Nažalost, ljudi još uvijek vjeruju da koristimo samo 10% mozga. To je mit.

Živimo u vremenu kada urbani mitovi kreiraju mišljenja masa. Pop-kultura vrlo brzo proizvodi mitove i legende iz pogrešno protumačenih informacija. Kada se jednom mitologiziraju, netačne informacije postaju sastavnim dijelom kolektivne svijesti. Jedan od takvih mitova je i da ljudi koriste svega 10% kapaciteta svoga mozga. U filmu Luca Bessona Lucy te filmu i seriji Limitless, iskorišteno je upravo pogrešno vjerovanje da čovjek koristi tek jednu desetinu kapaciteta mozga. Ovaj mit, potpomognut filmskom industrijom širom svijeta, prosto vapi za rušenjem.

 

 
Alarmantno je da čak 48% nastavnika u Ujedinjenom Kraljevstvu i njih 65% u SAD-u ozbiljno vjeruje u ovaj mit. Također, 30% studenata psihologije u SAD-u vjeruje u ovaj mit. No, to jednostavno nije istina: mozak je predivna kompleksna „mašina”, sposobna da vrši milione operacija skladištenja, pamćenja i koordinacije različitih podataka. Ljudski mozak je ono što stvara nove svjetove, sposoban je da napiše roman, komponuje ili razumije zakon svemira. I ne samo to – mozak je izvor naših osjećaja, potreba, želja, nagona, ponašanja te centar svijesti o sebi samima.
Kognitivne funkcije mozga su toliko kompleksne da napisati, čak i u šali, kako je mozak mašina, predstavlja veliko pojednostavljenje. Nije ni čudo što je mozak misterija i samom sebi.Kada na element misterije dodamo i mit od 10%, onda je vrlo lako izgraditi SF dramu u kojoj korištenje 95% kapaciteta mozga omogućava savršeno pamćenje ili čak telekinezu i kontrolu nad vremenom.
Ankete koje je sprovela M.J. Foksova fondacija za istraživanje Parkinsonove bolesti je pokazala da 65% Amerikanaca vjeruje u ovaj mit, što je 5% više od procenta koji vjeruje u teoriju evolucije.
Ako blokbastere i potajnu želju da budemo ljepši i moćniji nego što jesmo ostavimo postrance, šta je istina?

Mit o 10% jeste privlačna ideja, jer tjera mašti na volju. Ali, s aspekta znanosti, ovaj mit je apsurdan i nevjerovatno djetinjast. Možda u nekim trenucima odmora svako od nas zaista koristi svega 10% kapaciteta sive materije, ali sama tvrdnja može biti korištena isključivo kao metafora ljudske lijenosti.

Ovaj tvrdnja je prilično stara. Potiče s kraja 19. stoljeća, kada je američki psiholog i filozof William James u knjizi The Energies of Men napisao kako mi „koristimo tek mali dio naših mentalnih i psihičkih resursa”. Konačni oblik, ova tvrdnja je dobila 1936. godine kada ju je sumirao američki pisac Lowell Thomas. Treba dodati i to da se nekad u kontekstu ove tvrdnje spominje i Albert Einstein, u smislu da je tvrdnja potekla od njega, međutim, to je još jedna apokrifna priča o Einsteinu: ljudi koji su pokušali pronaći gdje i da li je Einstein ovo ikad izjavio, poput neurologa Sergia Della Sale, nisu uspjeli naći nikakav dokaz za to. Dakle, i to je jedan mit.

mozak

 

Vodeći neurolozi današnjice se slatko smiju kada im se pomene ovaj urbani mit. Naime, ova notorna laž je posljedica apsolutnog nerazumijevanja strukture mozga i uloge različitih vrsta nervnih stanica u njemu. Kada je fiziologija, grana biologije koja se bavi funkcijom organa, bila tek u povoju, nađeno je da je svega 10% stanica u mozgu zapravo ono što nazivamo „sivom materijom“, materijom pomoću koje mislimo i pamtimo, upravljamo informacijama.

Ostalih 90% čine takozvane potporne stanice, u struci poznate i kao glia stanice. Tek danas, kada stojimo na pragu nekoliko znanstvenih mega projekata čiji je cilj mapiranje ljudskog mozga, upoznajemo ulogu ovih glia stanica. Procjenjuje se da ljudski mozak ima oko 100 milijardi nervnih stanica različitog tipa i još više glia stanica. Svaki neuron može biti povezan sa 10 000 drugih neurona i slati informacije preko nekoliko milijardi sinaptičkih veza.

Dakle, postavlja se pitanje čega mi, prema ovom mitu, koristimo svega 10%? Ako se radi o nervnim stanicama, sivoj materiji, a ne sivoj materiji i potpornim stanicama skupa, i u tom slučaju ova teza pada u vodu. Naime, naučnici mogu, koristeći tehnologiju magnetne rezonance (MRI) vidjeti koji se to dijelovi mozga aktiviraju pri određenoj aktivnosti. Već skeniranje mozga prilikom obavljanja jednostavnih radnji kakvo je dizanje i spuštanje ruke pokazuje da se i pri tome aktivira mnogo više od 10% neurona.

Održavanje nervnog tkiva troši 20% ukupnog kisika koji udišemo, što je još jedan pokazatelj toga da mozak nikad ne miruje i da tu zapravo nema stanica koje samo dokono „bleje” ne vršeći nikakvu posebnu funkciju.

S druge strane, tačno je da većina ljudi ne koristi pun kapacitet svog mozga, ali je istina i to da što se mozak više trenira, tim se više veza između nervnih stanica uspostavlja i opstaje. Zapravo, mit o tome kako koristimo samo malu frakciju naših kognitivnih kapaciteta tek je vrlo mršav izgovor za indolenciju, nedostatak želje i volje da se radi na sebi, svom obrazovanju i sposobnostima.