Vježbanje demokratskog prava na izražavanje protesta ili vandalizam: napad na Mona Lisu

Aktivisti iz ekološke grupe Riposte Alimentaire polili su Mona Lisu Leonarda da Vincija supom od bundeve. Protest u čuvenom pariškom muzeju Louvre bio je napor da se skrene pažnja na problem nesigurnosti hrane u Francuskoj, izjavila je organizacija. Slika, koja je zaštićena slojem pancirnog stakla, nije oštećena u incidentu.

Prema izjavi iz Louvrea, “Dva aktivista iz ekološkog pokreta ‘Riposte Alimentaire’ poprskala su Mona Lisu juhom od bundeve na pancirnom staklu koje je štitilo sliku, 28. januara  2024., oko 10 sati.  Sigurnosno osoblje Louvrea odmah je reagovalo… Muzej će podnijeti prijavu.”

Putem mreže X, grupa aktivista Riposte Alimentaire  preuzela je odgovornost za akciju i napisali su da “Sasha (24) i Marie-Juliette (63) zahtijevaju uspostavu Socijalne sigurnosti održive hrane“. “U Francuskoj, jedna od tri osobe preskače obroke zbog nedostatka sredstava. Istovremeno, 20% proizvedene hrane se baca“, navela je skupina u kasnijem tweetu.

Grupa traži da se “hrana doda socijalnoj sigurnosnoj mreži i da svaki stanovnik dobije karticu s mjesečnim iznosom od 150 eura za kupnju ‘demokratski odabranih’ prethodno odobrenih proizvoda“, izvještava Time. Ovaj prijedlog promjene društvene podrške u Francuskoj dolazi dok su poljoprivrednici u ruralnim područjima zemlje blokirali ceste u znak protesta protiv vladinih propisa i rastućih cijena goriva.

Ovo nije prvi put da je slika napadnuta. Bivši zaposlenik Louvrea ukrao je sliku 1911. godine i čuvao je skrivenu oko dvije godine. Godine 1956. suočila se s valom oštećenja: britvicom, kiselinom i bačenim kamenom. Tada je dobila zaštitno  staklo  koje ju je zaštitilo od budućih incidenata, uključujući bačenu šalicu 2009. i mrlju od kolača 2022. godine.

Na snimku se čuje kako aktivistice kažu “Šta je važnije? Umjetnost ili pravo na zdrav i održiv sistem hrane?!”

Pitanje šta je važnije, umjetnost ili pravo na zdrav i održiv sistem hrane, subjektivno je i ovisi o individualnim perspektivama i vrijednostima. Neki mogu tvrditi da je umjetnost ključni aspekt ljudske kulture i izražavanja, doprinoseći obogaćivanju društva. Drugi mogu dati prednost temeljnom pravu na zdrav i održiv sistem hrane, smatrajući to osnovnom ljudskom potrebom i ključnim aspektom društvenog blagostanja.

Važnost koja se pridaje umjetnosti naspram prava na zdrav sustav hrane može varirati prema osobnim prioritetima, kulturnim uvjerenjima i društvenim vrijednostima. To je kompleksno i nijansirano pitanje koje ne mora nužno imati definitivan odgovor, budući da su i umjetnost i održiv sustav hrane integralne komponente prosperitetnog i uravnoteženog društva.

To je jedan od načina gledanja na problem. Da postoje ovi i oni prioriteti. Drugi je da ove dvije stvari ne mogu biti ili – ili. Čovječanstvo zaslužuje imati i održiv sistem hrane, ali i velika umjetnička djela. Atak na Mona Lizu, po mom mišljenju, nije ništa drugo nego pažnokurvanjsko ponašanje. Slika je nastala u predindustrijsko doba koje nije imalo problem sa emisijama ugljičnog dioksida koje danas imamo niti ima veze sa problematikom gladi u svijetu. Jednostavna logika iza ovog akta je – “hajmo učiniti nešto što će biti dovoljno vidljivo i izazvati senzaciju, pažnju”.

Da, jer je lakše ušetati u Louvre i prosuti supu, nego napraviti napad na one koji odlučuju i imaju moć, na političare, svjetske organizacije i mogule industrije fosilnih goriva. Ono što jeste čudno jeste kako su prošle sa supom pored osiguranja. Ovo očito znači da će veliki muzeji širom svijeta pojačati mjere kontrole na ulazu, moguće i povećati cijene ulaznica.

Ovo nije prvi put da je neko umjetničko djelo napadnuto na ovako vulgaran način. Incidenti uključuju njemačku ekološku grupu koja je bacila pire krompir na sliku Claudea Moneta u muzeju u Potsdamu, aktiviste iz Just Stop Oil koji su prelili juhu od paradajza preko Van Goghovih “Suncokreta” u Nacionalnoj galeriji u Londonu, grupu koja je polila  supom od graška remek-djelo Van Gogha u Rimu, aktiviste iz pokreta Extinction Rebellion koji su ciljali Picassoovu sliku u Melbourneu, te aktiviste koji su se zalijepili uz umjetnička djela Botticellija, Boccionija, Van Gogha i drugih starih majstora.

Tokom napada na Van Goghove “Suncokrete”, aktivisti iz grupe Just Stop Oil vikali su: “Šta više vrijedi? Umjetnost ili život? Je li vrednije od hrane? Vrednije od pravde? Brinete li se više o zaštiti slike ili zaštiti naše planete i ljudi?”

Last Generation, njemačka ekološka grupa koja stoji iza napada na Monetovu sliku, izrazila je sličan osjećaj u objavi nakon toga, pitajući: “Šta više vrijedi, umjetnost ili život?” Iste rečenice se papagajski i neoriginalno ponavljaju, samo je povod drugačiji.

Ovi aktivisti kao da nisu u potpunosti svjesni fragilnosti ovih djela te činjenice da bi potencijalne restauracije išle upravo iz budžeta, tj. od njih, a restauracije koštaju kao svetog Petra kajgana. Aktivisti ne napadaju umjetnička djela da ih oštete, nego da skrenu pažnju na problem, većina umjetnina je jako dobro zaštićena.

Muzeji su mjesta dijaloga, istraživanja, mjesta mira i kontemplacija, a ovakve egzibicije su unižavajuće, skaredne i zapravo idu na ruku fosilnoj industriji i drugim velikim igračima protiv kojih se aktivisti bune. Svojim infantilnim činovima čine medvjeđu uslugu aktivizmu i unižavaju iste te probleme protiv kojih se bore. Javnost nema simpatije prema takvim činovima. Oni su izraz nemoći i bijesa, a ne demokratije i prava na protestovanje.