Kako naučnici tako sa sigurnošću tvrde da su klimatske promjene uzrokovane čovjekovom (antropogenom) aktivnošću? Kako znamo da promjene u klimi kojima trenutno svjedočimo nisu dio nekog prirodnog ciklusa i da sve ovo događa zato što „tako treba” i jer je normalno?

U istoriji naše planete bilo je perioda u kojima su koncentracije ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova bile i daleko veće, pa je opet život na Zemlji opstao? Šta ako je ova „klima histerija” samo pritisak vlada da kontrolišu koliko trošimo, putujemo, jedemo?

Opseg ljudskog doprinosa modernom globalnom zatopljenju tema je o kojoj se žestoko raspravlja i u političkim krugovima. Nisu se jednom javila mišljenja kako je ono što neki nazivaju „klima histerijom” isceniran pokušaj kontrole stanovništva i potrošnje, kako bi se neko drugi bogatio.

Međutim, nauka klimatskih promjena i klimatskih modela je jedna zaokružena priča, s vrlo malo nedoumica i naučnici se slažu da su promjene kojima sada svjedočimo uzrokovane povećanjem ljudskih emisija ugljičnog dioksida i drugih stakleničkih plinova od vremena Industrijske revolucije.

Industrijske aktivnosti moderne civilizacije, zasnovane na potrošnji fosilnih goriva poput uglja i nafte, podigle su razinu ugljičnog dioksida u atmosferi s 280 dijelova na milion (ppm – parts per million)) na 414 dijelova na milion (ppm) u posljednjih 150 godina.

Nauka o ljudskom doprinosu modernom zagrijavanju planete prilično je jasna. Ljudske emisije i aktivnosti uzrokovale su oko 100% zagrijavanja uočenog od 1950.godine, prema petom izvještaju Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC).

  • Od 1850. godine gotovo sva dugotrajna zagrijavanja mogu se objasniti emisijama stakleničkih plinova i drugim ljudskim aktivnostima.
  • Međutim, kad bi same emisije stakleničkih plinova zagrijavale planetu, očekivali bismo da ćemo vidjeti oko trećinu više zagrijavanja nego što se stvarno dogodilo. Naime, modeliranje klime zavisi i od drugih parametara i na to šta će se dogoditi utječu i neke druge stvari – recimo, događa se hlađenje usljed postojanja atmosferskih aerosola koje proizvodi čovjek.
  • Predviđa se da će se količina aerosola značajno smanjiti do 2100.godine, čime će se ukupno zagrijavanje od svih faktora, njihov neto efekat približiti stepenu zagrijavanja koji očekujemo samo od emisija stakleničkih plinova.To znači da će tada biti mnogo toplije i da će postojati još izraženiji poremećaji klime.
  • Analize različitih utjecaja pokazuju kako samo povećanje emisija stakleničkih plinova proizvodi veličinu zagrijavanja doživljenu u posljednjih 150 godina.Sadašnji poremećaji globalne klime se ne mogu objasniti prirodnim ciklusima poput Milankovićevih ciklusa, jer bismo onda sada očekivali zahlađenje.

Kad bi same emisije stakleničkih plinova zagrijavale planetu, očekivali bismo da ćemo vidjeti oko trećinu više zagrijavanja nego što se stvarno dogodilo.

Dakle, koje uloge igraju svi drugi faktori?

Dodatno zagrijavanje izazvano stakleničkim plinovima nadoknađuje se i nivelira sumpornim dioksidom i drugim produktima izgaranja fosilnih goriva koji tvore atmosferske aerosole. Aerosoli u atmosferi odbijaju dolazno Sunčevo zračenje natrag u svemir i povećavaju stvaranje visokih reflektirajućih oblaka, hladeći Zemlju. Koliko god da nas guše i zagađuju atmosferu, imaju i efekat hlađenja.

Treba dodati i to da promjene u načinu na koji se zemljište koristi mijenjaju refleksivnost Zemljine površine (albedo). Na primjer, zamjena šume poljem će povećati količinu sunčeve svjetlosti koja se odbija natrag u svemir, osobito u snježnim regijama.

Ukupni klimatski efekat promjena u korištenju zemljišta od 1850. je skromno zahlađenje. Ali to ne znači da trebamo sjeći šume – šume su fiksatori ugljičnog dioksida, vežu ovaj plin i izvlače ga iz atmosfere u procesu fotosinteze. Efekat se ne odnosi na duboke jako razvijene visokoproduktivne šume – njihovom zamjenom za poljoprivredno zemljište je ukupni neto odnos opet u korist zagrijavanja, a ne hlađenja.

Vulkani imaju kratkotrajni učinak hlađenja klime zbog ubacivanja sulfatnih aerosola visoko u stratosferu, gdje mogu ostati u zraku nekoliko godina, reflektirajući dolaznu sunčevu svjetlost natrag u svemir. Međutim, kada se sulfati spuste natrag na površinu, učinak hlađenja vulkana nestaje.

Da nije nekih efekata koji skromno poništavaju efekat zagrijavanja atmosfere, bilo bi još toplije.

Dokazi da su klimatske promjene djelo čovjeka su tu oko nas i naučnici ih prate.

Led izvučen s Grenlanda, Antarktika i planinskih glečera pokazuje da Zemljina klima reaguje na promjene u razinama stakleničkih plinova. Drevni dokazi također se mogu pronaći u godovima drveća, oceanskim sedimentima, koraljnim grebenima i slojevima sedimentnih stijena.

Ovi drevni (paleoklimatski) dokazi otkrivaju da se trenutačno zagrijavanje događa otprilike 10 puta brže od prosječne stope zagrijavanja nakon oporavka ledenog doba. Ugljični dioksid iz ljudskih aktivnosti povećava se više od 250 puta brže nego iz prirodnih izvora nakon posljednjeg ledenog doba.

Sve ovo ukazuje na to da, iako postoje prirodni izvori stakleničkih plinova i drugi prirodni utjecaji, ipak je čovjekova djelatnost ono što je dovelo do ovakvih promjena.