Na jednoj strani imamo svu pseudonauku i antinauku ovog svijeta, a na drugoj imamo naučni konsenzus. Dakle, šta je to taj čuveni naučni konsenzus na kojeg se obično pozivamo kada se treba suprotstaviti antinaučnim i retrogradnim razmišljanjima?
Naučni konsenzus je ono oko čega se većina naučnike iz određene oblasti slaže. U slučaju problema koji zahtijevaju multidisciplinaran i interdisciplinaran pristup, poput problematike klimatskih promjena, to je ono oko čega se većina članova naučne zajednice slaže. A naučni konsenzus kaže kako je evolucija najbolje objašnjenje razvoja živog svijeta na Zemlji, teorija Velikog praska je trenutno najbolje objašnjenje nastanka svemira, klimatske promjene kojima danas svjedočimo su posljedica naše prevelike ovisnosti o fosilnim gorivima, a vakcine su najefikasniji način prevencije određenih bolesti.
Naučni konsenzus se ne dešava tek tako. To je posljedica nagomilavanja baze dokaza koji upućuju da je određena radna hipoteza bolje objašnjenje od neke druge hipoteze, pa čak i od paradigme koja je nekada bila konsenzus. I naučna zajednica polako (ili čak brzo) prihvata nove dokaze u korist nove paradigme i donosi novi konsenzus. Naravno, konsenzusi u nauci se obično ne donose na nekom parlamentu – može doći do određenog slaganja na naučnim konferencijama i u zaključcima konferencija, ali naučni konsenzusi se donose najviše na poligonu mjesta gdje se objavljuju naučni radovi – u naučnim časopisima.
Do promjena konsenzusa dolazi obično usljed poboljšanja metoda mjerenja i posmatranja fenomena
Naučni konsenzusi su važni u procesu donošenja političkih odluka. Primjerice, naučni konsenzus o klimatskim promjenama pokrenuo je, uz mnogo muke, potpisivanje Pariskog dogovora u kojem se vlada velikog broja država obavezuju na smanjenje emisije ugljedioksida u atmosferu, što se može postići samo pametnim upravljanjem fosilnim gorivima (čitaj: restrikcije korištenja fosilnih goriva) i ulaganjem u razvoj tehnologije dobijanja energije iz obnovljivih izvora. Drugi primjer politički važnog naučnog konsenzusa jeste konsenzus da su vakcine efikasno sredstvo prevencije određenih bolesti jer se na tom konsenzusu zasniva donošenje odluka u sferi zdravstva.
Međutim, zbog toga što naučni konsenzusi imaju (i trebaju imati) uticaja na procese donošenja odluka, vrlo često se naučna zajednica optužuje da predstavlja svojevrsni lobi: iz krugova naftnih magnata, fracking milionera, desnice, naučna zajednica se optužuje kako djeluje ljevičarski i protiv kapitalističkog ustroja jer naučni konsenzus kaže kako trebamo smanjiti potrošnju fosilnih goriva, dok ljevica naučnu zajednicu optužuje za saradnju sa korporacijama i lobiranje za velike tvrtke kada govorimo o naučnom konsenzusu o vakcinama i genetički modificiranom organizmima (GMO).
Zagovornici pseudonauke naučni konsenzus vide kao vrstu argumentum ab auctoritate (argument iz autoriteta) ili čak vrstu zavjere. Argument iz autoriteta je vrsta logičke pogreške kada se navodi da je nešto tačno samo zato što je autoritet (primjerice, nastavnik, profesor, važan politički analitičar, ljekar) to rekao. Optužuju naučnu zajednicu da odbija razmotriti i/ili prihvatiti određene ideje. Obično tada parafraziraju onu rečenicu Schopenhauera kako se istina prvo ismijava, zatim oštro napada, a na kraju prihvata.
Argument iz autoriteta treba izbjegavati i trebamo propitivati sve ono što nam je rečeno. Recimo u jednom udžbeniku biologije koji se koristi kod nas piše kako su arterije krvni sudovi koji nose oksidovanu krv, a vene krvni sudovi koji nose redukovanu krv. Ako bismo propitali ovdje iznesen podatak, pronašli bismo da u određenim slučajevima arterije provode redukovanu krvi i obratno (recimo, u plućnom krvotoku). Dakle, bez obzira šta su autori udžbenika napisali, a nastavnik ponovio ne ispravivši, mi ne možemo prihvatiti ovaj podatak samo zato što dolazi od autoriteta, jer je neistinit.
