Naučnici kažu da sada postoji 66% vjerovatnosti da pređemo prag globalnog zagrijavanja od 1,5oC između ovog perioda i 2027. godine. To još ne znači da je svijet prešao famozni prag od 1,5 ℃ postavljen Pariškim sporazumom kako bi se izbjegli najgori efekti klimatskih promjena. Ali to je zabrinjavajući dokaz o stanju klime i alarm za budućnost.

Studija objavljena 31. maja 2023. u časopisu Nature procjenjuje kako su ljudi premašili 7 od 8 granica održivosti planete Zemlje. Naučnici smatraju kako čovječanstvo premašuje većinu Zemljinih granica, koje predstavljaju sposobnost naše planete da podrži naše potrebe.

Klimatske promjene koje sada vidimo uzrokujemo mi, našom potrošnjom i načinom korištenja energije

Klima na planeti Zemlji mijenjala se kroz istoriju. U proteklih 650.000 godina bilo je sedam ciklusa glacijalnog napredovanja i povlačenja lda, koje zovemo ledena doba i interglacijalni periodi. Posljednje ledeno doba završeno je prije otprilike 11.700 godina i to je označilo početak moderne klimatske ere – i ljudske civilizacije. To je i otprilike i početak ere holocena, sadašnje geološke epohe.

Većina ovih klimatskih promjena pripisuje se vrlo malim varijacijama u Zemljinoj orbiti koje mijenjaju količinu energije koju naša planete prima od Sunca. Neke promjene su izazvane Milankovićevim ciklusima. Ovo su, kako je objasnio Vladimir Đurđević, profesor fizičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, „kvazi-periodične promene klime na Zemlji, koja se dešavala u periodu od pre 2 miliona godina pa sve do početka industrijske revolucije.“

Tokom posljednjih milion godina, ovi ciklusi su predstavljali naizmjeničnu smenu ledenih doba (hladna faza) i među-ledenih doba (topla faza, interglacijali) sa periodom od približno 100.000 godina. Ciklusi su dobili ime po Milutinu Milankoviću koji ih je otkrio, proučavajući spore promjene u načinu rotacije Zemlje oko Sunca na vremenskim razmjerama desetina hiljada godina.

Danas neki pokušavaju objasniti trenutne klimatske promjene Milankovićevim ciklusima. Međutim, to nije moguće: zagrijavanje koje se bilježi u zadnjim decenijama događa se prebrzo je da bi se moglo povezati s promjenama u Zemljinoj orbiti i preveliko je da bi ga uzrokovala solarna aktivnost. Zapravo, kada bi sve bilo po logici Milankovićevih ciklusa, Zemlja bi se hladila, a ne zagrijavala.

„Prema trenutnom stanju parametara rotacije, Zemlja bi trebala da se hladi, odnosno da ulazi u novo ledeno doba, a ne da se zagreva, a novo ledeno doba bi bilo na vrhuncu otprilike 30.000 do 50.000 godina u budućnosti“, kazao je Đurđević.

Postoje i druge prirodne pojave koje mogu utjecati na klimu – primjerice prirodne emisije ugljičnog dioksida iz vulkana.

„Klimatske promene zaista mogu biti izazvane i prirodnim i ljudskim faktorima. Kada govorimo o ovim drugima, danas pre svega mislimo na povećanje koncentracije gasova staklene bašte. Stalni rast ovih gasova nije prirodan proces jer se ne moze identifikovati uzrok tog stalnog rasta. Zato nauka objasnjava stalni rast emisijama ovih gasova stvorenih u procesu ljudskih delatnosti.”, objasnio je dr. Vladimir Janković, profesor istorije nauke pri Univerzitetu Manchester.

Naučni konsenzus: klimatske promjene kojima svjedočimo su izazvane ljudskom aktivnošću

Naučni konsenzus je da je trend globalnog zatopljenja koji se opaža od sredine 20. vijeka izazvan ljudskim faktorom- izazivanjem “efekta staklenika”. Ovo je termin koji opisuje zagrijavanje koje nastaje kada atmosfera zadržava toplinu koja zrači sa Zemlje prema svemiru. Naravno, ovo je jako važan fenomen, jer zapravo omogućava život na Zemlji – bez njega bi Zemlja bila hladna, planeta na kojoj se ne bi mogao javiti živi svijet kakav poznajemo.

