Himalajski domino-efekat: geohazardi i faktori koji su doveli do katastrofe u Nepalu

Katastrofalne bujice blata, vode i stijena koje su pogodile područje uz granicu Nepala i Tibeta pod kineskom administracijom kretale su se poput „tečnog betona“, tolikom brzinom da im se gotovo nije moguće skloniti bježanjem. U katastrofi koja se dogodila 26. avgusta 2026. ujutro poginulo je najmanje 600 ljudi, dok se gotovo 2.000 osoba još vodi kao nestalo.

Snimci prikazuju ogromni zid mulja i kamenja koji se obrušava preko brane i višespratnice, potpuno zatrpava zgrade, nosi autobuse i automobile kao igračke, dok ljudi nestaju u bujici.

Nepalski ministar vanjskih poslova Shishir Khanal prvobitno je izjavio da je zemljotres vjerovatno pokrenuo klizište koje je zatim blokiralo rijeku. Međutim, Američki geološki zavod (USGS) naknadnom analizom zaključio je da seizmički signal, prvobitno pripisan zemljotresu magnitude 4,4, zapravo najvjerovatnije potiče od samog klizišta. Za sada je aktuelna hipoteza da se odlomio komad glečera, moguće, ali nije sigurno zbog klimatskih promjena i to je uzrokovalo i potres te smrtonosnu lavinu.

Kako se ovo dogodilo?

Stručnjaci iz Međunarodnog centra za integrisani planinski razvoj (ICIMOD) smatraju da je u Nepalu vjerovatno došlo do odrona stijena i leda koji je blokirao rijeku Lhende. Nakon nakupljanja vode, prepreka je popustila i izazvala naglu poplavu. Posebno zabrinjava činjenica da prije katastrofe nije bilo neuobičajenih padavina, što ovakve događaje čini gotovo nemogućim za predviđanje klasičnim sistemima upozoravanja na poplave. Nepal je nedavno,u septembru  2024. imao katastrofu sa bujicama i poplavama, koje su nastale usljed preplitanja faktora poput brze urbanizacije i klimatskih promjena.

„Katastrofalni događaj koji je 26. augusta 2026. godine pogodio područje sjevernog Nepala i susjednog Tibeta predstavlja izrazito složen primjer kaskadnog geohazarda u visokoplaninskom području. Početne informacije događaj su povezivale sa zemljotresom i mogućim glacijalnim jezerskim izlivom, međutim naknadne analize seizmičkih zapisa i satelitskih podataka ukazuju da je inicijalni proces bio nagli gravitacijski slom u glacijalnom području sjeverne strane Langtang Lirunga. U proces su bili uključeni stijenska masa, led i snijeg, nakon čega je nastali materijal nizvodno prerastao u izrazito mobilan kameno blatni tok i poplavni val. USGS navodi da je inicijalni kolaps proizveo seizmički signal ekvivalentan približno M5,2 zemljotresu, iako nije riječ o tektonskom zemljotresu. Proces se propagirao gotovo 100 km nizvodno i zahvatio područja uz vodotoke Lende Kholā, Trishuli Kholā i Bhote Koshi, uključujući infrastrukturne objekte i naseljena područja“, kazao je za Nauka govori geolog profesor dr Toni Nikolić.

 

 

Kako dr Nikolić objašnjava, posebnost ovog događaja nije samo u razmjerima inicijalnog pokreta, već u tome što je pokrenuo lanac međusobno povezanih procesa: gravitacijski slom tla doveo je do ledno-stijenske lavine, koja je se pretvorila u kameno-blatni tok i stupila u interakciju s vodotokom, stvarajući privremenu prirodnu barijeru. Iza nje se akumulirala voda, promijenio se režim toka, a nakon njenog probijanja nastao je poplavni val koji je dodatno pokrenuo eroziju i nova klizišta, što je u konačnici dovelo do katastrofalnih posljedica nizvodno.

Nadalje, dr Nikolić je istakao kako u  visokim Himalajima nadmorska visina nije samo geografska karakteristika, već jedan od važnih faktora rizika.

„Velike visine omogućavaju postojanje glečera i trajnog snijega, dok strmi nagibi pogoduju brzim gravitacijskim procesima poput odrona i klizišta. Duboke planinske doline dodatno usmjeravaju i ubrzavaju kretanje vode, blata, stijena i leda, dok velika visinska razlika omogućava da se potencijalna energija vrlo brzo pretvori u kinetičku“.

Prema procjenama stručnjaka objavljenim nakon ovog događaja, početna masa mogla je prvih približno 22 kilometra preći izuzetno velikom prosječnom brzinom. Upravo takva brzina objašnjava zašto sistemi upozorenja koji se oslanjaju samo na praćenje vodostaja nizvodno mogu biti nedovoljni: kada se opasnost pojavi na mjernoj stanici, ona je možda već stigla mnogo dalje.

Koliko su katastrofi doprinijele klimatske promjene?

Klimatske promjene ne treba automatski proglasiti neposrednim uzrokom konkretnog klizišta, jer za takav zaključak potrebna je posebna analiza atribucije. World Weather Attributon još nije objavio osvrt na ovaj događaj, analize se tek rade.

Klimatske promjene mijenjaju fizičke uslove u kojima funkcionišu osjetljivi visokoplaninski sistemi. Glečeri se smanjuju i povlače, postaju fragmentiraniji, mijenja se količina i raspored snijega, a sve su izraženije i promjene u ciklusima zamrzavanja i otapanja. Zagrijavanje permafrosta može dodatno oslabiti stabilnost stijena i tla, dok promjene u režimu padavina i oticanja vode utiču na hidrološke procese. Istovremeno, promjene u stabilnosti planinskih padina mogu povećati količinu sedimenta koji je dostupan za pokretanje bujica.

Zbog toga je preciznije govoriti o klimatski izmijenjenom sistemu geohazarda nego o jednostavnom uzročno-posljedičnom lancu u kojem bi klimatske promjene bile jedini uzrok konkretnog događaja. One mogu promijeniti uslove i povećati ili smanjiti vjerovatnoću pojedinih opasnih procesa, dok neposredni okidač može biti sasvim drugi događaj.

Iako još nema dokaza da je upravo ovu katastrofu izazvala klimatska promjena, Himalaji se zagrijavaju: ledenjaci se povlače, permafrost se smanjuje, a ekstremne vrućine postaju češće. Sve to može povećati rizik od klizišta i naglog pražnjenja glacijalnih jezera. Konačna veza s klimatskim promjenama moći će se utvrditi tek posebnom analizom atribucije događaja.

Upravljanje rizikom i mogućnosti upozorenja u ovakvom slučaju

„Potpuno zaustavljanje prirodnog gravitacijskog procesa najčešće nije moguće. Ali smanjenje posljedica jeste“, istakao je dr Toni Nikolić.

Ako ne možemo spriječiti pokretanje stijenske mase, možemo smanjiti njegove posljedice tako što ćemo smanjiti broj ljudi i objekata u potencijalnoj zoni udara, povećati otpornost infrastrukture te skratiti vrijeme potrebno za evakuaciju i donošenje odluka.

Stručnjaci također upozoravaju da bježanje automobilom ili pješice gotovo sigurno ne bi bilo dovoljno. Kada se bujica pojavi, jedina realna šansa je što brže doseći viši teren, najmanje šest metara iznad nivoa tla.

Dugoročno bi situaciju mogli poboljšati mjerači nivoa rijeka koji bi u realnom vremenu slali podatke službama, potencijalno omogućavajući 20–30 minuta upozorenja.

Prema pisanju magazine Science, ovu tragediju nije izazvao potres, niti urušavanje ledenjaka samo po sebi, već ogroman odron stijena koji je pokrenuo lanac događaja – odron, bujični tok kamenja, leda i sedimenta te potom katastrofalnu poplavu. Seizmički podaci i satelitski snimci pokazali su da je odron bio toliko velik da je sam proizveo seizmički signal magnitude oko 5,7, dok je ledenjak zapravo „došao s odronom“, odnosno bio povučen zajedno sa stijenama. Naučnici još istražuju odakle je došla ogromna količina vode, ali zasad nema dokaza da je tragediju izazvalo pucanje glacijalnog jezera; vjerovatnije je da je masa stijena, leda i sedimenta usput zahvatila vodu iz rijeke i dodatno je povećala. Mogući dublji uzrok nestabilnosti planine je zagrijavanje i otapanje visokoplaninskog permafrosta i ledenjaka, koji mogu oslabiti veze između stijena i leda, ali naučnici još ne mogu definitivno potvrditi da je klimatsko zagrijavanje bilo neposredni okidač ovog konkretnog odrona.