznajemo i to je taj život koji nam omogućava bioraznolikost jer mi od nje dobivamo pitku vodu, čist zrak i mnoge druge benefite koji upravo dolaze iz te prirode.
00/01/54
Jelena Kalinić: Bosna i Hercegovina nije zemlja tropskog pojasa i biodiverzitet vrlo često vezujemo samo za tropski pojas, znači za šume Amazonije. Međutim, koliko je zapravo naša priroda bogata vrstama? Koliko je izražena ta bioraznolikost u Bosni i Hercegovini?
Adla Kahrić: Pa, vrlo često možemo pročitati da se spominje da Bosna i Hercegovina je država u Evropi koja ima visoku biološku raznolikost i to definitivno jeste tako, ne trebamo se ni zapitati. Međutim, ono što je upitno jeste da nije dovoljno istražena. Mnogi naučnici širom Evrope imaju toliko želju da dođu u Bosnu i Hercegovinu da istražuju, da pokušaju da otkriju te nove vrste ili generalno vrste koje obitavaju na određenim staništima, tako da postoji mnogo prostora za nauku u Bosni i Hercegovini i biološka raznolikost je itekako visoka.
Jelena Kalinić: Gdje se ona krije? Ljudi zamišljaju sad sisari, ptice. Gdje se krije ta biološka raznolikost? U kojim grupama životinja i biljaka? Gdje se još to može istraživati?
Adla Kahrić: Krije se u različitim ekosistema. Zašto sam spomenula ekosisteme? Zato što možemo vidjeti da imamo kraške ekosisteme, tresetišta, morske, šumske. Dakle, postoje različiti tipovi staništa. Kao što vidimo, i shodno tome možemo pronaći upravo različite vrste. Počevši od onih akvatičnih, da li u rijekama, da li su to rakovi, vodeni insekti, ribe, zatim različite vrste biljaka. Onda imamo i taj, iako je manji morski dio, tu imamo morske vrste, imamo razne, imamo ajkule, imamo morske kornjače, delfine koji znaju posjetiti. I pored tih velikih, što mi kažemo, vrsta životinja koje vidimo, postoje i te male, beskičmenjaci, jel? Upravo to su različiti, kao što sam rekla, i rakovi ili da kažemo mekušci, sad imamo tu puževe i slično, ali u neku ruku ti beskičmenjaci su neistraženi. Evo u morskim ekosistema imamo i morske zvijezde, kao što znamo, ježeve, krastavce. A onda imamo neke puževe koje imaju možda tek dva, tri centimetra. I to je nešto što sam baš i prethodnih godina istraživala. Oni su bez kućice i to su oni šareni, ne znam, plavi, ljubičasti i pravo su zanimljivi. I zapravo pokušavam ja primarno da istražujem morski ekosistem i da pokažem da, iako malo more, mi imamo poprilično veliki broj vrsta, koje nisu samo velike životinje, nego i one manje.
00/04/36
Jelena Kalinić: Na koje manje obratimo pažnju, nisu nam, pred očima, nisu ono onako egzotične, kao što je neka mediteranska medvjedica, ali postoje. Dakle, morski ekosistemi. Koji su tu još ekosistemi kod nas koji su ugroženi? Koje su nam vrste to ugrožene? Ja mislim da ljudi dosta ne poznaju koje vrste treba zaštititi, nisu zaštićene i koje su nam ugrožene?
Adla Kahrić: Naravno, tu postoji crvena lista. Crvena lista znači da se na toj listi nalaze vrste koje su, da kažem jel, ugrožene i rade se u skladu sa, znači, sa IUCN kategorijom. To je Međunarodna unija za zaštitu prirode i postoje određene kategorije i na osnovu toga možemo vidjeti koji je nivo ugroženosti neke vrste. I mi imamo, jel da kažemo, crvenu listu. Međutim, ono što opet nedostaje jeste da treba da se ažurira i shodno situaciji jer priroda je takva, priroda je promjenjiva, ona se mijenja i treba se stalno pratiti, prikupljati podaci, vršiti monitoring i vidjeti koje vrste su to ugrožene, koje nisu, i na koji način da se zaštite. Tako da postoji, da kažemo, kroz različite ekosisteme, različite vrste koje su ugrožene, ali ono što mogu reći je da postoje pritisci i to je upravo identifikovano kroz procjenu stanja prirode koja je urađena. I tu su radili naučnici iz cijele Bosne i Hercegovine, da kažemo, oko stotinjak nas. I postoje tu, pritisci koji su identifikovani, naučno dokazani da zapravo ima, određenih pritisaka kao što su utjecaji čovjeka. Da li su to, na primjer, invazivne vrste? Jedan veoma, da kažem, specifičan slučaj i veliki problem invazivnih vrsta koje također mogu, jel, narušavati, da kažemo, domaće autohtone vrste.