Ali, ničega previše nije dobro. Određeni gasovi u atmosferi sprječavaju izlazak topline, previše tih gasova, u koje spadaju ugljični dioksid, metan, ali i vodena para utječu na prekomjerno zagrijavanje planete. No, ugljični dioksid je jedan od najvećih pokretača klimatskih promjena.

Ugljični dioksid koji doprinosi efektu staklenika uglavnom potječe iz antropogenih – ljudskih aktivnosti kao što su transport (potrošnja nafte, kerozina za avione, benzina, dizela) te energiju. Dbar dio emisija potječe i iz industrije betona i cementa, a dio nastaje i zbog načina na koji proizvodimo i trošimo hranu.

 

Istorija istraživanja stakleničkih plinova

Sredinom 19. vijeka dokazano je kako ugljični dioksid i drugi spomenuti plinovi zadržavaju toplinu.

Irski fizičar John Tyndall se obično navodi kao zaslužan za otkriće efekta staklenika. Objavio je niz studija u 19. vijeku o tome kako staklenički plinovi, uključujući ugljični dioksid, zadržavaju toplinu u Zemljinoj atmosferi.

Međutim, manje je poznato kako je nezavisno od njega američka naučnica Eunice Foote zapravo bila prva koja je provela niz eksperimenata kako bi utvdila kao se različiti gasovi ponašaju na Sunčevoj svjetlosti.

Ona je bila prva koja je zaključila kako se ugljični dioksid, izložen Sunčevoj svjetlosti, zagrijava te da povećanje koncentracija ugljičnog dioksida može izazvati zagrijavanje atmosfere. Svoje dokaze je iznijela u radu koji je podnijela za Deseti godišnji sastanak AAAS, 23. avgusta 1856. Ona sama nije prezentirala svoj rad, a rad, iako je ocijenjen kao “interesantan” nije bio prepoznat u punini svog značaja. Inače, Eunice Foote je bila i velika borkinja za ženska prava.

Dokazi trendova klimatskih promjena

Postoji mnogo dokaza trenutnih trendova klimatskih promjena. Jezgre leda izvučene s Grenlanda, Antarktika i tropskih planinskih ledenjaka pokazuju da Zemljina klima reaguje na promjene u razinama stakleničkih gasova. Drevni dokazi također se mogu pronaći u godovima drveća, oceanskim sedimentima, koraljnim grebenima i slojevima sedimentnih stijena.

Ovaj drevni – i naučnici bi rekli – paleoklimatski dokaz otkriva da se trenutačno zagrijavanje događa otprilike 10 puta brže od prosječne stope zagrijavanja nakon oporavka od ledenog doba. Ugljični dioksid iz ljudskih aktivnosti povećava se preko 250 puta brže nego onaj nastao iz prirodnih izvora nakon posljednjeg ledenog doba.

U proteklih stotinu godina Zemlja se zagrijala za 1,2 °C.

Na prvu, to možda ne zvuči mnogima puno, ali zapravo predstavlja veliki izazov. Analogija zagrijavanja planete Zemlje je kao i analogija povišene tjelesne temperature. Ako uzmemo, naizgled realan primjer, onda naša tjelesna temperatura više nije 36.5 °C nego 37.5 °C. Tada znamo da smo febrilni, odnosno da imamo temperaturu. Naš organizam u tom trenutku se bori da se ohladi na uobičajenih 36.5 °C. Još jednostavnije rečeno, izbacili smo organizam iz stanja balansa, a tako i našu Zemlju“, objašnjava meteorolog Nedim Sladić.

