Dugo vremena naučnici nisu razumjeli funkciju jedne posebne vrste stanica u nervnom sistemu, čestih u mozgu, a koje nisu neuroni. One se nalaze u mozgu i kičmenoj moždini i danas znamo da je to jedna vrsta “potpornog sistema mozga” te da postoji nekoliko tipova ovih stanica. Neke od njih stvaraju mijelin, drže neurone u mjestu, prenose hranljive tvari i uklanjaju patogene ili mrtve nervne stanice. Praktično, predstavljaju i čistače i “imuni sistem” mozga i kičmene moždine. Radise o glija stanicama, a postoji ih nekoliko tipova – oligodentrociti, astrociti, mikroglija, ependimalne stanice…

Otkrivene su davno – primjetio ih je još 1856. njemački naučnik, jedan od “očeva citologije”, Rudolph Virchow. Međutim, sve to naučnih radova Bena Barresa, niko zapravo pojma nije imao zašto postoje te stanice i koja im je funkcija.

Dakle, ko je Ben Barres?

Barres je američki neurobiolog, s pozadinom u medicini, sa Stanforda. Rođen je 13. septembra 1954. u New Jerseyju kao Barbara Barres. Barbara je bila izuzetno nadarena za matematiku i prirodne nauke, a kasnije je i stekla diplomu iz biologije i to na prestižnom Massachusetts Institute of Technology (MIT) 1976. godine te master iz medicine 1979.

Ubrzo se počela interesovati za uzroke neurodegeneracije i jedna stvar joj je zapela za oko – tamo gdje je distribucija glia stanica bila neravnomjerna, bilo je i više znakova neurodegeneracije. Ovo Barresa usmjerava na područje neurobiologije i odlazi na Harvard, gdje i doktorira iz ove oblasti 1990.

Ne mnogo nakon toga Barbara Barres mijenja spol i postaje muškarac.

Istina je da je Barres uvijek bio pomalo tomboy, ali trebalo je vremena da shvati u kojem se tijelu osjeća bolje i odvaži na ovu proceduru u svojim 40-tim. 1997. godine, kada mu je bilo 43 godine, on uzima ime Ben.

 

Tako, uz stalan naučni napredak, otkrivanje novih i vrlo značajnih stvari na polju istraživanja uloge glija stanica i uzroka neurodegenerativnih bolesti poput Alzheimerove bolesti, Ben Barres postaje i veliki zagovornik za prava žena u STEM području.

Kao osoba koja je seksizam i nipodaštavanja sposobnosti žena osjetila na svojoj koži, jednom kada se našao, u neku ruku na poziciji moći, progovorio je o ovom problemu za sve one žene koje prolaze ono što je on prolazio dok je bio žena.

Naravno, i njegova pozicija transosobe nije laka, ali je svojim je radom i vrlo ozbiljnim naučnim postignućima stekao svojevrsnu poziciju sa koje se mogao čuti. Također, njegovu promjenu spola kolege su dočela sa razumijevanjem i imao je dosta podrške u ovome.

Dok je bio žena, riješio je jedan vrlo težak zadatak i matematike, da bi njegov profesor rekao “dečko ti je riješio zadatak”. Kao žena, i to u naučnom području u kojem dominiraju muškarci doživljavao je još gore stvari – nije dobio stipendiju za školovanje jer ju je dobio jedan muškarac iako je Barres bio top kandidat, a u toku PhD studija na Harvardu nije dobio jednu nagradu. Nagradu je dobio muški takmac – koji je nakon godinu dana odustao od naučne karijere!

Još jedna tužna anegdota svjedoči o tzv. Matilda efektu, o nipodaštavanju uspjeha žena u nauci:

“Ben Barres je upravo završio predavanje na prestižnom Whitehead Institutu za biomedicinska istraživanj, opisujući naučnicima s Massachusetts Institute of Technology, Harvarda i drugih vrhunskih institucija svoja otkrića o glia stanicama nazvanim. Nakon aplauza, prijatelj mu je kasnije rekao, jedan se naučnik obratio drugom i primijetio kakvo je to sjajno predavanje bilo i dodao: “Rad Bena Barresa puno je bolji od rada njegove sestre.”

(prema tekstu Sharon Begley objavljenom u The Wall Street Journal 2006.)

U jednom eseju pisanom 2006. za Nature, Ben govori o svom iskustvu promjene spola: “Ljudi koji ne znaju da sam transrodna osoba, postupaju prema meni s puno više poštovanja. Čak mogu dovršiti cijelu rečenicu bez da me muškarac prekine ”

Insistirao je na tome da se ljudi koji su u nepovoljnom položaju marginalizovani u nekoj zajednici – poput žena u STEM, prestanu posmatrati kao manje sposobni. Borio se i za bolji položaj postdoktoranata, također jedne marginalizovane i izabljivane grupe, bez stalne pozicije i sigurnosti u životu.

Od naučnih dostignuća ovog sjajnog čovjeka, treba precizirati nekoliko njih: njegova laboratorija je izolirala specifičnu vrstu glije, A1 astrocite, i otkrili da ove stanice luče toksin koji pokreće degenerativne procese u mozgu. Zahvaljujući tom nalazu, razvili su eksperimentalni lijek koji blokira nastanak ovih glija – lijeka koji je bio jedna od prvih supstanci u terapiiji stanja poput Huntingtonove i Alzheimerove bolesti te Guillain-Barre sindroma.

Jedan od njegovih najznačajnijih nalaza jeste to da nervne stanice koje se uzgajaju u odsustvu glija formiraju manje sinapsi i da formirane sinapse nisu u potpunosti operativne. Ovo je definitivno skinulo koprenu neznanja sa glija stanica i naučnici su ih prestali posmatrati kao neki nejasan dodatak nervnom sistemu, balast.

Bio je naučnik potpuno posvećen svom radu, provodio je nekada i po 18 sati u laboratoriji.

Barres je 27. decembra 2017. preminuo od raka pankreasa u dobi od 63. godine u Stanfordu, Kalifornija. Posthumno su objavljeni njegovi memoari, Autobiografija transrodnog naučnika (The Autobiography of a Transgender Scientist), koji dokumentiraju njegovu izvanrednu životnu priču.

 

Ovaj tekst je nastao uz podršku Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH u okviru projekta “U.S. Scientists Who Changed the World” i zahvaljujemo se Ambasadi SAD.