Prema istraživanju koje je u martu 2026. proveo američki Gallup, čak 71% Amerikanaca se protivi  gradnji data centara (podatkovnih centara) u svojoj okolini. Dakle 7 od 10 Amerikanaca. Samo 7% ih je za izgradnju ovih struktura. Stvar postaje nevjerovatnija kada kažemo da je ovo istraživanje pokazalo kako je manje Amerikanaca za izgradnju podatkovnih centara u svom susjedstvu nego Amerikanaca koji bi živjeli u blizini nuklearnog reaktora. Naime, 53% Amerikanaca se izjasnilo da se protive izgradnji nuklearnog postrojenja u svojoj blizini. Prije bi živjeli u blizini nukelarke nego u blizini data centra… Dakle, zašto su Amerikanci tako protiv izgradnje podatkovnih/data centara u svojoj blizini?

To se trebamo zapitati, pošto će se u Topuskom u Hrvatskoj graditi podatkovni centar kapaciteta 1GW, a šuška se i da postoje želje za izgradnjom ove infrastrukture u BiH. Postoje mišljenja, ali još ništa nije zvanično, da bi potencijalni podatkovni centri u BiH bili napajani strujom koja se proizvodi iz ukapljenog američkog plina koji bi dolazio Južnim tokom. Ovo implicira da bi podatkovni centri bili građeni za američku infrastrukturu i vlasnike, a ne radi nekog evropskog digitalnog suvereniteta i da bi bili ovisni o fosilnim gorivima.  Ovo ništa nije potvrđeno, ali gdje ima dima ima i vatre.

Šta kažu Amerikanci: zašto im se ne sviđa ideja da u svom dvorištu imaju data centre?

E sad shvatimo da je Amerikancima gore živjeti pored podatkovnog centra nego pored nuklearnog reaktora. Da li su ti Amerikanci luditi koji oponiraju (neminovnoj) ekspanziji tehnologije umjetne inteligencije, ili su, pak, od onih ljudi koji žive blizu podatkovnih centara čuli šta se događa, čuli za poskupljenja struje, nestašicu vode i neugodan zvuk centara. Poslušajte ovdje buku koju proizvodi data centar.

Ovi centri pokrivaju velike površine zemlje, za rad zahtijevaju velike količine električne energije i značajne količine vode za hlađenje opreme, što izaziva zabrinutost zbog njihovog utjecaja na okoliš i lokalne račune za struju. Amerikanci koji podržavaju izgradnju podatkovnog centra u svom području uglavnom navode potencijalne ekonomske koristi. Protivnici podatkovnih centara imaju raznolikije razloge za svoj stav, ali se uglavnom usredotočuju na ekološke probleme. Prema dodatnom Gallupovom istraživanju, polovica protivnika spominje prekomjerno korištenje resursa u podatkovnim centrima, uključujući 18% onih koji spominju njihovu potrošnju vode i energije, dok njih 16% spominje povezanu ekološku zabrinutost zbog onečišćenja, uključujući onečišćenje bukom te onečišćenje zraka i vode.

Otprilike 1 od 5 protivnika zabrinut je zbog utjecaja na lokalnu kvalitetu života, uključujući povećanu populaciju, povećani promet i želju da se zemljište koristi u druge svrhe. Sličan udio spominje potencijalno negativne ekonomske posljedice, uključujući više račune za komunalne usluge, povećanje troškova života i troškove izgradnje podatkovnih centara, posoebno ako to uključuje ​​korištenje sredstava poreznih obveznika.

Šta su uopšte ti data centri?

Data centri su „motorne sobe” moderne AI industrije. U njima se nalaze ogromne količine računarske opreme koja omogućava treniranje, pokretanje i čuvanje sistema vještačke inteligencije poput OpenAI, Google DeepMind ili Meta AI.

U suštini, data centar je velika zgrada ili kompleks zgrada pun specijalizovanih računara povezanih ultra-brzim mrežama. AI modeli zahtijevaju ogromnu računarsku snagu i zato se ne mogu efikasno pokretati samo na običnim laptopima ili kancelarijskim serverima.  Najvažniji dio AI data centara su specijalizovani procesori: GPU (Graphics Processing Units), TPU (Tensor Processing Units) i AI akceleratori. Najpoznatije kompanije koje proizvode ovu opremu su NVIDIA, AMD i Intel. Ovi procesori mogu paralelno obrađivati ogromne količine podataka, što je idealno za treniranje neuronskih mreža.