Međutim, problem s Zemljom poprima šire razmjere kada shvatimo da tih 1 °C u prosjeku se odnosi na cijeli svijet, što nam pokazuje da se pojedini dijelovi svijeta znatno brže zagrijavaju nego drugi, a u tome prednjači Stari kontinent, pogotovo mediteransko područje, ali i Indijski okean. Tu i nastaje fundamentalni problem, uzimajući u obzir da malo više od dvije trećine čine vodene površine, odnosno okeani i mora – ključni igrači u formiranju vremenskih obrazaca širom svijeta (tzv. telekonekcije). Sa svakim porastom temperature za 1 °C, atmosfera ima 6 do 7 % više vodene pare, a samim tim i oborive vode. Sa termodinamičkog stajališta, više toplote znači i više entropije, odnosno više molekularne kinetičke energije, a uz povećanu toplotnu energiju imamo za posljedicu i veću kondenzaciju (analogijom se vraćamo na hlađenje tijela, odnosno produkt znojenja kako bismo oborili temperaturu), što u konačnici i rezultira intenzivnijim padavinama koje su postale puno učestalije nego je to bio slučaj u prošlosti.”, dodao je Sladić.

Drugim riječima, ovo znači da povećanje temperature atmosfere ima i velikog utjecaja na stvaranje ekstremnih događaja – obilnih kiša i uraganskih oluja. Često se pogrešno misli kako su klimatske promjene povezane isključivo sa sušama i njima izazvanim požarima, ali ne – u nekim područjima efekti će biti veće količine padavina.

Nakon super oluja u Zagrebu i Novom Sadu, koje su odnijele i ljudske živote, Sladić je napisao sljedeći status, sa još jednostavnijim objašnjenjem:

Neka vam bude analogija superćelije ova idealizovana slika: zagrijan lonac prethodno na šestici (tj. vrela podloga zemlje). Dodajte hladnu vodu (tj. svježi atlantski zrak sa sjeverozapada). Nastaje burna reakcija – brzi oblak vodene pare koji se diže uvis (tj. snažna uzlazna struja koja potiskuje lakši, vreli zrak uvis usljed velike dostupne molekularne kinetičke energije). A zamislite kad tako nešto bukne na mjestu gdje nema prostornog ograničenja, uz još niz pratećih faktora.”

 

Efekti klimatskih promjena

Koji su to mjerljivi i uočljivi efekti klimatskih promjena? Povećanje temperature atmosfere nije jedini, ali svakako je onaj o kojem se najviše priča. Evo nekoliko efekata:

  • Porast globalne temperature
  • Ekstremne suše koje dovode i do šumskih požara, poput onih u avgustu 2023. na ostrvu Maui na Havajima ili onih 2023. u Kanadi koji su donijeli dim u New York
  • Zagrijani oceani
  • Smanjenje ledenih ploča
  • Glečeri koji se povlače
  • Smanjene snježne padavine zimi
  • Porast razine mora i oceana
  • Opadanje količine arktičkog morskog leda
  • Ekstremne vremenske prilike (suše, obilne kiše, uraganske oluje)
  • Zakiseljavanje (acidifikacija) oceana usljed otopljenog ugljičnog dioksida.

 

Tu su i društveni efekti – povećan broj tzv. “klimatskih izbjeglica“, povećani troškovi obnove pogođenih područja i troškovi prelaska na nove energetske sisteme i njihov razvoj.

Klimatske promene već utiču na društvo. One se mogu videti u velikim troškovima izazvanih elementarnim nepogodama. Povećani troškovi i povećana ulaganja u prilagođavanje novim klimatskim režimima će zahtevati ulaganja i troškove na promenama infrastruktura. Smanjivanje emisija će zahtevati prelazak na nove izvore energije. To iziskuje ulaganja. Cene energije će se menjati, verovatno naviše. Uticaj klimatskih promena će biti i neposredan – kroz štete – i društveni – kroz promjene koje će se uvoditi radi ublažavanja budućih rizika“, dodao je dr Vladimir Janković.

Još: Nauka i antinauka klimatskih promjena

BiH u procesu energetske tranzicije 

Klimatska kriza i siromaštvo – ko je najugroženiji?

Klimatske dezinformacije