Dekadu u kojoj živimo, period 2010. – 2020. obilježiće jedna sintagma: fake news. Iako je možemo prevesti sa “lažne vijesti”, ipak sve češće i u medijima pronalazimo termin upravo u obliku iz engleskog jezika, odakle je termin i došao nama. Ovakve vijesti-nevijesti, informacije-dezinformacije su postojale otkako postoje i mediji, ali su se nekada davno zvale “žuta štampa” i “propaganda”. Međutim, sa liberalizacijom sistema informisanja, sa postankom interneta, stvorila se nova niša za djelovanje lažnih vijesti.

 

Dakle, šta su to “fake news”?

 
To je bilo koji oblik namjernog širenja netačnih informacija, vrlo često u cilju pravljenja štete ugledu neke ličnosti ili institucije ili u cilju sticanja određene koristi, pravljenja panike i unošenja pometnje. Ovakve vijesti su obično senzacionalističkih naslova i sadržaja, nepoštene, fabricirane i ne naslanjaju se na činjenice. Često naslovi takvih vijesti ne odgovaraju sadržaju, što se čini kako bi se čitaoci “navukli” da kliknu da link i tako povećaju broj prikaza stranice (tzv. “clickbait” naslovi). 
 
Međutim, postojanje pravih, odgovornih vijesti i postojanje paralelnog svijeta fake news, istovremeno je plod i znak postojanja demokratije: u sistemima koji imaju jaku cenzuru nemoguće je postojanje ovog pluralizma. U takvim sistemima obično su sve vijesti plod propagande i najvjerovatnije fake. U društvima koja visoko cijene slobodu govora, postojanje fake news je neminovno i zato se mora vršiti stalni nadzor te se ovakve vijesti moraju otkrivati i dekonstruisati. 
 

Ono što je problem sa lažnim vijestima u digitalnoj eri je to što se mogu širiti brže nego ikad prije. Možete napraviti armiju botova, lažnih profila koji će dijeliti lažne vijesti. Možete potplatiti i prave ljude da dijele takve vijesti, ali zašto bi, kada samo jedan čovjek može kontrolisati hiljade virtuelnih korisničkih računa. Ili ih možete širiti preko plaćenih oglasa, toliko popularnog sredstva na društvenim mrežama, pri čemu pravite ciljanu grupu ljudi kojima će se u news feedu pojavljivati oglasi sa vašim lažnim vijestima. Zapravo, radi se o vrlo jednostavnim stvarima – širiti netačne stvari, laži, propagandu i paniku danas je jednostavnije i jeftinije nego ikad prije.

 

Illustration via Science

 

 
Fake news su toksične poput pažljivo smišljenog i raširenog trača: zamislite da vam neko dođe i kaže kako mu je neko rekao da je osoba N.N. rekla nešto ružno o vama. Osoba N.N. je vama draga i uvijek je je u komunikaciji sa vama ok, ali vas opet kopka. Stvar koja vam je prenesena je ružna i vi ste povrijeđeni. Desiće se nešto od sljedećeg: vi ćete možda izbjegavati osobu N.N. a da joj ni ne kažete zbog čega je izbjegavate i pitate da li je zaista to rekla, ili ćete se izravno sukobiti sa osobom N.N. bez prethodnog upozorenja. Treća opcija je da vi sami počnete pričati loše stvari o osobi N.N. 
 

Kako god, stvoriće se toksična atmosfera. Fake news manje zanima manipulacija pojedincima, a više manipulacija cijelim grupama ljudi. Fake news huškaju grupe i proizvode toksičnu atmosferu i sukob.

 

 

Šta je “gorivo” lažnih vijesti? 

 
Lažne vijesti se koriste nečim što je duboko u nama, nečim što nas zapravo čini ljudima. Naše emocije, naročito strah su glavno oruđe manipulacije sa kojom oni koji prave i šire fake news računaju. 
 

