Nobelovac koji ne vjeruje u klimatske promjene: John Clauser

Postoji Nobelovac koji ne vjeruje u klimatske promjene. Njegovo ime je John Clauser, a Nobelovu nagradu je 2022. podijelo s Antonom Zeilingerom i Alainom Aspectom za području kvantnih informacija, prepletenih fotona i narušavanja Bellove jednadžbe. Ovo su impresivne stvari, ali ga ne čine ekspertom za klimatske promjene.

Nije prvi put da neki dobitnik Nobelovih nagrada promoviše mišljenja koja nisu dio naučnog konsenzusa i to nekad ima jako loše posljedice po razumijevanje nauke kod običnih ljudi. Luc Montagnier je širio dezinformacije o virusu SARS-CoV-2 i vakcinama, i time direktno utjecao na nepovjerenje u vakcine i povećanu smrtnost od kovida jer je nekome djelovao kao autoritet. Linus Pauling je zastupao pseudonaučne teze o visokim dozama vitamina C u liječenju kancera.

Kada vjerujemo nekom autoritetu samo zato što je autoritet, recimo dobitnik Nobelove nagrade, profesor, zapadamo u logičku pogrešku argumenata autoriteta (argumentum ad auctoritate). Međutim, često je da ljudi koji idu za ovom logičkom pogreškom vjeruju jednim autoritetima (“Nobelovac rekao”), a ne priznaju autoritet drugih naučnika iz oblasti, često nekih kojima je dati problem uža specijalnost. Dakle, idu po sistemu “što je babi milo, to joj se i snilo” odnosno, probiraju iz mora dokaza i izjava stručnjaka one koji pašu njihovom mišljenju i kognitivnoj disonanci.

Argument autoriteta nipošto ne znači da nikako ne možemo vjerovati stručnjacima i da možemo dovoditi u sumnju svaki naučni argument.

John Francis Clauser eksperimentalni je fizičar i član upravnog odbora CO2 Coalition, grupe koja tvrdi da bi i emisije CO2 i povezano globalno zagrijavanje bili “od velike koristi za život na Zemlji” i zapravo predstavlja naftnu propagandu. Clauser je izjavio da “ne postoji stvarna klimatska kriza.”

CO2 Coalition je nastao nakon raspada Instituta George C. Marchall 2015. godine. Ovaj institut je u suštini bio think tank koji je bio posvećen negiranju klimatskih promjena. Od njega su 2015. nastali Centar za strategijske i međunarodne studije (CSIS) i CO2 Coalition. Ključne osobe CO2 Coalition su William Happer, profesor emeritus s Princetona i William O’Keefe, naftni lobist povezan s Exxon Mobil. Sam Exxon je još 70-tih sastavio tim naučnika da daju analizu kako bi potencijalno globalno zatopljenje moglo utjecati na poslovanje i zapravo su radili na osnovu nevjerovatno tačnih predviđanja, a istovremeneno su zataškavali nauku, o čemu je  pisao Faktograf.  E to  je prava teorija zavjere.

O’Keefe je bio zamjenik direktora Američkog instituta za naftu (API), udruženja 600 firmi koji štiti interese naftne industrije. Iz API-ja je procurio interni memorandum iz 1998. o strategiji sijanja sumnje vezane za nauku klimatskih promjena: “Pobjeda će biti postignuta kada prosječni građani ‘razumiju’ (prepoznaju) nesigurnosti u nauci o klimatskim promjenama.”

O’Keffe je bio i u lobističkoj grupi Global Climate Coalition (GCC), kojoj se pripisuje dio zasluga što SAD nikada nisu ratificirale protokol iz Kyota. U GCC-ju je otkriven interni izvještaj iz 1995. godine, a koji je objavio The New York Times, u kojem se jasno navodi: “Naučna osnova za efekt staklenika i potencijalni utjecaj ljudskih emisija stakleničkih plinova kao što je CO2 na klimu je dobro utemeljena i ne može se poreći.”

Dr. Clauser, poznat po svom stavu protiv klimatskih promjena, rekao je da trenutna situacija nije klimatska kriza i kritizirao je Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) zbog širenja dezinformacija. Također je kritikovao dodjelu Nobelove nagrade 2021. za rad u razvoju računalnih modela koji predviđaju globalno zagrijavanje i rekao je predsjedniku Bidenu da se ne slaže s njegovom klimatskom politikom.

Međutim, Clauser nije napisao niti jednu recenziranu publikaciju koja se izravno odnosi na znanost o klimi. Ciljano pretraživanje Google Scholara za članke koji sadrže “klimatske promjene” koje je napisao John F. Clauser dalo je nula rezultata. Isti rezultat daje i Scopus.

Clauser je napravio jedan kliamtski model, u kojem predviđa kontradiktornu stvar – da što se više Zemlja zagrijava, više će se hladiti. Ovo ima svoje utemeljenje – naime što se više Zemljina atmosfera zagrijava, više vode isparava i formiraju se oblačne mase koje donose kišu. Međutim, ono što kratkovidi model Clausera ne govori jeste to da se na ovaj način formiraju i ekstremne vremenske prilike, velike oluje, tornada tamo gdje ih nikada nije bilo (primjeri Slovenija i Hrvatska). Klimatske promjene nisu samo zagrijavanje atmosfere nego i niz drugih poremećaja vremenskih i klimatskih prilika.

Clauser smatra kako će formirani bijeli oblaci – kumulusi – reflektirati čak 90% sunčeve svjetlosti, što nije tačno. Da je tačno, pa već bismo osjetili taj efekat, ali mi osjećamo samo porast temperature atmosfere i mora (Jadran nije nikad bio topliji, primjerice) te sve više ekstremnih oluja u područjima koja nisu poznata po tome.

Jedan naučnik sa vanserijskim tvrdnjama ne čini nauku – podsjetimo, ni Einstein nije bio usamljen, nego su se nagomilavali dokazi u korist njegove tvrdnje i drugi naučnici su potvrđivali njegove teze.

Prema pisanju The New York Times, danas se oko 90% naučnika koji se bave proučavanjem klime na Zemlji slaže oko toga da se planeta zagrijava i da je ljudska djelatnost uzrok toga. Glavna naučna tijela poput Svjetske meteorološke organizacije i NASA podržavaju ovaj stav.

Naučnici su ispitali 4014 sažetaka o klimatskim promjenama i otkrili da 97,2 % radova pretpostavlja da ljudi igraju ulogu u globalnom zatopljenju.

Postoji jasan konsenzus oko toga da se planeta zagrijava i šta je uzrok tome, ali postoje i kampanje da se prikaže kako još uvijek postoji debata o klimatskim promjenama i neslaganje. Ovakve kampanje dolaze iz krugova komapanija koje se bogate na osnovu fosilnih goriva te određenih političkih krugova.

Međutim, tek je nekolicina naučnika, uključujući Clausera, mišljenja kako klimatske promjene ne postoje, ne predstavljaju opasnost ili nisu izazvane čovjekovom aktivnošću. Oni  su više poput usamljenih ostrva, koje industrija i političari iskorištavaju u svrhe ciljanih kampanja sluđivanja naroda i širenja dezinformacija. Neki od ovih naučnika kao što je Willlie Soon, sa Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics imaju svoje veze s industrijom fosilnih goriva.

Drugi, kao što je to fizičar Richard Muller, koji je bio klimatski skeptik, promijenili su mišljenje nakon ponovne procjene podataka o temperaturi u sklopu projekta Berkeley Earth. Nalazi njegovog tima su potvrdili rezultate koje je namjeravao istražiti, a on je otišao čvrsto uvjeren da ljudske aktivnosti zagrijavaju planet. “Nazovite me obraćenim skeptikom”, napisao je u Op-Ed za Times 2012.

Klimatski skeptici i poricatelji klimatskih promjena često tipuju da je nešto netačno ili ne postoji koristeći argument da nauka o klimatskim promjenama još nije konačna, nego je neizvjesna te da ima mnogo nepoznanica. Međutim, u nauci neizvjesnost ne podrazumijeva nedostatak znanja. To je mjera koliko je dobro nešto poznato. U nauci ništa nije 0% ili 100%  i to je recimo jedna od stvari koje nikako da shvate urednici u medijima pa tjeraju naučne novinare da tvrde da je nešto sigurno 100% i ne dozvoljavaju riječi “moguće” i “vjerovatno”. U nauci se sve vrti oko probabilnosti, od pronalaženja elektrona u oblaku elektrona do tačnosti i čvrstine dokaza.

U slučaju klimatskih promjena, naučnici su pronašli niz mogućih budućih promjena u temperaturi, padavima i drugim važnim varijablama — koje će uveliko ovisiti o tome koliko brzo smanjimo emisije. Uz paleoklimatske dokaze, ovo su prilično jaki dokazi.  Neizvjesnost ne potkopava njihovu kredibilnost i činjenicu da su klimatske promjene stvarne i da ih ljudi uzrokuju.