Jedno zaboravljeno staro voće čeka da ga ponovo otkrijemo – mušmula.
Danas, voće poput kiwija, ananasa i manga čak i ne doživljavamo kao nešto neobično, banane i narandže su odavno jeftine i svima dostupne, avokado dosta nas jede ne baš rijetko i dostupni su nam plodovi poput kiwana, kumkvata, marakuje/pasiflore, litchija, physalisa (“peruanska jagoda”), pomela, carambola i papaje, niko se i ne osvrće na gajbu tamo nekakvog smeđeg, natrulog voća.
A to smeđe, natrulo voće spada u prave delikatese. Moguće ga je naći samo krajem novembra i u decembru i onda nestane. Riječ je o mušmuli, naučnog naziva Mespilus germanica, neuglednoj voćki iz porodice ruža (Rosaceae). Iako ima naziv “germanica“, mušmula ne potječe iz Njemačke, nego iz Azije i to iz Perzije, jugoistočne Azije, a uzgajala se u antičkoj Grčkoj i Rimu.  Ipak, popularnost će steći ponajviše u Engleskoj i to iz više razloga – naime, osim što je bila desert kako u oni vrijeme nije bila slatkih stvari baš “na izvol’te”, isto tako je imala neke vrlo bezobrazne konotacije, Engleze tog doba je asocirala ne ženske intimne dijelove.

Plod izgleda kao manja kruška ili veći šipurak, sa “ostrugama”. Boja ploda je crvenkasto-smeđa i pomalo nalik na kožu te ne izgleda baš najprivlačnije. Međutim, stvar sa mušmulom je to što je ne možete baš tek ubrati sa stabla i istog trena pojesti, pošto je tada nejestiva – tvrda, suha i opora. Mora proći proces “truljenja”, maceriranja, tako što odstoji na mrazu ili je uberemo i ostavimo da danima stoji i “trune”. Tada se tvrdo meso pretvara u jednu vrstu pekmeza, postane meko i kašasto.

 
Nezrela i omekšala mušmula, by By Takkk – Own work, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=12683754

 

Zapravo, što mušmula gore izgleda, gnjilo, to je – ukusnija. Unutar te kaše nalaze se ne baš male košpe, pa treba paziti da ih se ne proguta.  Okus te kaše je vrlo distinktivan, aromatičan, kiselkasto-sladak i podsjeća pomalo na apple sauce ili možda na slatko od dunja. Inače i jabuka i dunja su također iz porodice ruža.

Po meni, mušmule su nešto najukusnije do čega se može doći kod nas, ali možda se radi o acquired taste i ne mogu garantovati da bi se i drugim ljudima svidjelo. Ipak, radi se o visokovrijednoj i zdravoj namirnici i žalosno je kako je ljudi zaobilaze kada stoji na tržnicama i u zelenarama, a vrlo malo prodavača iznosi ovo voće jer znaju da “ne ide”.

Žalosno je i to što bajni nutricionisti današnjice ne preporučuju jedenje ovog voća. Obično šarlatanski nutricionisti veličaju stare namirnice i govore nam kako ne bismo trebali jesti ono što naše babe nisu jele, ali svi oni zaboravljaju na skromnu mušmulu.

Ovo staro voće gotovo do danas nije mijenjano, praktično je onakvo kakvog su ga znali u antičkom Rimu ili elizabetanskog Engleskoj, a to je ovom voću zapravo prednost, Toliko je staro i neobično da je raritet, nepatvoren kultivacijom i hibridizacijom da predstavlja nešto egzotično. Kao i svo voće, i mušmula djeluje povoljno na zdravlje, a najbolja je za ublažavanje probavnih smetnji.

Upravo zbog toga što se radi o plodu koji ne valja kada je zreo, nenatruo, a ukusan je jedino kada je truo, mušmula je postala metafora za pokvarene, promiskuitetne žene. Ova metafora nije rijetka kod Goeffreya Chaucera i kod Williama Shakespearea (Timon Atenjanin , Romeo i Julija te u Mjera za mjeru) .