nauka i antinauka klimatskih promjena

 

 

 

Za razliku od anti-GMO i antivakcinalnih aktivista koji mogu naći u svim dijelovima političkog spektra, oni koji ne prihvataju naučni konsenzus da su klimatske promjene stvarne ili prihvataju tu činjenicu, ali ne prihvataju da su klimatske promjene izazvane čovjekovom aktivnošću uglavnom dolaze iz redova desnice i konzervativaca (primjer: PragerU).

Zapravo “zelene” stranke  su i nastale kao politička opcija iz premisa bliskih lijevoj strani spektra. To su sve one stranke koje politički program baziraju na “zelenoj politici” tj. politici koja promoviše održivi razvoj, promociju obnovljivih izvora energije i prelazak na obnovljive izvore, politiku socijalne pravde, pacifizma, nenasilja. Dakle, najbliže su onome što mi zovemo socijal-demokratija.

 
Jasno je da političke mjere zasnovane na naučnom konsenzusu o klimatskim promjenama, koje podrazumijevaju obavezivanje država na smanjenje emisije stakleničkih plinova, posebno ugljikovog dioksida ne idu na ruku naftnoj industriji, ali nije jasno zašto neko ko nije vezan za ovu industriju protura različite teorije zavjera iako o klimatskim promjenama direktno ovisi budućnost njegovog/njenog potomstva?
 
Dakle, trebamo u kratkim crtama objasniti šta su to klimatske promjene i globalno zagrijavanje, šta ga uzrokuje i koji su scenariji za čovječanstvo i ostatak živog svijeta ukoliko ne uspijemo održati novo ugljikovog dioksida na manjem nivou. 

Ugljikov dioksid (ugljendioksid, karbondioksid CO2) je jedinjenje koje prirodno postoji u smjesi plinova koju zovemo zrak ili vazduh. Kada bismo gledali njego udio u vazduhu, udio bi nam se učinio malim i taj broj izračavamo u tzv. parts per million (ppm). Prije smo učili kako je taj udio  ugljikovog dioksida 300 ppm ili 0.03%.  U 19. vijeku, koncentracija CO2  je iznosila 290 ppm. Sada, 2018. godine iznosi nešto više od 400 ppm. Dakle, u periodu od nekih 200 godina, razlika u koncentraciji ugljikovog dioksida iznosi oko 100ppm.

Promjene koncentracije ugljikovog dioksida u toku zadnjih milion godina, izvor: Climate Central




Promjene u koncentraciji ugljikovog dioksida od vremena Prve industrijske revolucije, izvor: Oak Ridge National Laboratory

 

 

 

Postojanje ugljikovog dioksida u atmosferi je izuzetno važno za život na Zemlji: staklenički plinovi, a među njima je navažniji ugljikov dioksid doprinose efektu staklenika – pojavi da se Zemljina površina i donji slojevi Zemljine atmosfere zagrijavaju selektivnitm propuštanjem toplotnog zračenja. Atmosfera naše planete propušta veliki procenat Sunčeve svjetlosti koja zagrijava Zemlju, i dio te energije se reemitira u obliku toplinskog zračenja iz dugotalasnog dijela spektra (infracrveno zračenje) natrag u atmosferu. Dio tog zračenja upijaju različite molekule u atmosferi, a ponajviše upravo prisutne molekule ugljikovog dioksida i reflektiraju to zračenje natrag prema Zemlji. Druge molekule koje doprinose “efektu staklenika” su i hlorofluorougljici (CFC), metan, pa i vodena para. Da nije tog efekta, Zemlja bi bila hladna, mala planeta na kojoj život nije moguć. Također, ne treba zaboraviti ni važnost ugljikovog dioksida za proces fotosinteze i obratno: važnost procesa fotosinteze za fiksiranje atmosferskog ugljikovog dioksida u organska jedinjanja. Odnosno, biljke svojom aktivnošću “uklanjaju” ugljien dioksid iz atmosfere,

 
Međutim, “too much of a good thing” nije dobro: previše ugljikovog dioksida u atmosferi previše upija i previše reflektuje toplinskog zračenja i naša planeta se pregrijava. Možda to nekim organizmima može i odgovarati, ali živom svijetu kakav danas postoji na Zemlji, uključujući i čovjeka, odgovara koncentracija  ugljikovog dioksida od oko 300 ppm.
 
Nešto manje od toga nam donosi ledeno doba, a nešto više – otopljavanje u dijelovima koji s već topli. Međutim, klimatske promjene ne znače samo otopljavanje: u nekim dijelovima svijeta može doći i do nepredviđenih zahlađenja i pojave suviška padavina. Usljed zagrijavanja se tope polarne kape i nestaju glečari, a time se povećava i količina vlage u atmosferi – a ta vlaga mora negdje da padne. Također, oslobađa se i organski materijal koji je stotinama hiljada godina pa čak i miliona godina bio pod vječnim snijegom i ledom (permafrost) te proces nastavka truljenja ovog materijala dodatno oslobađa još više ugljikovog dioksida. 
 
