Znate ono kada vam vaše Draguljče uputi sladak, tužan “kokeršpanijelski” pogled i vi se istopite od sreće. E, pa to krzneni bezobraznici rade namjerno i vrlo svjesno, izgleda. Zapravo, kučadija, kada nas neodoljivo gledaju, aktivira iste one hormonske reakcije koje ljudi imaju u odnosu prema vlastitoj djeci. Psi svojim dražesnim pogledom aktiviraju lučenje oksitocina, neurotransmitera koji uslovljava vezivanje majke i djeteta, ali je upleten i u stvaranje ljubavi i odanosti između partnera u vezi. To je neurotransmiter koji nas tjera da se dodirujemo, mazimo i učvrstimo vezu, ali i da budemo altruistični, požrtvovani i da se brinemo o drugima.

I ne samo to – oni su evoluirali tako da mogu dići obrve razvivši mišiće koje vukovi nemaju, da nas pokore slatkoćom.
Grupa japanskih naučnika koji proučavaju ponašanje životinja, na čelu sa dr Takefumi Kikusui sa Azabu University u Sagamihari, objavila je interesantan rad o utjecaju kučećih pogleda na ljude. Rad je objavljen 2015. godine u časopisu Science.

Kada majka gleda dijete, dijete sa majkom uspostavlja odnos oči u oči, što kod majke izaziva povećano lučenje oksitocina, a to je sve više tjera da se emotivno veže za dijete. Oksitocin je molekula onoga što zovemo “majčinski instinkt”. Genijalna evolutivna fora, koja pospješuje opstanak bespomoćnog stvorenja.

Gospodin Kikusui, voditelj studije, i sam psetoljubac i vlasnik psa preko 15 godina, nagovorio je 30 svojih prijatelja koji imaju pse da pristanu na mali eksperiment. Također, našao je i nekoliko onih koji imaju vukove za kućne ljubimce jer ga je zanimalo da li su preci pasa imali mehanizam dražesnog gledanja u vlasnike.
Uzajamna razmjena pogleda između vlasnika i ljubimca imala je na biohemijskom nivou duboke posljedice i za jedne i za druge. Kod pasa je u ovom odnosu zabilježen porast lučenja oksitocina za 130% (i mužjaci i ženke), dok je kod vlasnika zabilježena ,,eksplozija” oksitocina 3X veća nego kada nema razmjene pogleda.
Eksperiment su ponovili i tako što su psima davali nazalni sprej koji sadrži molekule oksitocina. Ženke pasa koje su učestvovale u eksperimentu su nakon toga provele više vremena gledajući u vlasnike (studija kaže da su provodile 150% više vremena) dok kod mužjaka nije bilo takvih reakcija. Vukovima koji su učestvovali u istraživanju nije dat nazalni sprej jer bi to bilo isuviše opasno.
Studija, kako njeni autori ističu, pokazuje postojanje pozitivne povratne sprege prilikom razmjene pogleda vlasnika i pasa. To znači da što se više gledate sa psom, to više lučite oksitocina, koji vas tjera da se još više gledate i osjećate bliskost sa krznenim prijateljem. Kod vukova nisu zabilježene ovakve reakcije, što će reći da su psi nekada davno, u procesu domestifikacije i ko-evolucije sa ljudima ,,hakirali” naš sistem vezivanja sa djecom i ,,natjerali” nas da se prema njima ponašamo sa puno brige i ljubavi.
Jedan drugi tim istraživača otkrio je da mišići ‘obrva’ koji mijenjaju izraz lica kod pasa (i nas također) kako bi formirali „molećive“ izraze obično nisu prisutni u vukova, što sugeriše da su nastali nakon što smo pripitomili pse. Kako su to psi evoluirali da ovako komuniciraju s nama?

Pokret obrva u podignutom unutarnjem dijelu kod pasa pokreće mišić koji ne postoji kod njihovog najbližeg „rođaka“, vuka. Unutrašnji sastav psećih mišića lica promijenio se kako bi izgledao nevjerovatno poput našeg.

Obojeni preparati mišića oko usta (orbicularis oris) otkrivaju da psi i ljudi imaju više brzo-stežučih mišićnih vlakana (tamne mrlje) u odnosu na sporo-stežuća vlakna (svijetle mrlje), dok je kod vukova suprotno.

Mišićna vlakna koja se brzo trzaju brzo reaguju, što je potrebno za podizanje obrva ili lajanje – ali se također brže zamaraju. Mišići koji se sporo trzaju duže zadržavaju uporne pokrete, poput onih potrebnih za vučji urlik. Eto, zato psi laju, a vukovi urliču.

Ove razlike sugerišu da brža mišićna vlakna doprinose sposobnosti pasa da efikasno komuniciraju s ljudima. Ovdje se vjerovatno radi o vještačkoj selekciji u kojoj su u toku procesa pripitomljavanja ljudi uzgajali pse selektivno na temelju izraza lica koji su bili slični njihovim vlastitima, a s vremenom su se mišići pasa mogli razviti kako bi postali ‘brži’, što je dodatno koristilo komunikaciji između pasa i ljudi.

Preliminarni nalazi o mišićnoj strukturi predstavljeni su na godišnjem sastanku Američkog udruženja za anatomiju.

Kad je naša veza s ovim životinjama počela, u periodu ‘lovac-sakupljač’ čovječanstva prije otprilike 40 000 godina (zadnje Ledeno doba), brza komunikacija među vrstama  je pružala prednost preživljavanju u odnosu na zajedničke grabežljivce.

S tako snažnim pritiskom da bolje komuniciraju s ljudima, prirodna selekcija je također izbrusila sposobnosti pasa da nas razumiju; na neki način, možda čak i bolje nego što možemo razumjeti jedni druge. Za početak, naši pseći drugovi mogu prepoznati kada lažemo i instinktivno osjećaju i reagiraju na naše raspoloženje.

Dobro je utvrđeno da ljude, čak i u mladoj dobi, urođeno privlači djetinjast izgled lica – skup dječjih osobina poznatih kao ‘baby schema’. Te značajke uključuju relativno veliku glavu u usporedbi s veličinom tijela, velike oči i mali nos – osobine koje dijele mnoge bebe životinja, uključujući pse, te naše.

Skeniranje mozga otkrilo je dječja lica – bez obzira na to koliko su srodna  ili nisu srodna s nama – pogađaju našu neurofiziologiju i pobuđuju zaštitinički instinkt. Upravo tako djeluju i pseća lica – imamo potrebu da ih mazimo i štitimo, iako smo u početku tražili nešto drugo od njih – da oni štite nas.

Zato su uzgajivači tokom stotina godina uzgajali rase koje imaju velike glave, krupne oči, kraću njušku – poput mopsova ili cavalier / King Charles Spaniel. Međutim to uzrokuje zdravstvene probleme za ovakve rase – probleme s disanjem, probleme sa srcem, pa i poteškoće s donošenjem mladih na svijet.