00/06/33
Jelena Kalinić: Koje su nam invazivne vrste zapravo veći problem? Životinjske ili biljne?
Adla Kahrić: Dakle, teško je to procijeniti jer samim tim treba da se uradi procjena da se vidi što je ugroženije, odnosno koja je vrsta ima veću prijetnju. Ali definitivno trebamo raditi na tome. Svakako, pritisci su itekako veliki i trebamo raditi da zaštitimo prirodu i da nađemo solucije kako da prevaziđemo pritiske na neki naj…
Jelena Kalinić: Najmanje bolan način.
Adla Kahrić: Jeste, najmanje, jer uvijek će ih biti.
Jelena Kalinić: Ali, kad spominjemo Crvenu listu, da li je to jedna lista koja je objedinjena na nivou Bosne i Hercegovine ili postoje posebne liste za Republiku Srpsku, za posebno za Federaciju. Mislim da je tu bio neki problem. Šta se dešava po tom pitanju?
Adla Kahrić: Pa, generalno, zaštita prirode, dakle upravljanje zaštitom prirode na entitetskim, upravo nivoima. I tu imamo zakon o zaštiti prirode, na primjer, u Federaciji. I shodno tome na nivou Federacije, donosi se crvena lista na nivou Federacije. I to je način kako se, pristupa u Bosni i Hercegovini.
Jelena Kalinić: Znači, posebno svaki entitet. Što možda predstavlja problem ako neka vrsta, a većina njih, bar životinjskih vrsta, prelazi tu entitetsku granicu? Što, ne samo entitetsku granicu, nego i granice zemalja?
Adla Kahrić: Pa, ako već pričamo na taj način, što se kaže, vrste ne poznaju granice i tako da postoje i prekogranične saradnje. Ali, naravno, u tom kontekstu, što se tiče Crvenih listi, naravno da smatram da entiteti se, naravno, uvijek uz međusobnu koordinaciju usklađuju.
00/08/20
Jelena Kalinić: Kada si rekla pritisci na biodiverzitet i ekosisteme, spomenula si invazivne vrste i ljudsku djelatnost. Ali, ja bih da malo pojasnimo koje još vrste pritisaka postoje. Na koji se način odražava zapravo ljudska djelatnost da ugrožava ekosisteme?
Adla Kahrić: Pa, definitivno je ovo zagađenje. To je ono što mi stalno spominjemo i rekla bih poprilično jedan od većih pritisaka. Jer, samim tim, novi način života, industrijalizacija, globalizacija, to je ono što stvara jako velik pritisak kada je pitanju uticaj čovjeka.
Jelena Kalinić: Recimo, da li pošumljavanje i deforestacija mogu ugrožavati? Mislim, kad kažem pošumljavanje, mislim na pošumljavanje možda pogrešnim vrstama koje ne spadaju u nešto. Ali pogotovo deforestacija, vrlo često se dešava u gola sječa zbog izgradnje nekih industrijskih postrojenja. Kako ti na to gledaš?
Adla Kahrić: Suštinski, dakle, pošumljavanje je naravno jedan od dobrih prikazanih, dobrih praksi koje se rade kao takve. I postoji kao nature based solution. Rješenja zasnovana na prirodi, evo, pošumljavanje. Međutim, kada ono nije nature based solution? Nije onda kada je u pitanju monokultura, na primjer. Tako da, što se kaže, evo i kada poribljavamo, na primjer, određenu vrstu ribe, mi trebamo sa autohtonom vrstom da to radimo jer u suprotnom remetimo taj genetički nivo, liniju autohtonu. Tako da i kada se rade te pozitivne prakse, treba se opet naučno pristupiti ka tome uz preporuke, gdje to radi opet nauka, konsultanti, institucije, daju zajednički pristup i da to bude primijenjeno na adekvatan način, da ne bi narušili upravo taj ekosistem.
