Da bismo razumjeli šta je to naučni konsenzus te kako on funkcioniše treba reći nešto i o tome kako dolazi do smjene naučnog pogleda na svijet, do promjene naučnih paradigmi. Naime, ovo je neophodno jer kritike upućene na račun nauke (posebno iz krugova sklonih antinauci i pseudonauci) obično tvrde kako je nauka također dogma, sistem vjerovanja u nešto te kako oni koji su pro-naučno orijentisani “nisu otvoreni prema drugim mogućnostima” ili upiru prstom u promjene naučnih stavova, pa kažu kako je “nauka i prije znala biti u krivu”.
Dakle, šta je nauka ili znanost? To je istovremeno organizovan sklop egzaktnih podataka o svijetu i sam proces sticanja tih podataka (1). Proces sticanja podataka u nauci nazivamo naučna metoda, a sastoji se iz nekoliko koraka:
- postavljanja pitanja o nekom fenomenu;
- istraživanja (prikupljanje podataka o fenomenu, opservacija);
- kreiranja radne hipoteze koja objašnjava problem;
- kreiranja eksperimenta (ili ankete) koji bi mogao potvrditi (ili opovrgnuti) radnu hipotezu;
- vršenja eksperimenta (ankete);
- analize podataka dobivenih u eksperimentu (anketi);
- zaključivanja pri čemu se radna hipoteza prihvata kao novo znanje ili odbacuje.
Sama naučna metoda se primjenjuje kako na manje probleme, tako i na samu glavnu liniju razmišljanja u naučnoj zajednici: onda kada dokazi u korist nekog novog razmišljanja prevagnu nad postojećim, dolazi do promjene. Te promjene će Thomas Samuel Kuhn, američki fizičar, istoričar i filozof nauke/znanosti nazvati promjenom paradigme. Naučna paradigma je vladajuće mišljenje u naučnoj zajednici, najviši nivo generalizacije naučnih saznanja, najšira koncepcija svijeta i spoznajnih metoda, nešto što u određenoj epohi razvoja nauke/znanosti najbolje opisuje njen pristup stvarnosti. Dakle, naučna paradigma određene epohe zauzima centralno mjesto u nauci, praktično oblikuje naučnu misao.
 |
| Thomas Kuhn |
Naučne krize i naučne revolucije
Britanski matematičar i također filozof i istoričar naučnog mišljenja, Jacob Bronowski ovo što smo maloprije nazvali “naučna paradigma” zove “centralni koncept nauke”(2), dok se drugi ravnaju prema opisu Wernera Heisenberga, da je to “fizička slika svijeta” (3).
Zapravo, možda je najlakše sve ovo opisati kao vid dominantne zajedničke ideje nauke/znanosti u određenom periodu. Zašto “u određenom periodu”? Pa, zato što su se te paradigme mijenjale, kako su napredovala istraživanja, načini prikupljanja dokaza, argumenata, podataka.
Upravo je spomenuti Thomas Kuhn 1962. godine u The Structure of Scientific Revolutions (Struktura naučnih revolucija) iznio tezu kao nauka ne napreduje linearno i kontinuirano, nego kao da napreduje u određenim ciklusima. Nauka prikuplja znanje, objašnjava pojave preko već utvrđenih teorija i sve je super – to su periodi tzv. “normalne nauke”. Međutim, nekada dođe do nakupljanja novih podataka koje nije moguće objasniti postojećim teorijama i znanjem – jednostavno, nešto se ne uklapa. To su periodi naučnih kriza.
Onda kada neko postavi i dokaže novu teoriju koja može objasniti dobivene podatke, tada dolazi do naučnih revolucija. Primjerice, fizika je bila o ćorsokaku jer fizičari nisu mogli objasniti kako to apsolutno crno tijelo absorbuje energiju, kako dolazi do bijelog usijanja i sl. jer je dotadašnja fizika pretpostavljala da se energija emitije i apsorbuje kontinuirano, jer dominatna hipoteza bila da je zračenje talas. Međutim, Max Planck je spasio fiziku matematičkim principom koji je pokazao da se energija emituje i absorbuje u “paketićima”, diskontinuirano. Te najmanje paketiće energije Planck je nazvao “kvanti”. Ta misao je fiziku postavila na jedan sasvim novi nivo i rodila se kvantna fizika.
Slično je uradio i Albert Einstein kada nije tumačio gravitaciju newtonovski, kao silu, nego kao nešto sasvim drugo – kao efekat mase velikih tijela koji tom masom “ulubljuju” i krive vremensko-prostorni kontinuum.
Naučne revolucije su radikalne promjene paradigmi. Međutim, ponekad se termin “paradigma” ovdje neće odnositi samo na najgeneralizovaniji stepen naučnog mišljenja, nego i na neke “sitnije ” stvari, na znanja u sferi pojedinačnih nauka. Recimo, paradigma je bila da se genetička informacija samo i isključivo kreće u smjeru DNK (transkripcija gena) – RNK (translacija, biosinteza) – protein. Taj stav se zove “centralna dogma molekularne biologije”. Onda se otkrilo kako postoje grupe virusa koji posjeduju samo RNK i kada uđu u stanicu domaćina, onda se njihova RNK prepisuje na DNK. Također se otkrilo kako postoji RNK replikacija, ali i direktna translacija sa DNK na protein.
Mogli bismo reći kako postoje dva osnovna trenutka naučnih revolucija i oba su vezana za fiziku: prva naučna revolucija se odnosi na Kopernikovu revoluciju promjene paradigme helicentričnog sistema u geocentrični i na Newtonov zakone, dok je druga naučna revolucija vezana za kvantnu teoriju, posebno za Princip neodređenosti i Teoriju relativiteta, dakle, vezuje se za imena Maxa Plancka, Wernera Heisenberga i Alberta Einsteina.
Međutim, treba naglasiti da to što se naučne spoznaje sa vremenom mogu mijenjati te se neke stvari i zaključci mogu odbaciti, a drugi nadograditi specijalnim slučajevima, nimalo ne znači da nauka “ne funkcioniše”. Vrlo čest argument pobornika antinauke je to da je nauka nekad “bila u krivu”, ali taj argument se iznosi bez kritičkog oslonca koji nude filozofija i istorija/historija/povijest nauke (znanosti). Naime, odluka da se neka paradigma odbaci, uvijek je istovremeno i odluka da se neka druga paradigma, koja bolje objašnjava svijet, a koja je također zasnovana na naučnoj metodi, prihvati.
Argumenti i dokazi koji zamijene staru paradigmu iili je nadograde su veoma čvrsti, a vrlo često se zasnivaju na novim, poboljšanim, preciznijim metodama opservacije i mjerenja. Kada naučnici proračunavaju trajektorije objekata u svemiru, primjerice, pri lansiranju satelita, oni u obzir uzimaju i efekte predviđene Newtonovim zakonima i efekte predviđene Einsteinovim poimanjem gravitacije. Dakle, Einsteinova gravitacija ne pobija Newtonovu. Nauka ne mora biti sto procentno tačna da bi bila racionalna, ali se ne može zasnivati na arbitrarnim, slučajnim odlukama, “kako kome padne na pamet”. Drugim riječima, nauka funkcioniše, iako postoji mali segment vjerovatnoće da u nekom posebnom slučaju neće funkcionisati. Vi se vozite kolima iako postoji neka vjerovatnoća da će doći do saobraćajne nesreće, zar ne?Nauka raste, a promjene u shvatanju slike svijeta koje se dešavaju u nauci nisu nastale “kako se nekome crijeva okrenu”, nego na osnovnu konsenzusa šire naučne zajednice, koja, ma šta mislili, nije autokratska mašinerija, nego posjeduje određen stepen demokratije.
Promjena paradigme maski u pandemiji kao primjer promjene konsenzusa
Jedan od skorijih primjera promjene naučne paradigme u 2020. u toku pandemije COVID-19 bili su savjeti o nošenju maski. Prvo su WHO i CDC te druge institucije rekle da zdravi ne trebaju nositi maske, ali onda su novi dokazi o širenju virusa uputili na promjenu ovog stava i došlo je do preporuka o univerzalnom nošenju maski kao sredstvu kontrole. Naime, prvo se smatralo da samo oboljeli trebaju nositi maske, ali onda se otkrio da postoje i asimptomatski slučajevi i da zapravo bez testiranja ne znamo ko je zdrav,a ko bolestan, te je najbolje nositi maske u situacijama kada se nalazimo u zatvorenim prostorima, ili na otvorenom gdje je gužva, u prevnoznim sredstvima.
Početne upute da maske ne nose svi bile su dijelom iz zbog racionalizacije opreme na samo početku pandemije, kada maski nije bilo dovoljno za zdravstvene radnike. Danas mnogi žele prikazati ovo kao dezinformaciju koja je potekla iz nauke i optužiti čak pojedine naučnike za širenje neistina – ali, nažalost, jednostavno u prvim mjesecima pandemije je preovladala jedno mišljenje, ali kada se brzo steklo dovoljno dokaza da taj stav nije tačan – došlo je do promjene preporuka. To nije primjer dezinformacije, nego primjer da nauka nije okamenjena i da prihvata nove dokaze i mijenja se.
Reference i literatura:
2. Thomas Kuhn, Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974;
3. Werner Heisenberg, Slika svijeta suvremene fizike, Epoha, Zagreb, 1962;