Međutim, naučni konsenzus je da do povećanja koncentracije ugljikovog dioksida u eri u kojoj živimo, od perioda Industrijske revolucije (1), dolazi usljed naše pretjerane potrošnje fosilnih goriva. Postoji korelacija između povećanja koncentracije ugljikovog dioksida i povećanja prosječne temperature na Zemlji i naučni konsenzus, nastao nakon hiljada i hiljada studija, istraživanja, publikovanih radova, kaže kako su ove dvije pojave signifikantno povezane. Više fosilnih goriva koja izgaramo kroz različite aktivnosti – vožnju, zagrijavanje prostorija, proizvodnju električne energije u termocentralama – oslobađa više ugljikovog dioksida u atmosferu. Nikada prije u toku postojanja čovjeka kao vrste, koncentracija ugljikovog dioksida nije bila ovoliko visoka. 




Naravno, bilo je perioda u toku istorije naše planete kada je koncentracija ugljikovog dioksida bila viša i to prirodno, ali zadnji put kada je bilo tako, ljudi nije bilo na Zemlji (2).
 
Postoji nekoliko oblika odbacivanja naučnog konsenzusa o klimatskim promjenama:
 
1. klimatske promjene se ne dešavaju; 
2. klimatske promjene nisu uzrokovane ljudskom aktivnošću, nego su prirodan ciklus;
3. klimatske promjene ne predstavljaju prijetnju i nisu signifikatne;
4. naglašavanje pozitivnih efekata klimatskih promjena i povećanja koncentracije ugljikovo dioksida – “moći ćemo uzgajati usjeve na Arktiku”, “biljke će biti produktivnije” i sl.
5. vodena para je također staklenički plin i zašto se klimatske promjene ne pripisuju vodenoj pari, nego samo ugljikovom dioksidu;
6. postoje naučnici i naučne institucije koje odbacuju da su klimatske promjene uzrokovane povećanjem koncentracije ugljikovog dioksida;
8. teorije zavjera ranga “vlade nas primoravaju da trošimo manje fosilnih goriva kako bi se opstruirao progres” – posebno u vidu “vlade bogatih zemalja ne dozvoljavaju napredak siromašnim i zemljama u razvoju”.
 
 

Ovaj tekst je namijenjen identificiranju glavnih pravaca antinaučnog diskursa o klimatskim promjenama. Svaka od gore navedenih antinaučnih teza traži sasvim novi tekst kako bi se raspravilo o tome zašto ta teza nije istinita i zašto spada u domen antinauke. 

Međutim, treba imati na umu da klimatske promjene za sobom povlače niz efekata, efekata kojih mi još nismo svjesni. Najčešće se govori o povećanju nivoa mora te ugroženosti malih otočkih zemalja, poput Maldiva, ali nove projekcije govore i da bi klimatske promjene mogle prouzročiti stvaranje novih patogena, primjerice mnogo više bakterija otpornih na antibiotike (3). Dolazi i do izbjeljivanja koralnih grebena te uništavanja ovih visokovrijednih ekosistema. Klimatske promjene mogu uticati i na termohalinsku struju, na ledeni pokrivač… zapravo, ovo je pravi primjer “butterfly efekta” u kojem male promjene na jednom kraju svijeta mogu stvoriti velike promjene negdje na nekom drugom kraju svijeta. 


 
 
Također, biće više oluja, posebno uragana (4), a poljoprivredne kulture će postajati manje hranjive (5). Sve ovo govori u prilog tome da su klimatske promjene stvarne i da pogađaju čovječanstvo. Najdrastičnije promjene će se dešavati u područjima zemalja sa niskim BDP-om. Istovremeno, najveći skepticizam oko klimatskih promjena dolazi od grupacija koje žive u zemljama sa visokim BDP-om. Nedostatak empatije i osnovnog poznavanja nauke i prirodnih procesa, u kombinaciji sa fake news propagandom predstavljaju nesretni combo za našu vrstu. 


 
Reference:

2. Andrew Freedman, “The Last Time CO2 Was This High, Humans Didn’t Exist”, Climate Central, May 2013;
3. Monique Brouillette, “A Warming Climate May Produce More Drug-Resistant Infections“, Scientific AmericanMay 21, 2018;
4. Mark Fischetti, “New Data: Hurricanes Will Get Worse“, Scientific American May 16, 2018;
5. Helsea Harvey, “As CO2 Levels Rise, Rice Becomes Less Nutritious“, Scientific American, E&E News; May 24, 2018.



nauka i antinauka klimatskih promjena

nauka i antinauka klimatskih promjena