00/10/11
Jelena Kalinić: Da, recimo, znamo primjer, ono, poribljavanje kalifornijskom pastrmkom, a u stvari koja ugrožava našu autohtonu mekousnu pastrmku. Pa onda je bilo ubacivanje, recimo, neautohtonih vrsta poput smuđa u Jablaničko jezero koji sad se tu odomaćio i zapravo predstavlja vrstu koja je, ono, gotovo istrijebila neretvanske vrste. To su samo neki od primjera koji smo mi obje učili na fakultetima. Ali šta bi ti još možda istakla, kako bi, recimo, utjecale neke druge ljudske aktivnosti, vršile pritisak na ekosisteme? Evo, recimo, ja sad pomišljam na branje samoniklog bilja, gljiva, prikupljanje, sve ono što nešto, zdrava hrana. Da li to možda utjecati?
Adla Kahrić: Pa, suštinski to su, da kažemo, tradicionalna znanja. Ja opet kažem, lijepo je vidjeti da Bosna i Hercegovina upravo ima i tu publikaciju o tradicionalnim znanjima gdje se vidi kako određene, da li prakse, biljke i slično mogu se koristiti u određene, da li medicinske svrhe i na taj način. Ali je bit da korištenjem tih tradicionalnih znanja mi održavamo tu dugoročnu, da kažem, generaciju i mnoge stvari koje se koriste i pokazane su kao efikasne, a mi zapravo samim tim dokazujemo. Jer evo globalno gledajući IPES koji je međunarodna platforma, naučno-politička platforma za biodiverzitet i ekosistemske servise, kao i UN konvencija o biološkoj raznolikosti, oni baš podstiču utjecaj tradicionalnog znanja, odnosno angažman kao i lokale zajednice i autohtonih naroda jer žele da ukažu da za zaštitu prirode svi mi imamo svoje mjesto i svi imamo svoj zadatak. Dakle, nije to samo na pojedincima, nego na svim ljudima, stanovnicima planete Zemlje i samo zajedničkim pristupom, kako oni to nazivaju – All of government, all of society, to je jedini način da zapravo dosegnemo tu zaštitu i održivost.
00/12/25
Jelena Kalinić: To govorim zato što znam da je u Hrvatskoj zabranjeno skupljanje blagve i još nekih gljiva, koje kod nas nije zabranjeno i mogu se skupljati, ali oni to nekako štite da ne bi došlo do prevelike eksploatacije. Da li ima za BiH takva opasnost od prevelike eksploatacije prirodnih, živih bića, da kažemo? Imamo li rješenje protiv toga?
Adla Kahrić: Pa suštinski, evo sa naučnog aspekta, još uvijek, bar ja ne poznajem podatke da su urađene te procijene. Tako da teško je sa naučnog aspekta govoriti o tome.
Jelena Kalinić: Danas jedan najčešćih riječi i termina, da se vratimo na neke stvari koje su nam sad jako bitne, a ljudima su i dalje jako daleke, su klimatske promjene. I dalje to zvuči nekako apstraktno. Ljudi znaju da to nešto postoji. Da li priznaju da je to antropogena djelatnost ili ne… Ali kako se one konkretno manifestuju u prirodi, u šumama, rijekama, u morima? Evo, na primjer, Bosni i Hercegovini.
Adla Kahrić: Pa zasigurno možemo primijetiti povećan broj suša, požara koji se dešavaju, određene poplave i slično. Ali isto tako, evo, kada su u pitanju klimatske promjene vratila bih se i na invazivne vrste koje nekako zanemarimo jer nismo svjesni zapravo šta znače i koliko štetne mogu da budu. A kako se tako znaju dobro i lako prilagoditi na određenim prostorima i samim tim predstavljati prijetnju za te, da kažem, naše domaće vrste.
00/13/55
Jelena Kalinić: Potiskuju ih zapravo.
Adla Kahrić: Upravo tako.
Jelena Kalinić: I vidimo da često u medijima ta tema invazivne vrste nije interesantna. Kao da nije seksi i onda jednostavno se to zanemaruje i ljudi prosto ne znaju za takve stvari.
Adla Kahrić: Jeste. Nažalost, invazivne vrste nisu toliko atraktivna tema. A mislim da je tema kojoj se treba itekako dati prostora zato što povećava se brojnost i još uvijek, teško ih je pratiti. Dakle, i zemlje evropske koje pokušavaju da kreiraju tu mapu, pa da vide načine kako da prevaziđu, kako da smanje i one se bore sa time. Evo jedan primjer bih dala kada je more u pitanju: Vjerovatno smo čuli za lion fish, dakle riba lav koja je upravo došla, na primjer, iz Crvenog mora. Zagrijavanjem more je postalo toplije između ostalog, a samim tim ona se je vrlo lako onda i adaptirala i što se kaže s godinama postala je upravo invazivna u Mediteranskom moru.
Jelena Kalinić: Oni invaziraju neke alge i svašto nešto?
Adla Kahrić: Mislim, ovo sam striktno rekla za lion fish, to jeste lav ribu, ali kako kroz Sueski kanal dolazi, upravo onda se zbog, između ostalog, zbog temperature prilagođavaju novoj sredini i samim tim se u potpunosti adaptiraju. Jer za vrstu kao takvu bitno je stanište. Dakle, da li je to temperatura, salinitet i slično ovom slučaju. I onda kada se optimalni uslovi steknu, između ostalog hrana, samim tim ona opstaje i prilagođava se.
00/15/39
Jelena Kalinić: I osim tog, sad si me podsjetila, osim tog prelaska iz Crvenog mora, te stvari se dešavaju, ali se dešavalo da je putem brodova, onih balastnih voda se šire neke vrste koje ne pripadaju u Mediteran.
Adla Kahrić: Tu su u pitanju veći kruzeri i kad, između ostalog, zbog čega se i reguliše, dakle kruzer koji je povukao vodu u nekoj totalno drugoj državi i odlučio da dođe u Mediteransko more, on mora da ispusti tu balastnu vodu i kroz to ispušta i mikroorganizme i mnoge druge životinje koje kasnije budu upravo na tom novom staništu. Naravno, uvijek je upitno koliko će se prilagoditi, ali to je jedan od načina, odnosno puteva, kako invazivne vrste dospijevaju.
Jelena Kalinić: Vratimo se na klimatske promjene. Ali jedan skroz drugačiji aspekt klimatskih promjena. To su te zablude, dezinformacije i o okolišu i o klimi. „Klimatske promjene nisu stvarne, dio su prirodnih tokova, sasvim je normalno sve ovo što se dešava…“ I do toga da su to ekološke politike, politički projekti… Koje su najčešće zablude koje ti onako susrećeš i koji te najveće živciraju?
Adla Kahrić: Pa definitivno da klimatske promjene ne postoje. Ili kad dobijem… „Eto te k'o Greta!“ To je to. Suštinski, samo samim tim dokazujemo… Znam dobiti taj komentar kroz socijalne mreže.
Jelena Kalinić: To je kompliment.
Adla Kahrić: Mislila sam primarno da ne postoje kad mi to kažu. Kroz socijalne mreže, kada nešto možda objavim i slično. I to samim tim govori o nama kao društvu, da nam je doista neophodna edukacija i bolje shvatanje tematike klimatskih promjena, tematike raznolikosti biodiverziteta i sl.
00/17/36
Jelena Kalinić: Možda i ažuriranje udžbenika i malo više posvećivanja vremena klimatskim promjenama. Pa i Greti, što je meni kažem kompliment ako ti neko to kaže. Da li su ti… ima li išta od toga, tih tvrdnji, da može biti utemeljeno u nauci ili je baš sve onako mimo nauke, tih dezinformacija o klimi?
Adla Kahrić: Suštinski, kada gledamo IPCC kao naučno tijelo za klimatske promjene, oni naravno ukazuju da globalno zagrijavanje u zadnje vrijeme se povećalo. Što samim tim ukazuje… Naravno kažu da jeste: klimatske promjene jesu prirodan proces, međutim, ono što se dešava zadnjih godina jeste da ono rapidno raste. Dakle, zagrijava se planeta vrlo rapidno i da je ona također pod uticajem čovjeka, to jeste aktivnosti čovjeka. Samim tim povećava se efekt staklene bašte, pod uticajem čovjeka. To ukazuje kao jedan aspekt zbog čega dolazi do globalnog zatopljenja, a što je zapravo IPCC kao naučno tijelo utvrdio.
Jelena Kalinić: U suštini, poruka toga je da klimatske promjene su se događale i prije, ali nikada u ovom omjeru, u ovoj brzini kao što je sad sa ljudskom djelatnošću. Jedna još česta stvar koju čujemo na društvenim mrežama, ali i u razgovorima ovako uživo, barem ja, jeste da kao ta neka zagađenja u okolišu, male lokalne promjene, to nije bitno. Odnosno da lokalni problemi nisu bitni. Zapravo koliko ti lokalni problemi poput zagađenja zraka koje imamo u Sarajevu i još nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, rijeke, postojanje plastike, mikroplastika, nanoplastika, su povezane sa globalnim ekološkim prijetnjama?
Adla Kahrić: Suštinski meni se uvijek sviđalo ono think globaly, act locally. Dakle, da lokalno reagujemo…
Jelena Kalinić: …a mislimo globalno
Adla Kahrić: Upravo. I sve stvari, aktivnosti, negativni uticaj i sve što se dešava, to je naravno ovisi o lokalnom stanovništvu i načinu kako će oni reagovati na to sve. I ponovo se vraćamo na to da to nije samo problem jedne institucije, jedne osobe i sl. Tu svi moramo biti uključeni u taj proces.
00/20/11
Jelena Kalinić: Tu se često stavlja nekakav pritisak na pojedinca, da pojedinac mora nešto raditi ili pritisak da država mora mijenjati, praviti polisi iz politike. Ali zapravo od najmanjeg do nivoa države i međudržavnih to treba nekako da se radi.
Adla Kahrić: Da, i kroz različite sektore. Evo sada vidimo da je vrlo aktualno kroz ove biznis sektore da rade ESG izveštaje. Tako da, generalno, globalna politika dosta gleda da se okoliš integrira u mnoge druge sektore jer su ljudi shvatili da mi doista ovisimo prirodi i sve benefite koje imamo i zdrav način života zapravo dolaze iz prirode. I zbog toga, te, da kažem, globalne politike jesu fokusirane na neki način na to jer to je jedini način da mi sebi kvalitet života poboljšamo.
Jelena Kalinić: Tu dolazimo na butterfly effect teoriju, teoriju leptira, da ne znam, promjena kako mašu leptiri u jednom dijelu svijeta može da se odrazi na nešto u drugom dijelu, sasvim drugom dijelu svijeta počevši od aluminija i ono svih tih promjena. Ali ima li nešto da bi mogli pojedinci, ma kako mi bili mali, ma kako naša djelovanja bila mala, mogli da promijenimo i da neke male stvari radimo koje bi mogli doprinijeti zaštiti planete i očuvanju biodiverziteta.
Adla Kahrić: Često možemo i vidjeti neke savjete koje možda kruže i socijalnim mrežama i slično, gdje mi kao pojedinci možemo doprinijeti tome. Dakle, počevši od korištenja određenih, evo, od struje pa do materijala koje gledamo da budu prirodniji, prilagodljivi tome. Onda kad gledamo modu da ne kupujemo često i slično, da pratimo te trendove, ne nego da smanjimo, tako da postoje te opcije, a međutim čovjeku se nekad teško prilagoditi i prihvatiti to, ali suština je da postoji mnogo toga kako bi se pojedinac prilagodio i zaštitio okoliš.
00/22/19
Jelena Kalinić: Jedan konkretan primjer: Znači sad je velika frka oko mikroplastike. Pronađena je i u organima ljudi, u placenti. Pronađena je i u morskim dubinama, na Mont Everestu zbog planinarske opreme. I još uvijek ne znamo kako ona utiče na naše zdravlje, na zdravlje beba, našeg potomstva, kako se prenosi. Šta je to mikroplastika i kako možemo smanjiti prisustvo mikroplastike koje je već nažalost postalo ogromno? Kako možemo smanjiti nakupljanje mikroplastike u ekosistema i nama samima?
Adla Kahrić: Da je to nekako tematika koja je atraktivna. Između ostalog, da mikroplastika je plastika koja je manja od jednog milimetra. Odnosno, samim tim je teško da je možemo vidjeti golim okom. Međutim, šta je za mikroplastiku značajno jeste kada jednom uđe u lanac ishrane, ona samim tim, da kažemo, cirkulira. I onda možemo primijetiti da su globalno pokrenute čak određene inicijative. Postoji jedan INC International Committee koji se upravo tiče plastike kao proizvodnje i odnosi se na morski okoliš. Zašto? Zato što na kraju sve završava u morima. Ali oni kroz to zapravo pokušavaju da se nekako obustavi ta produkcija plastike. Naravno, to je toliko ambiciozno, ja bih rekla skoro pa nemoguće. Naravno, ti pregovori traju godinama, ali suština je da se primijetilo da ne znaju kako da ishode ove probleme i da je došlo do toga da se možda čak razmatra da se produkcija zaustavi plastike jer ne znaju na koji način da prevaziđu te probleme. Naravno, uvijek postoji mogućnost to recikliranje i uvođenje cirkularne ekonomije na način da ono što je otpad postane neki koristan materijal. Ali, to je neka druga priča u koju se zalazi, ali postoje te inicijative. Svjesni su da je ogroman problem jer, kao što rekoh: jednom, kada plastika uđe u lanac ishrane, onda…
00/24/44
Jelena Kalinić: Jer znam da je jako teško reciklabilna plastika osim PET boca. Znači, ne može baš tako kao što se može aluminijum, staklo, papir reciklirati. Ali, kad si rekla da se vratimo na mikroplastiku, definicija mikroplastike je da su to čestice plastike manje od 1 mm, a u nanoplastici još manje, ljudi obično zamišljaju da je to neka sitna plastika. Bila je u onim pilinzima za tijelo koji su više zabranjeni, više nemamo takve kozmetičke proizvode. I onda se pitaju kako zaboga dolazi ta plastika, kako ona postoje tako mikro i nano. Mislim da nam je to jako bitno da objasnimo kako od obične boce, obične plastike, plastičnog predmeta nastane i mikroplastika?
