Način ishrane i klimatske promjene

Protiv klimatskih promjena možemo učiniti niz malih stvari. Recimo, možemo promijeniti ishranu.

Da se razumijemo – ovaj tekst se neće svidjeti ni vegetarijancima/veganima ni ljudima koji jedu meso – jer ne zagovaram potpuni prelazak na nemesnu hranu, nego drastično smanjenje mesa u ishrani i bolju iskorištenost životinjskih proizvoda. Smatram da se mesom ne možemo razbacivati, da je to barbarski i loše po okoliš, ali smatram i da su proteini životinjskog porijekla visokovrijedni i ne treba ih se potpuno odreći. 

Kada sam bila u Njemačkoj u posjeti koju je organiziralo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova, bili smo ugošćeni u prostorijama i poslužen nam je lagani ručak. Nijemci su nam ljubazno naglasili da je ručak vegetarijanski kao znak posvećenosti Ministarstva borbi protiv klimatskih promjena.

Zamislite – Nijemci kao nacija poznata po kobasicama promovišu vegetarijansku prehranu i prehranu s malo mesa. Prosječnom građaninu BiH ova ideja je za sada u najmanju ruku smiješna, možda i uvredljiva. Ideja obroka prosječnog građanina BiH je puno mesa.

Ovo pišem kao nevegetarijanac, ne promovišem nikakvu filozofiju i način života. Ja jedem meso, ali ne svaki dan i ne pun tanjur. Meso na mom tanjuru – crveno meso – čini možda oko četvrtinu sadržaja i to u prosjeku 3 puta sedmično, ne više.

Dakle kakva je to veza mesa, naročito crvenog mesa, i klimatskih promjena?

Ko god kaže da klimatske promjene nisu stvarne ili da nisu uzrokovane ljudskom aktivnošću – ne govori istinu. Naučni konsenzus je da su klimatske promjene stvarne i da su antropogene, uzrokovane raznim stvarima koje moderan čovjek radi.

Dok god većina nas ne razumije mehanizam zašto povećanje koncentracije CO₂ djeluje kao svojevrsni staklenik, povećavajući temperaturu atmosfere i koje su reperkusije ovog mehanizma, dotle nećemo imati ljude voljne da učestvuju u mitigaciji efekata klimatskih promjena.

Greta Thunberg je bila jako važna – ona je zaista pokrenula mlade da promisle i shvate efekte klimatskih promjena. Jer, znate kako je – starog psa ne možete naučiti novi trik. Tako i veliki broj pripadnika starije i srednje generacije ne možemo puno mijenjati. Ali, možemo utjecati na nove generacije.

I gdje je tu meso?

Dakle, naš cilj je smanjiti emisije CO₂ gdje god to možemo. Ovaj plin nastaje izgaranjem i truljenjem organskog materijala, a posebno fosilnih goriva, i koji se eonima taložio – formirajući naftu i ugljen, mi smo ih „istisnuli“ iz tih rezervoara vrlo naglo jer smo otkrili kako je izgaranje fosilnih goriva efikasan izvor energije. Time smo unaprijedili društvo, brže putujemo i više gradimo – ali smo to sve postigli na uštrb klime. I nije da će planeti Zemlji nešto posebno smetati porast CO₂ – ona je znala i za veće koncentracije, ali će se to odraziti na živi svijet, posebno na čovjeka. Dakle, borbom protiv klimatskih promjena mi ne spašavamo planetu nego našu vrstu.

Ali, postoje aktivnosti koje ne vidimo odmah, a dobrano doprinose povećanju emisija ugljičnog dioksida. Jedna od njih je prevelika i česta konzumacija mesa. Meso, samo po sebi ne emitira CO₂ osim ako ga ne pustite da truli. Ali, postoje drugi faktori. Da bismo uzgojili životinje, potrebno je da promijenimo način upotrebe zemlje, da krčimo šume i stvaramo farme. Stoka, naročito krave, proizvodi metan, koji je također staklenički plin, a treba spomenuti i proizvodnju stočne hrane gdje se također troši energija, pa precesiranje sirovog mesa u jestiv proizvod, emisije stakleničkih plinova koje se javljaju pri transportu, pa energija koja se troši za čuvanje mesa u frižiderima u prodavnicama te emisije koje nastaju zbog proizvodnje ambalaže.

Način na koji koristimo hranu  – šta i u kojoj količini jedemo, koliko kafe pijemo ili koristimo čokolade, egzotične dodatke prehrani, raznu izvikanu „superhranu“ koja putuje desetinama hiljada kilometara  da dođe do nas, ostavlja trag na atmosferi i udisaj je manje za generacije koje dolaze ukoliko mi pretjerujemo.

Jesti sezonsko, što je moguće više lokalno te umjesto talijanskih jagoda ili čilenskih trešanja i peruanskih šparoga jesti više lokalno proizvedeno voće i povrće, koje ima manji „ugljični otisak“ nego crveno meso nisu žrtva, nego jednostavno ulaganje u vlastito zdravlje koje ima bonus efekat – smanjenje emisija CO₂.

Inače, lokalna proizvodnja i potrošnja lokalnih namirnica, prema meta-studijama, ne doprinose previše smanjenju emisija, za razliku od toga da smanjimo količinu crvenog mesa koju konzumiramo, ali opet imaju utjecaja. Međutim, nažalost, često lokalno proizvedeno nije konkurentno na tržištu. Ljudi kupuju uvezene stvari jer su jednostavno jeftinije. Nedovoljni poticaji ljudima koji uzgajaju voće i povrće, činjenica da se radi o malim farmerima s malim komadima zemlje koji ne mogu proizvesti isplativu količinu robe po nižoj cijeni – sve su to samo neki razlozi zašto se ljudi ne okreću većoj konzumaciji povrća i voća. Pa kod nas je nekad meso jeftinije od paprika! Da ne spominjemo vrlo površno poznavanje voća i povrća – mi ni ne koristimo sve ono što bi se moglo jesti – šparoge, artičoke te samoniklo bilje poput kuka, u Dalmaciji poznatih kao „blušće“ kod nas je gotovo nepoznato, a to je veliki resurs, ukoliko se s njim pažljivo gospodari, vodeći računa o ekosustavima. Malo jedemo i bamiju, mušmule te niz drugih biljaka i plodova biljaka, koji su ovdje maltene prezreni, a itekako ukusni, delikatesni i dobri. 

U fine dining restoranima koji služe pomno pripremljene sljedove, povrće i voće zauzimanju značajno mjesto. Ti restorani se vode načelom sezonalnosti i promovišu upravo zdravu, uravnoteženu hranu – onu čija proizvodnja ima manje emisija CO₂. Ali, naši chefovi muku muče s sezonskim promjenama menija, jer ta procedura, koju moraju prijaviti zbog drugih cijena državnim institucijama, ide sporo. Ovakvi restorani bi danas mogli promovirati sezonsku prehranu baziranu što više na voću i povrću i služiti zapravo kao edukatori i promotori novog, climate-friendly načina uživanja u hrani.

Prehranu punu biljnih proizvoda treba uzdići na nivo delicije, na nivo umjetnosti i od nje napraviti nešto što je poželjno i kompetitivno, nešto za čime će biti velika potražnja jer je trendy. Učiniti prehranu punu mesa „out“, raditi na promociji zdravih životnih navika i pretežno veggy fine-dininga u skladu sa sezonom, orijentisanje potrošača na manje mesnu hranu, hranu koja ima manji carbon footprint i više lokalno proizvedeno, edukacija djece i omladine, ulaganje države u podsticaje proizvođačima voća i povrća neki su od puteva smanjenja emisija ugljičnog dioksida na koje mislimo manje, jer smo odveć fokusirani na ugalj, energiju i naftu.

Još: Opasnost klimatskih promjena je stvarna