U procesima razvoja zelene ekonomije, dekarbonizacije, smanjenja emisija stakleničkih plinova te obuzdavanja klimatskih promjena značajno mjesto zauzima energetska tranzicija na obnovljive izvore energije. Međutim, određene promjene ponašanja također mogu smanjiti emisije stakleničkih plinova. Jedna od takvih „malih velikih“ stvari je smanjenje proizvodnje i potrošnje mesa.
Izvori emisija stakleničkih plinova
Upotreba fosilnih goriva jedan je od najznačajnijih izvora povećanih emisija ugljičnog dioksida, jednog od plinova koji doprinose efektu staklenika u kojem se Zemljina atmosfera zagrijava.
Prema izvještaju Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), izgaranje fosilnih goriva čini 86% emisija ugljičnog dioksida u proteklih deset godina. Drugi izvori emisija su i proizvodnja cementa, poljoprivredna proizvodnja te proizvodnja željeza.
Ilustrativno je spomenuti kako za svaku tonu čelika proizvedenu u konvencionalnoj visokoj peći ispusti se između 1,5 i 3 tone ugljika u atmosferu.
Ali, ugljični dioksid (CO2) nije jedini staklenički plin, mada čini najveći dio njih, oko 76%. Metan, oksidi dušika, ozon, vodena para i sintetički plinovi koji sadrže flour također imaju snažan potencijal stvaranja efekta staklenika. Zemljini staklenički plinovi zadržavaju toplinu u atmosferi i zagrijavaju planet.
Također, iako su emisije ugljičnog dioksida nastale korištenjem fosilnih goriva jedan od najznačajnijih izvora emisija stakleničkih plinova, nisu jedine. Vrlo značajan izvor emisija je poljoprivredna proizvodnja hrane i to ponajviše proizvodnja u svrhu dobijanja mesa.
Proizvodnja mesa je odgovorna za oko nevjerovatnih 57% emisija stakleničkih plinova iz poljoprivredne proizvodnje. Studija iz septembra 2021. objavljena u Nature food pokazala je kako najviše emisija od biljnih kultura stvara uzgoj riže, a od životinjskih proizvodnja govedine.
Treba imati na umu da poljoprivredne emisije čine manji dio emisija stakleničkih plinova i da i dalje glavninu emisija čine proizovodnja energije, transport i gradnja (proizvodnja betona, čelika). Poljoprivredne emisije, prema procjenama, iznose oko 11% ukupnih emisija:
Izvor: Skeptical science, World resources Institute
Proizvodnja mesa ozbiljan emiter stakleničkih plinova
Velika meta-analiza globalnih prehrambenih sistema, objavljena 2018. u časopisu Science koristila je podatke sa više od 38 000 komercijalnih farmi u 119 zemalja. Važan uvid iz ove studije bio je da postoje ogromne razlike u emisijama stakleničkih plinova različitih namirnica: proizvodnja kilograma govedine emituje 60 kilograma stakleničkih plinova, dok proizvodnja graška emitira samo 1 kilogram.
Hrana životinjskog podrijetla ima veći otisak od one biljne. Janjetina i sir emitiraju više od 20 kilograma CO2 ekvivalenata po kilogramu. Perad i svinjetina imaju manji ugljični otisak, ali su još uvijek veći od većine biljnih namirnica, kod kojih emisije iznose 6-7 kg CO2-ekvivalenata.
Prema toj studiji, proizvodnja hrane čini oko 26% emisija stakleničkih plinova. Međutim, još jedna studija iz 2021. iz Nature Food procjenjuje kako i više emisija, oko 34%, dolazi usljed proizvodnje hrane. Različite procjene emisija iz ove dvije studije potječu iz različith procjena koliko je gubitaka šuma radi poljoprivrede.
Kako to meso stvara emisije stakleničkih plinova?
Meso – osobito govedina – pokreće klimatske promjene na dva načina: prvo, putem emisije metana od krava, koje su preživari, a metan je potentan staklenički plin, i drugo, uništavanjem šuma dok se one pretvaraju u pašnjake.
Kod većine namirnica, veliki dio ovih emisija stakleničkih plinova proizilazi iz promjene korištenja zemljišta. Emisije na farmi uključuju procese kao što je primjena gnojiva. Tu treba dodati i crijevnu fermentaciju u probavnom sistemu preživara pri kojoj se stvara metan. Kombinovano, korištenje zemljišta i emisije iz farme čine više od 80% otiska za većinu hrane. Osim emisija, stoka utječe na okoliš i velikom potrošnjom vode.
Ovo u suštini znači da korištenje poljoprivrednog zemljišta, što često podrazumijeva i sječu šuma, te procesi na farmi, povećavaju emisije. Drveće ima negativan ugljični otisak jer je ono zapravo skladište ugljika: drveće snažno i efikasno veže atmosferski ugljični dioksid u biljni organski materijal koji se ne vraća u atmosferu dok je drvo živo.
Kako i koliko konzumacija manje mesa smanjuje emisije?
Zanimljivo je da transport malo pridonosi emisijama. Za većinu prehrambenih proizvoda, on iznosi manje od 10%, a mnogo je manji za najveće emitere stakleničkih plinova. Za govedinu iznosi 0,5%. Čak i namirnice koje putuju iz udaljenih dijelova svijeta, poput avokada i banana nemaju visok otisak jer se dopremaju brodovima, koji imaju manje emisije nego vazdušni saobraćaj.
Ne samo transport, već svi procesi u opskrbnom lancu nakon što hrana napusti farmu – prerada, transport, maloprodaja i pakiranje – uglavnom čine mali udio emisija. Konzumacija manje mesa posljedično ima efekat smanjenja emisija, jer se tako dugoročno smanjuje i proizvodnja mesa.
Zanimljivo istraživanje dolazi i sa Odsjeka za ekonomiju zemljišta univerziteta Cambridge. Male promjene u ponašanju daju na globalnoj razini dobre efekte. Jedna od takvih promjena u ponašanju je vraćanje na post petkom u Katoličkoj crkvi. Naime, od Drugog vatikanskog koncila, post petkom nije obaveza.
Godine 2011. katolički biskupi Engleske i Walesa pozvali su zajednice da se vrate prethodno navedenom postu petkom. Samo oko četvrtina katolika promijenila je svoje prehrambene navike, no to je i dalje uštedjelo više od 55 000 tona ugljika godišnje, zaključak je tog istraživanja.
Papa Franjo pozvao je na “radikalne” odgovore na klimatske promjene. Istraživači tvrde da bi, ako Papa ponovno uvede bezmesni petak u cijeloj globalnoj Katoličkoj crkvi, to moglo smanjiti emisije stakleničkih plinova za milione tona godišnje.
Papa Franjo već je istaknuo moralni imperativ za djelovanje u vezi s klimatskom krizom i važnu ulogu civilnog društva u postizanju održivosti kroz promjenu načina života. Zapravo, mi smanjenjem potrošnje mesa, smanjujemo i pritisak na proizvodnju mesa a tako i na emisije. Ni ovo se, kao ni mnoge druge stvari ne mogu desiti preko noći. Jasno je da mnogi od vas postavljaju pitanje kako to što jedna osoba jede manje mesa može utjecati na emisije, ako je ta životinja već uzgojena i ubijena – ali dugoročno može, jer s manjom potražnjom dolazi i manja proizvodnja.
Meso je nekada bilo luksuz na tanjiru i priređivalo se relativno rijetko. Intenzivna proizvodnja je učinila meso jeftinijim i započela začarani krug više potrošnje – više ponude. Istovremeno, čovječanstvo ne koristi dovoljno druge izvore hrane a neke jestive biljke i mnogo gljiva su zanemarene. Manje korištenje mesa je jedna od stvari koja može donekle smanjiti ugljični otisak, a time i utjecaj na klimatske promjene.
Način ishrane i klimatske promjene
Pitanje svih pitanja: trebamo li postati vegani?
Da li ovo znači da svi moramo preći na vegetarijanski ili veganski način prehrane? Ne morate postati vegan da biste smanjili svoj utjecaj na klimatske projene, odnosno emisije stakleničkih plinova. Prema jednoj studiji iz 2019. godine, kad bi svaka osoba u SAD-u (studija ne daje podatke za druge zemlje) smanjila potrošnju mesa za 25%, to bi smanjilo godišnju emisiju stakleničkih plinova za 1%. To možda ne zvuči kao puno, ali pomoglo bi u zaštiti prašuma, pa bi se pozitivni učinci — uključujući smanjenu upotrebu vode i gnojiva, poboljšanu bioraznolikost i zaštićena prava autohtonih naroda — pojačali.
Ako mnogo nas uradi pomalo, moguće je da se efekti produkcije stakleničkih plinova kroz proizvodnju hrane ponešto smanje. Drugim riječima, primijenimo ono što u radili naši preci – da nam meso bude luksuz na tanjiru, a ne glavnina obroka i da ne jedemo svaki dan meso.
Mogli bismo prakticirati “nemesne dane” u kojima konzumiramo jaja, ribu, biljne proteine. Upravo to je i radila Crkva – i u pravoslavnom i u katoličkom postu postoje dani kada se ne jede određena vrsta hrane. Treba imati na umu i zdravstvene benefite smanjenja konzumacije crvenog mesa, koje je povezano i sa povećanim rizikom stvaranja nekih bolesti.
Još ako želite saznati o jestivim samoniklim biljkama poput kuka, koprive i šparoga: Način ishrane i klimatske promjene
Ovaj tekst j prvi put objavljen na Glas Amerike i za potrebe projekta Nauka govori/QoS proširen.