Recimo, ja nisam sklona dijeljenju fake news i ne nasjedam na njih. Sve do jednom. Ako ste mislili da ste toliko pametni da odmah razlikujete da je nešto fake news, varate se. Postoje dva razloga zašto ljudi podlegnu uticaju fake news, pa ih podijele ili stisnu “like” i tako doprinesu njihovom širenju i uticaju: jedno je slaganje sa premisom datom u toj vijesti, a drugo je neslaganje i osjećaj straha koji proizvodi vijest. Recimo, vjerovatno je da ćete podijeliti vijest u kojoj bi neko najavljivao rat, negdje ovdje kod nas. Podijelićete tu vijest jer vas je strah za sebe, svoje bližnje i prijatelje. Zapravo u tom trenutku radite isto ono što su prije nekoliko miliona godina radili naši preci: alarmirate zajednicu na opasnost. To je evolutivni mehanizam opstanka.

 

Merkat alarmira zajednicu na opasnost
 

 

 
Nekada davno, opasnost je bila nešto vrlo konkretno: to je bio neki grabežljivac koji vreba iz šipražja ili vazduha. Danas je opasnost vrlo fluidna forma, nešto apstraktno i neopipljivo, kao neki Pennywise koji vas vreba iz kanalizacije i mami. 
 

Podijelićete vijest čak i onda kada je ona apsurdna i vi ama uopšte ne vjerujete u to što je tu napisano ili rečeno. Recimo, podijelićete tekst o tome kako je najavljen novi dan smaka svijeta. Uradićete to iz zabave, da se malo nasmijete i da nasmijete ljude oko sebe. Zapravo, uradili ste to iz vlastite taštine, iz potrebe da pokažete kako ste vi pametniji, a da tamo postoji neko ko vjeruje u takve stvari. Dijeljenje te vijesti je utjecalo na vaše centre za nagradu jer ste pokazali kako ste “iznad” tih gluposti. Međutim, upravo je to ono sa čime tvorci “fake news” računaju: time ćete nehotično doprinijeti širenju vijesti i tako će ta vijest na kraju dospjeti do nekoga gdje će imati utjecaj, nekoga ko će povjerovati toj dezinformaciji.

Također, ponekad iz iskustva znamo da je naša stvarnost toliko nevjerovatna, i podijelićemo neku vijest jer smo podigli “prag tolerancije” na laži, nevjerovatnosti i nelogičnosti. Nažalost, takav je svijet u kojem živimo, “oguglali” na nevjerovatne stvari. I sa time tvorci fake news računaju.


Ponekad, najčešće kada su nam pročitane informacija djelovale tako da imamo jaku emociju (a strah je jaka emocija), podijelićemo vijest ne gledajući na izvor i ne razmišljajući o njemu. Jedan od dobrih savjeta za kritičko promišljanje o informacijama jeste analiza toga odakle dolazi. Međutim, tu leži jedna mala klopka: uvijek smatramo istinitijim one izvore koji imaju korijene u nekim našim percepcijama svijeta. Dolazi do premoštavanja našeg zaključka našim prethodnim iskustvima, željama, sklonostima i predrasudama. Recimo, ako vijest dolazi iz krugova bliskih političkoj opciji desnice, ljevičari će biti skloniji ovu informaciju precesuirati kao lažnu vijest, dok će desničari informacije koje dolaze iz lijevo orijentisanih medija češće procesuirati kao lažne. Međutim, ni jedni ni drugi neće tako lako vidjeti da je fake nešto što dolazi iz medija i krugova bliskih njihovoj političkoj opciji. 
 
Recimo, desničari će biti skloniji prihvatiti kao istinite informacije iz članka u PragerU (desno orijentisani ultra konzervativni medij koji finansiraju fracking milijarderi) koje govore kako klimatske promjene nisu izazvane čovjekovim djelovanjem, nego su zavjera vlada. Međutim, oni sa lijeve, naročito ultralijeve strane političkog spektra neće vidjeti vrlo očigledne nedostatke anti-GMO članaka koji dolazi iz medija sklonih lijevoj opciji. Unutrašnji mehanizmi, prije svega potreba za pripadanjem nekoj grupi ljudima često ne dozvoljavaju da vide istinu. 
 

Kao jedan izuzetan primjer čovjeka koji se otrgnuo mišljenju grupe treba spomenuti Marka Lynasa, koji je pisao i piše za The Guardian i The Observer. Lynas se bori protiv negiranja činjenice da su klimatske promjene antropogene (tj. da čovjekova aktivnost u potrošnji fosilnih goriva znatno doprinosi klimatskim promjenama), ali je bio i prominentan anti-GMO aktivist (1) lijeve orijentacije. Danas je Lynas zagovornik GMO: 2008. godine je priznao da je napadao GMO bez da je istražio naučne radove na temu genetički modificiranih organizama. Lynas je prihvatio naučni konsenzus i postao neko ko javno govori u korist ove tehnologije. Naravno da je njegova “konverzija” osuđena: proglašen je “prodanom dušom”.

 

Mark Lynas By zooterkin, CC BY-SA 2.0 via Wikimedia Commons  

 

Sve ovo nam govori da ponekad nije lako prepoznati lažne vijesti. Naše neznanje, predrasude i sklonosti, naročite političke sklonosti mogu nam zamutiti vid pred očitom neistinom. Ipak, sklonost objektivizmu i poznavanje osnovnih stvari, sposobnost logičkomg mišljenja i kontrola emotivnog odgovora koji je obično posljedica nama inherentnog mehanizma nagrade i kazne, može umnogome smanjiti razarajući utjecaj fake news. Loša vijest je da vrijedi ona dobro poznata izreka “više puta ponovljena laž postaje istina” jer je to, kako u članku za Scientific American (2) pokazuju David Z. Hambrick i Madeline Marquardt, dio naših kognitivnih mehanizama.

Prema radu objavljenom u magazinu Science u martu 2018. pod naslovom “The Science of fake news” (3), s obzirom da botovi na socijalnim mrežama mogu povećati doseg fake news, i oni predstavljaju najveći problem, postoje određene intervencije koje se mogu uraditi, a koje uključuju jačanje pojedinaca koji će procijenjivati da li se u nekom materijalu radi o fake news i prijavljivati ih te se treba raditi na strukturalnim promjenama sistema informisanja koje će smanjiti izloženost korisnika fake news. Treba imati na umu kako se fake news šire i pomoću algoritama koji prate preferencije korisnika, ali i preko lažnih računa “”botovi”.

 

 

Pravila provjere da li je nešto potencijalno fake news:

1. provjerite izvor vijesti i pozadinu izvora;
2. čitajte dalje od naslova, koji je možda senzacionalistički ili namjerno pogrešno interpretira situaciju, insinuirajući stvari koje se nisu dogodile;
3. provjerite ko su autori vijesti – da li su kredibilni i da li uopšte postoje;
4. ako su ponuđeni dodatni izvori i linkovi – nađite vremena i posjetite ih kako biste provjerili vjerodostojnost priče;
5. provjerite da li se možda radi o satiričnom sajtu;
6. provjerite datum vijesti – ponekad se za širenje panike ili diskreditiranje koriste vijesti stare nekoliko godina;
7. provjerite svoje stavove, mišljenja i eventualne predrasude, poput Marka Lynasa – posjedovati mišljenje i stav ne znači automatski i biti u pravu;

8. pitajte stručnjake za neku oblast za mišljenje.



Reference: 

1. Will Storr, “Mark Lynas: truth, treachery and GM food“, The Guardian, 2013.
2. David Z. Hambrick, Madeline Marquardt, “Cognitive Ability and Vulnerability to fake news“, Scientific American, 2018.
3. David M. J. Lazer et al, “The science of fake news”, Science magazine, Vol. 359, Issue 6380, pp. 1094-1096, 2018.