U data centrima, se, pored GPU i AI akceleratora nalaze i serveri (zapravo GPU se ugrađuju u servere, da budemo precizniji), mrežna infrastruktura (npr. optički kablovi, InfiniBand mreže, ethernet mreže velikog protoka), kao i sistemi za skladištenje podataka.

Za šta se data centri koriste u AI? Koriste se za niz stvari, od treniranja velikih jezičkih modela (LLMs, kakav je ChatGPT), generisanje slika i videa, prepoznavanje govora, za autonomna vozila, pretragu interneta, clud servise. A da, koriste se i za naučne analize i simulacije! Kada postavite pitanje ChatGPT-u, vaš zahtjev se obrađuje upravo u data centrima.

Upravo zahvaljujući ovoj infrastrukturi moguće je koristiti cloud servise kompanija kao što su Amazon Web Services, Microsoft Azure i Google Cloud, preko kojih firme širom svijeta pristupaju AI tehnologijama bez potrebe da same grade vlastite superračunare. Dakle ove i još nekoliko kompanija ima digitalni monopol jer su nas sve uspjeli ubijediti da je dovoljno samo da iznajmljujemo njihovu infrastrukturu i to pozajmljivanje nude kao proizvod.

AI modeli „uče” analizirajući ogromne količine tekstova, slika, videa i drugih podataka koji se čuvaju upravo u data centrima. Zbog ogromne računarske snage koju koriste, ovi centri troše velike količine električne energije i proizvode mnogo toplote, pa imaju kompleksne sisteme hlađenja, uključujući vodeno i tečno hlađenje servera. Mnoge tehnološke kompanije danas razvijaju data centre blizu izvora jeftine energije, poput hidroelektrana ili obnovljivih izvora.

Dolazimo do toga da je infrastruktura koja podržava umjetnu inteligenciju gladna ljudskih podataka na kojima se može trenirati i žedna energije i vode za hlađenje sistema.

Primjer: Stratos project, Utah: podatkovni centri proizvode toplotu koja zagrijava okolinu

Profesor fizike Robert Davies upozorio je da veliki AI podatkovni centri ne stvaraju toplinu samo radom servera nego i samom proizvodnjom električne energije koja ih pokreće. Recimo, centar koji se najavljuje u državi Utah, Stratos Project, bi nominalno trošio oko 9 gigavata struje, ali ukupna količina topline koja bi završila u okolišu mogla bi doseći čak 16 gigavata. Razlog je to što gotovo sva električna energija koju koriste serveri, čipovi i rashladni sistemi na kraju postane toplina. Čisti zakoni termodinamike.

Dodatni problem nastaje jer elektrane na plin nisu potpuno efikasne. Ne zaboravimo – upravo je LNG plin resurs na koji bi računali investitori potencijalnog data centra u BiH, onaj iz Južnog toka. Elektrane na plin samo dio energije iz goriva pretvaraju u električnu energiju, dok se ostatak odmah oslobađa kao otpadna toplina. To znači da za proizvodnju 9 gigavata struje elektrana mora sagorjeti mnogo više energije, pri čemu dodatnih 7 do 8 gigavata završi kao toplina.

To zapravo čini podatkovni kompleks  u Utah projektom toplinskog opterećenja od 16 gigavata, „ekvivalentom energije od oko 23 atomske bombe koja se svakodnevno baca u ovo lokalno okruženje“, rekao je Davies za Salt Lake Tribune. Dnevne temperature lokacije bi mogle porasti za 2.8 C a noće na oko 15C. Isparavanje bi naglo poraslo. Tačka rosišta na toj lokaciji u Utah mogla bi nestati, s razornim posljedicama za divlje životinje, ali i rančeve.

Zbog toga je racionalno pretpostaviti da bi cijeli sistem — i podatkovni centar i elektrana koja ga napaja — mogao značajno zagrijavati lokalni okoliš i u našem regionu. Došlo bi do porasta temperature okolina, regiona, koji je već ugrožen klimatskim promjenama. Ovo povlači za sobom pitanje vode za hlađenje – da li je u pitanju Hercegovina, i krški region, koji ima vode, ali je ekološki osjetljivi ili možda Posavina, koja bi trebala da služi za proizvodnju hrane?

Amazon Web Services je nedavno, 8. maja, kako izvještava Reuters, morao privremeno ugasiti jedan podatkovni centar u sjevernoj Virginiji zbog zbog problema s hlađenjem tokom toplinskog vala.

U Hrvatskoj se javila zabrinutost zbog uticaja na okoliš data centra Pantheon u Topuskom. Investitori u ovaj projekat tvrde da će to biti zanemarivo, u što je jako teško povjerovati, čak i uz informaciju da Pantheon Topusko neće biti toliko jak kao Stratos u Utah te da će mu kapacitet biti “svega” 1 GW kao i to da će se naslanjati na solarnu energiju, a ne na plin.

Prema trenutno dostupnim informacijama, projekt Pantheon u Topuskom razvija hrvatski poduzetnik Jako Andabak zajedno s američkim institucionalnim investitorima. Međutim, puna vlasnička struktura još nije potpuno javno predstavljena. U medijima se spominje kompanija Pantheon AI, a dio rasprava navodi i firmu Pantheon Atlas registriranu u američkoj saveznoj državi Delaware, poznatoj po fleksibilnim korporativnim strukturama. Kao strateški partneri projekta zasad su javno navedeni Končar Grupa za elektroenergetsku infrastrukturu Greenvolt za solarnu elektranu koja bi napajala centar. Koliko je trenutno poznato, projekt vodi Andabakova investicijska grupa uz međunarodne partnere i investitore, ali konačni vlasnici i finansijska struktura još nisu potpuno transparentno objavljeni u javnosti.

Data centri trenutno nisu javno dobro

Data centri jesu važne infrastrukture na kojima se danas odbija i naučni rad, ali i život… pa i amplificiranje dezinformacija. No, istovremeno, ove strukture su privatno vlasništvo korporacija, tačnije onog 1% ultrabogatih tech-mogula i služe za još već bogaćenje već bogatih.

Ovo nisu strukture koje omogućavaju digitalni suverenitet, nego su strukture koje kreiraju digitalno robovlasništvo i djeluju po principu „nepogrešive pameti slobodnog tržišta”. Slobodno tržište u svom najekstremnijem obliku kakav vidimo da se uzdiže kao Mordor iznad nas je sistem koji stvara neslobodne ljude. Uvijek pitajte da li je neko više za slobodno tržište ili slobodnog i slobodoumnog čovjeka.

Data centri nisu javna dobra, nisu u državnom vlasništvu, nego su privatne strukture koje iznajmljuju svoje kapacitete. Iznajmljuju ih i za istraživanje raka i svemira, i za ubijanje dosade na internetu i pravljenje slopa, ali i za ratovanje. Mi ne upravljamo data centrima niti nas je iko na nekom referendumu pitao da li ih želimo, da li su nam potrebni isto kao što nismo upitani da li želimo da se jedna privatna kompanija bez istorije gradnje plinovoda praktično ugradi u naše zakone, čime smo osuđeni da igramo po njihovim uslovima ili ako ne ispunimo uslove, plaćamo kazne. Gdje je tu suverenitet jedne države?

Podatkovni centri koji bi bili vezani za energent Južnog toka sigurno ne bi bili ni dio borbe za evropski digitalni suverenitet. Jer teško da će ti podatkovni centri biti u vlasništvu neke evropske kompanije. Tu bi se zasigurno radilo o američkim kompanijama. Također, gradnja, recimo u regionu Hercegovine, znatno bi ugrozila tamošnje krške ekosisteme, protok vode, s obzirom da ima dosta podzemnih voda, te ugrozila Neretvu, koja bi vjerovatno gubila vodu iz pritoka i u delti postajala slanija. A delta Neretve je plodno područje iz kojeg dolazi dosta hrane. Tu su i vrste endemične za ovo područje, poput riba koje naseljavaju upravo podzemne vode.

Data centri su ključni za razvoj AI i digitalne ekonomije i potrebni su, ali imaju značajan ekološki otisak jer troše velike količine električne energije koja se na kraju pretvara u toplinu. Njihov uticaj na okolinu zavisi i od načina proizvodnje te energije — ako dolazi iz fosilnih goriva, u šta spada i ukapljeni plin, ukupno zagrijavanje i emisije su znatno veći. Zbog toga se sve više pažnje posvećuje efikasnijim čipovima, boljim sistemima hlađenja i korištenju obnovljivih izvora energije kako bi se njihov uticaj smanjio. Pitanje je kome pripadaju i ko zapravo od njih ima korist te da li smo obmanuti time da je ova promjena neminovna ili je pak nametnuta? Niko nas nije pitao i niko nije glasao i neće glasati za to da li će im ove infrastrukture biti pod nosom.