Šta je to peer-review?
Kada naučnici napišu neki rad, predaju ga nekom časopisu za objavljivanje. Primjeri takvih časopisa su Nature i specijalizirana izdanja Nature (Nature Microbiology, Nature Photonics, Nature Neuroscience itd), Science, PNAS i mnogi drugi. Međutim, od trenutka predaje rada do prihvatanja rada i od trenutka prihvatanja rada do objavljivanja prođu mjeseci, ponekad skoro godinu dana.
Šta se dešava za to vrijeme? Urednici časopisa vagaju dokaze iznijete u radu, a isto čine i stručnjaci iz iste oblasti koji nisu bili uključeni u studiju/naučni rad/istraživanje. Na taj način se pokušava dobiti pregled rada koji je objektivan, ali i demokratski i to se zove peer-review.
Svaki rad bi trebao prolaziti ovakvu kontrolu. To je jedan vid garancije valjanosti rada i opravdanosti njegovog objavljivanja. Ponekad i ova metoda podbaci, ali se greške vrlo brzo otkriju. Oni koji rade ovakve preglede poslanih radova ne smiju bitu u nekom konfliktu interesa i sa časopisom koji objavljuje rad potpisuju ugovor u kojem se u određenim klauzulama navode potencijalni izvori sukoba interesa i onda vi označavate da li se nalazite u nekoj od opisanih situacija.
Iste ugovore i izjave morate potpisati ako sarađujete i sa nadnacionalnim institucijama kao ekspert (recimo, za Svjetsku zdravstvenu organizaciju), ali čak i ako samo u tom časopisu objavljujete komentar na nešto što ste pročitali ili objavljujete pismo-komenar na neku situaciju.
Međutim, ako naučni konsenzusi prolaze toliko provjera prije nego što se utvrde i ako nauka u sebi ima mehanizam odbacivanja konsenzusa ukoliko novi dokazi pokažu da je to neophodno (tj. nauka nije dogma, kao što zagovornici pseudonauke prezentiraju), zašto postoji procjep između javnosti i naučnog konsenzusa? Zašto ljudi ne prihvataju konsenzus ili ga, pak prihvataju?
Javnost formira mišljenje o naučnom konsenzusu ne na osnovu naučnih činjenica i naučne pismenosti, nego na osnovu svojih političkih opredjeljenja i ideologija, koje često reflektiraju obrazovanje (1). Ovdje vidimo kako je zapravo obrazovni sistem jedan od krivaca zašto ljudi nisu u stanju raščlaniti naučne činjenice i fikciju – jer ne razumiju način na koji nauka funkcioniše. U našem obrazovnom sistemu nema vježbi kritičkog mišljenja, upotrebe naučne metode, rasprava i učenje nije bazirano na zadacima da učenici sami istraže neku temu. Naš obrazovni sistem se zadovoljava osnovnim – repetitivnim nivoom znanja, a u cilju poboljšanja internih evaluacija u školama, roditeljima se podijele tačni odgovori na pitanja prilikom evaluacija i onda roditelji sami moraju djecu naučiti ono što je sistem propustio.
U tekstu “Who are you calling anti-science” objavljenom na blogu magazina Scientific American 2017. autori teksta naglašavaju kako samo odbijanje prihvatanja neke naučne činjenice ne svrstava nekog u zagovornika antinauke te da postoji više nijansi između pro-nauka i anti-nauka stavova (2). Ponekad su ljudi jednostavno zbunjeni i uplašeni nekom (dez)informacijom, a zapravo su ljubitelji nauke. Neko može biti ljubitelj Discovery channel, a ipak da bude skeptičan o naučnom konsenzusu o klimatskim promjenama. Etiketiranje ove populacije kao anti-naučne može biti kontraproduktivno. Stoga je prisustvo informacije zasnovane na dokazima u nekom jasnom, zanimljivom obliku krucijalno.
Reference:
