Ime Jean Talairach vjerovatno neće biti poznato mnogima – osim ako niste studirali medicinu (sa posebnim akcentom na specijalizacije psihijatrije i neurohirurgije) ili psihologiju. Međutim, ovog francuskog naučnika trebamo bolje upoznati iz nekoliko veoma bitnih razloga. 

 
Jean Talairach (1911.- 2007.) bio je značajan neurohirurg te prvi “kartograf” ljudskog mozga. Zajedno sa svojim kolegom Gaborom Sziklom je 1967. stvorio standardizovanu mrežu – sistem koordinata za oblast neurohirurgije. Ovaj sistem će poslije postati poznat kao Talairachove koordinate ili Talairachov prostor, a predstavlja mapu pomoću koje se određene, zasebne strukture mozga mogu locirati bez obzira na individualne razlike. “Kartu mozga” Talairach i Szikla će objaviti 1967. godine u čuvenom Talairachovom atlasu. Danas postoji i software kojeg su razvili Jack Lancaster i Peter Fox sa Research Imaging Institute of the University of Texas Health Science Center San Antonio (UTHSCSA), svojevrsna digitalna verzija ovog atlasa i alat. 
 

Mreža tj. koordinate ovog trodimenzionalnog sistem su bazirane na zapažanju da su udaljenosti između struktura mozga utoliko veće veće ukoliko je i mozak veći. Za okvirne tačke sistema se uzimaju commissura anterior i commissura posterior.

 

Sagitalni presjek mozga sa označenim cortex cingularis i Talairachovim sistemom lociranja

 

 
Ova mreža omogućava lakšu identifikaciju određenih struktura mozga  na slikama koje su dobivene tehnikama MRI (magnetna rezonanca) ili PET (pozitronska emisiona tomografija). Zapravo, radi se o alatu bez kojeg proučavanje ljudskog mozga nije moguće, kao ni bilo kakav zahvat na ovoj osjetljivoj strukturi. 
 
Međutim, mozak samog Jeana Talairacha je jedna fascinantna priča – to je mozak koji je udomio jedan veliki um, sposoban za mnogo toga. 
 
Jean Talairach
 
 
Jeanov otac je bio pianist, a sam Jean je učio svirati čelo do profesionalnog nivoa. Međutim, umjesto da postane profesionalni muzičar, on će odabrati jedan drugi put: mladi Jean je bio očaran svijetom matematike, geometrije i arhitekture. Posebno su ga interesovale dvorane medicinske škole u Montpellieru. Treba reći da je ova škola zapravo jedna od najstarijih medicinskih škola u svijetu – potječe još iz srednjeg vijeka. Smatra se da su prva predavanja bila održavana još 1000. godine a bila su pod utjecajem prevoda djela Avicenne i Majmonida. Arhitektura i geometrija ove institucije su mladog Talairacha privukli toliko da je vrijeme provedeno u i oko tih zgrada rezultiralo da se on zaljubi u medicinu. 
 
Međutim, tridesetak godina prije nego što će sa Sziklom napraviti spomenuti atlas mozga, Talairach je napravio nešto drugo, a opet, tako slično: mapu podzemnih prolaza i katakombi Pariza. Ova mapa će postati jedna od najznačajnijih stvari u francuskom Pokretu otpora i poslužiće kao vodič prilikom oslobađanja Pariza.
 
Zastava slobodne Francuske (1940.-1944.), by Elthalen
 
Nešto malo pred rat, 1938. godine, dok je radio u bolnici Sainte Anne, Talairach je sa kolegom Renéom Suttelom, baš kao u priči, otkrio jedan tajni prolaz iza zatvorenih vrata. Prolaz je išao do skrivenih katakombi ispod grada, čitavog labirinta prolaza koji su ležali ispod područja grada južno od Sene. Zapravo, to je područje ispod 14., 15., 5. i 6. pariškog arondismana. Taj labirint je imao oko 100 kilometara podzemnih galerija i prolaza. Suttel će 1986. godine napisati i knjigu o ovim katakombama, pod naslovom Catacombes et Carrières de Paris.

 
 
 
Kako bi napravio mapu katakombi, Talairach je koristio vidljive markere, poput natpisa, grupa lobanja, vrata i kanalizacionih otvora. Onda bi mjerio uglove i razdaljine između ovih tačaka. Isti taj princip je primijenio i pri izradi atlasa. 
 
1943. Suttel i Talairach su predali mapu komandantu francuskog pokreta otpora, pukovniku Henriju Rol-Tanguyju. Karta je pukovniku omogućila lociranje SS baza i koordiniranje Bitke za Pariz (15. – 23. avgust 1944. godine) iz podzemlja, sve dok Saveznici nisu ušli u Pariz 24. avgusta 1944.  godine, na isti datum kada se dogodila i Bartolomejska noć.
 
Henri Rol-Tanguy, via  Musée Carnavalet / Roger-Viollet
 

Nakon rata, Jean Talairach je dobio Croix de Guerre, najviše francusko vojno odličje.

Ovdje treba dodati i nekoliko remarki o Gaboru Szikli, također vandrednom umu: bio je iz Budimpešte, a 1956. godine je došao u Pariz na studij, jednu vrstu specijalizacije. Međutim, postojao je mali problem – Szikla nije govorio francuski, a svi ispiti i vježbe su se održavali na francuskom. Znao je engleski, njemački i nekoliko dijalekata mađarskog, ali ni jedne riječi francuskog. U roku od dvije godine naučio je francuski i dao sve ispite, što je fantastičan uspjeh.