Lažljivci imaju metodologiju kako da nas ubijede. I razumijevanje načina na koji to čine može pomoći da ne nasjednemo na laži i lažne vijesti.
“Ponavljanje stvara efekat da neka činjenica djeluje istinitija, bez obzira na to je li ili nije. Razumijevanje ovog efekta može vam pomoći da ne nasjednete na propagandu.“, kaže psiholog Tom Stafford.
“Ponavljaj laž dovoljno često i ona postaje istina”, zakon je propagande koji se često pripisuje nacisti Josephu Goebbelsu. Među psiholozima je nešto slično poznato kao “efekat iluzije istine”. Evo kako funkcioniše tipičan eksperiment o ovom efektu: sudionici ocjenjuju koliko su trivijalne stavke istinite, stvari poput “Suha šljiva je suha šljiva”. Ponekad su te stavke istinite (kao ova), ali ponekad sudionici vide paralelnu verziju koja nije istinita (nešto poput “Datula je suha šljiva”).
Nakon pauze – od nekoliko minuta ili čak sedmica – sudionici ponovno rade postupak, ali ovaj put neki od predmeta koje ocjenjuju su novi, a neki su već viđeni u prvoj fazi. Ključno otkriće je da ljudi imaju tendenciju ocjenjivati stvari koje su prije vidjeli kao vjerovatnije da su istinite, bez obzira na to jesu li istinite ili ne, i naizgled samo zato što su im bolje poznate.
Izgleda da je ovo ovdje, snimljeno u laboratoriji, osnova za izreku da ako dovoljno često ponavljate laž, ona postaje istina. I ako pogledate oko sebe, možda ćete početi misliti da svi, od oglašivača do političara, iskorištavaju ovu slabost ljudske psihologije.
Ali pouzdani efekat u laboratoriji ne znači nužno i pouzdani efekat na uvjerenja ljudi u stvarnom svijetu. Kad bismo stvarno mogli učiniti da laž zvuči istinitom ponavljanjem, ne bi bilo potrebe za svim ostalim tehnikama uvjeravanja.
Jedna od prepreka je i ono što već znamo. Čak i ako laž zvuči uvjerljivo, zašto bismo ostavili ono što znamo po strani samo zato što smo neku laž čuli više puta?
Nedavno je tim predvođen Lisom Fazio sa Univerziteta Vanderbilt testirao kako “efekat iluzije istine” djeluje na naše prethodno znanje. Da li bi to utjecalo na naše postojeće znanje? Koristili su uparene istinite i neistinite izjave, ali su također podijelili svoje stavke prema tome koliko je vjerovatno da će sudionici znati istinu (npr. “Tihi okean je najveći okean na Zemlji” primjer je “poznatih” stavki, koji je također i istinit, a “Atlantski ocean je najveći ocean na Zemlji” je neistinita stavka, za koju će ljudi vjerojatno znati da je neistinita).
Njihovi rezultati pokazuju da je “efekat iluzije istine” djelovao jednako snažno za poznate kao i za nepoznate stavke, sugerišući da prethodno znanje neće spriječiti ponavljanje da pokoleba našu procjenu vjerodostojnosti.
Kako bi pokrili sve aspekte, istraživači su proveli jednu studiju u kojoj su sudionici zamoljeni da procijene koliko se svaka izjava čini istinitom na skali od 1 do 6, te jednu u kojoj su svaku činjenicu samo označili kao “tačno” ili “netačno”. Ponavljanje je podiglo prosječnu stavku na skali od šest tačaka i povećalo izglede da će izjava biti označena kao istinita. Za izjave koje su bile činjenice ili fikcija, poznate ili nepoznate, ponavljanje je učinilo da izgledaju uvjerljivije.
Na prvu, ovo izgleda kao loša vijest za ljudsku racionalnost, ali – i to ne mogu dovoljno snažno naglasiti – kada tumačite psihologiju, morate pogledati stvarne brojke.
Ono što su Fazio i kolege zapravo otkrili jeste da je najveći utjecaj na to hoće li se neka izjava ocijeniti istinitom bio… je li zaista bila istinita. Učinak ponavljanja nije mogao prikriti istinu. S ponavljanjem ili bez njega, ljudi su još uvijek vjerovatnije vjerovali stvarnim činjenicama, a ne lažima.
Ovo pokazuje osnovu toga kako ažuriramo svoja uvjerenja – ponavljanje ima moć učiniti da stvari zvuče istinitije, čak i kada znamo drugačije, ali ono ne nadjačava to znanje.
Sljedeće pitanje mora biti, zašto je to tako? Odgovor je povezan s naporom koji je potreban da budemo kruto logični u pogledu svake informacije koju čujemo. Kada bismo svaki put kad nešto čujemo, to procijenili u odnosu na sve što već znamo, u vrijeme večere još uvijek bismo razmišljali o doručku. Budući da trebamo brzo prosuđivati, usvajamo prečice – heuristike koje su češće tačne nego pogrešne. Oslanjanje na to koliko često smo nešto čuli da bismo procijenili koliko je nešto istinito samo je jedna strategija. Svaki svemir u kojem se istina ponavlja češće od laži, čak i ako je to samo 51% naspram 49% bit će to onaj u kojem je ovo pravilo za prosuđivanje činjenica – brzo i prljavo.
Kada bi ponavljanje bilo jedina stvar koja utječe na ono u šta vjerujemo bili bismo u nevolji, ali nije. Svi možemo iskoristiti veću moć rasuđivanja, ali moramo shvatiti da je to ograničen resurs. Naši su umovi plijen “efekta iluzije istine” jer naš instinkt nastoji koristiti prečice u prosuđivanju koliko je nešto vjerovatno. Često ovo uspije. Ponekad je pogrešno.
Kada znamo da efekat istine postoji, možemo se zaštititi od njega. Dio toga je dvostruka provjera zašto vjerujemo u ono što radimo – ako nešto zvuči uvjerljivo, je li to zato što je stvarno istina ili nam je to samo ponavljano rečeno? To je razlog zašto su naučnici toliko ludi za referencama – kako bismo mogli pratiti porijeklo svake tvrdnje, a ne da je prihvatamo na povjerenje.
Međutim, dio zaštite od iluzije je i obaveza koja je stavljena na nas a to je da prestanemo ponavljati neistine. Živimo u svijetu u kojem su činjenice važne i trebale bi biti važne. Ako ponavljamo stvari bez da se potrudimo provjeriti jesu li istinite, pomažemo stvaranju svijeta u kojem je laž i istinu lakše pobrkati. Zato, molim, razmisli prije nego što ponoviš.
Autor: Tom Stafford
Prevedeno sa BBC:
