Sigurnost hrane, demokratija i politička stabilnost često su povezani u dosta komplikovanim odnosima. Hrana i prijetnja nedostatkom hrane ugrožavaju demokratiju, mogu služiti kao sredstvo političke ucjene i jačanja pozicije autokrata i pseudodemokratskih lidera. Dokazi pokazuju da sigurnost hrane može biti  ugrožena nedostatkom političke ili društvene stabilnosti. Slično tome, nedostatak sigurnosti hrane koji je posljedica političke destabilazacije ili utjecaja ekstremnih događaja (zemljotres, eksplozije – poput eksplozije u Bejrutu u luci 2020. godine, cunamiji, poplave) može sistemom pozitivne povratne sprege  dovesti do dodatnog jačanja političke nestabilnosti.

Globalni izvještaj o prehrambenim krizama (GFRC) 2023. godine, u svom ažuriranju sredinom 2023. godine potvrđuje obeshrabrujuću stvarnost svjetske krize hrane. Dok sukobi, ekonomski šokovi, inflacije i ekstremne vremenske prilike nastavljaju pustošiti, milioni ljudi  širom svijeta i dalje pate od gladi i pothranjenosti.

Ukratko,  ljudi su u krizama gladni i glad izaziva krize i to moramo dobro upamtiti jer ima dalekosene političke posljedice i utječe na stanje demokratije u svijetu.

Nesigurnost hrane: Izvještaj GRFC

Ažuriranje GRFC-a sredinom godine predstavlja neke oštre statistike:

  • Gotovo 238 miliona ljudi u 48 zemalja pogođenih prehrambenom krizom suočilo se s visokom razinom akutne nesigurnosti hrane od početka avgusta 2023., što je utjecalo na gotovo 1 od 5 pojedinaca analizirane populacije,
  • U izvještaju iz 2022. godine deset zemalja koje su najviše pogođene krizom u hrani su Demokratska Republika Kongo, Nigerija, Sudan, Etiopija, Afganistan, Jemen, Bangladeš, Pakistan, Južni Sudan i Somalija. Mijanmar, Sirijska Arapska Republika i Ukrajina – zemlje koje su bile i među 10 najteže pogođenih zemalja 2022.
  • Istočna Afrika i dalje je najteže pogođena regija prehrambene krize, s gotovo 65 miliona ljudi suočenih s visokom razinom akutne nesigurnosti hrane, prvenstveno zbog sukoba u Sudanu, zbog kojeg je od tada raseljeno 3.5 miliona ljudi.
    Neke su zemlje pokazale poboljšanja u uvjetima akutne nesigurnosti hrane između 2022. i avgusta 2023. Šri Lanka i Niger zabilježili su najznačajnija smanjenja, s 2.4 odnosno 1.1 miliona ljudi koji su doživjeli poboljšane uvjete.
  • U 21 zemlji s prehrambenom krizom za koje su podaci bili dostupni, približno 27.2 miliona djece mlađe od pet godina patilo je od akutne pothranjenosti do avgusta 2023. Od toga je 7.2 miliona bilo ozbiljno pothranjeno i hitno im je bilo potrebno liječenje.

 

Pokretači nesigurnosti hrane

Najveći pokretači nesigurnosti hrane su konflikti, klimatske promjene koje pojačavaju broj ekstremnih vremenskih događaja i ekonomska nestabilnost, praćena inflacijom. Situacija se pogoršava odlukom Rusije da prekine Crnomorsku inicijativu za žito, što povećava neizvjesnost u pogledu cijena hrane na globalnom tržištu u nadolazećim mjesecima. Očekuje se da će nedavni državni udar u Nigeru preokrenuti nedavna poboljšanja sigurnosti hrane na razini zemlje i dodatno pogoršati akutnu nesigurnost hrane u široj regiji.

Iako su globalne cijene hrane u 2022. bile niže, visoke cijene hrane na domaćim tržištima i dalje utječu na stanovništvo. Osobito je to slučaj u zemljama s niskim dohotkom, visoke razine javnog duga dodatno ograničavaju sposobnost vlada da uvoze hranu i ublaže utjecaj visokih cijena hrane na ranjivo stanovništvo. Ekonomski šokovi sada uzrokuju akutnu nesigurnost hrane u svim regijama.

Vremenski ekstremi su također jedan od ključnih pokretača akutne nesigurnosti hrane. El Niño pojačava taj rizik jer utječe na  povećanje globalnih temperatura i intenzivnije vremenske ekstreme u sljedećih devet do 12 mjeseci.

Hrana kao politička valuta

Hrana se može koristiti i kao politička valuta u sukobima ili politička trampa za glasanje  – od poklona u obliku hrane glasačkom tijelu, čime se stiče njihova glasačka privrženost, do utjecaja na povećavanje ili sniženje cijene osnovnih namirnica. Određene privilegovane i moćne grupe mogu ograničiti opskrbu hranom (izravno ili neizravno kontrolisanjem distribucijskih sistema) segmentima stanovništva koji nisu u milosti. Ili se čak na globalnom nivou može kontrolisati protok hrane kroz kontrolu luka, dijelova mora i kopna, kroz kontrolu uvoza i izvoza.

Dokazi upućuju na korelaciju između gladi i nedemokratskih političkih sistema – glad  i prehrambena neizvjesnost su veći tamo gdje je demokratija slabija ili je nema. U demokratskim društvima postoji više odgovornosti što smanjuje mogućnost gladi. To objašnjava zašto su mnoge demokratske zemlje, čak i nakon što su proživjele uzastopna razdoblja slabe žetve, rijetko iskusile glad.

Postoji još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju kada govorimo o hrani i sigurnosti demokratije: jedna od najjasnijih poveznica između sigurnosti hrane i nacionalne sigurnosti javlja se kada prehrambena nesigurnost utječe na oružane snage nacije. Naime, da bi neka zemlja imala održivu vojnu silu, mora biti u stanju toj sili osigurati odgovarajuće zalihe hrane. Stoga će vlade željne održavanja svoje moći i utjecaja vjerojatno osigurati da njihova oružana snage dobivaju odgovarajuće zalihe hrane, čak i kada se cijela zemlja suočava s ozbiljnom nestašicom hrane. Ovo ima još jednu implikaciju – u periodima gladi za civilno stanovništvo, ljudi će se prijavljivati u vojsku samo kako bi imali hranu, čak iako im se ne ide na front.

Socijalna pravda, demokratija i pristup hrani

Demokratija, promičući dobro upravljanje, poboljšava sigurnost hrane svojim pozitivnim učinkom na akumulaciju poljoprivrednog kapitala i rast privredne produktivnosti. Autokratske i pseudodemokratske zemlje imaju češće i dublje periode prehrambene nestabilnosti.

Nesigurnost hrane povećava i smrtnost djece ispod pet godina što se negativno odražava na demografske trendove i istovremeno potiče migracije.

U funkcionalnim demokratijama bolje je zajamčena i etička dimenzija prava na hranu, budući da se to pravo ne ostvaruje samo osiguravanjem dovoljne, uravnotežene i zdrave hrane za zadovoljenje prehrambenih potreba stanovništva, već se hrana obezbjeđuje na  prihvatljiv način koji ne vrijeđa čovjekovo dostojanstvo, odnosno one osobe koje su u potrebi za socijalnom pomoći, koja uključuje i hranu, nisu ponižene primanjem te pomoći.

Država kao institucija ima najveću odgovornost u jamčenju prava na hranu, ali ne kako bi ispunila puku dužnost socijalne skrbi ili kao dobročinitelj, već kako bi zajamčila da niko ne pati od gladi ili teške pothranjenosti, pružajući sigurnu i nutritivno vrijednu prehranu onima koji to sami ne mogu, sprječava sve oblike diskriminacije u pristupu hrani ili resursima koji se koriste za njenu proizvodnju, poput zemlje, te poduzima mjere kako bi se porodice mogle dostojanstveno prehraniti.