Adla Kahrić: Pa naravno, tu postoji proces degradacije. Postoji ona plastika koja je sama svojom pojavom, da kažem, jel manja, ali postoji ona gdje procesom degradacije ona zapravo pretvara se u te manje.
Jelena Kalinić: Praši se.
Adla Kahrić: Upravo, i na taj način dobivamo mikroplastiku. I mikroplastika definitivno je svuda po našoj odjeći gdje god da se okrenemo. Čak kada smo radili upravo ta istraživanja mikroplastike, evo prije nekih 10-15 godina davno je bilo, to je prvi inicijalni projekat, jel, upravo za mikroplastiku u Jadransko-jonskom dijelu mora. I radili smo istraživanja na rakovima, ribama i slično. I pronašli smo plastiku, ja kažem, u skoro svakoj jedinci. I to je onda problem. To je bilo tada.
00/26/13
Jelena Kalinić: Mi jedemo, to zapravo i to je problem. Približavamo se lagano kraju. Za kraj, znači ti radiš na nekim globalnim inicijativama očuvanja biodiverziteta. Bila si na panelima UN-a i učestvuješ u vrlo bitnim političkim međunarodnim procesima, pratiš to. Koji su to zapravo međunarodni sporazumi važni za planetu? Da li imaju efekta? I neka poruka za kraj.
Adla Kahrić: Pa između ostalog, oni koji su najvažniji kada je u pitanju bioraznolikost, odnosno biodiverzitet i klimatske promjene, tu imamo UN konvenciju o biološkoj raznolikosti i UN konvenciju za klimatske promjene. Kako bi to mi rekli, UNCBD i UNFCCC. Dakle, to su globalni okviri. Mnogo mi je bliže za prirodu jer na tome sam imala priliku da radim. Ali suština je da je kreiran globalni okvir za biodiverzitet. I sad mi integriramo to u našu državu, što bi se reklo na nacionalni nivo, integriranje tih ciljeva, politika i način koji je najefikasniji i globalno dokazano da bi trebao funkcionisati.
Jelena Kalinić: Međunarodni sporazumi, dakle.
Adla Kahrić: Jeste. Onda je to na državama kako da integriraju nacionalne politike. I moram priznati da je način na koji se kreiraju globalni sporazumi vrlo zahtjevno i vrlo teško jer na tim pregovorima, tu se ostaje i dan i noć i to nije baš kao što izgleda. Ljudi doista iscrpljeni budu.
Jelena Kalinić: Vidjeli smo tvoje fotografije, nekada.
Adla Kahrić: Da, bude se jako iscrpljeno. Ujutro završiš. Ne znam kako drugačije reći. Uvijek čovjek treba da voli taj posao da bi uopšte učestvovao na tome i pokušao promijeniti jer to je ono što sviju nas drži. Vjerujemo u bolje i sutra. Vjerujemo da time možemo da donesemo promjenu kako na planeti Zemlji tako i u našoj državi. To je ono što sviju nas drži.
Jelena Kalinić: Mislim da bi to bila savršeno poruka. Opet vratimo se na misli globalno, djeluj lokalno i da trebamo vjerovati i u međunarodne sporazume. Još nešto trebaš dodati?
Adla Kahrić: Nemam ništa. To je to.
Jelena Kalinić: Hvala ti, Adla, puno.
Adla Kahrić: Hvala puno na pozivu.
Ovaj članak je izrađen u okviru projekta Evropske unije „Podizanje svijesti i znanja o naučnoj pismenosti u BiH”. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
