Ljubomir Berberović
(Sarajevo 10.7.1933. – Sarajevo 12.2.2019.)
Pogrebni govor održan 14.2.2019.
Bojan Šošić
Više od dvije decenije imao sam priliku i čast da budem najbliži saradnik i vjerujem, jedan od najbližih prijatelja akademika Ljubomira Berberovića. Naša saradnja se brzo protegla na praktično sve oblasti koje je profesor Berberović pokrivao, od istorije i filozofije prirodnih nauka, genetike i evolucije, do bioantropologije, ali i izašla van zidova univerziteta i nadišla okvire naših struka. Profesor Berberović je cijenio centralnoevropsku univerzitetsku tradiciju i bio profesor u istinskom smislu te riječi. I jedino tako sam ga uvijek i zvao i pod tim naslovom ga spominjao i drugima. Ljudi iz moje okoline su brzo naučili o kome govorim kao o Profesoru i bez spominjanja imena i prezimena.
 
A od Profesora se moglo učiti o svemu. Mnogima ovdje ne treba naglašavati njegovu erudiciju, ali je možda vrijedno spomenuti kako je ona građena od djetinjstva kroz sistematično čitanje enciklopedija i časopisa, naročito o mornarici, kojima su ga snabdijevali rođaci pomorci, a kasnije kroz cjeloživotne sakupljačke aktivnosti, naročito filateliju koju je smatrao oblikom benigne neuroze, a što je uvijek pratio učeći o motivima poštanskih maraka.
 
U mladosti je već u toj mjeri važio za poznavaoca stranih riječi da je svojevremeno na sarajevskom korzu upriličeno njegovo sučeljavanje s kasnije glasovitim filologom Tomislavom Ladanom. Prevagnulo je znanje profesora Berberovića, i uprkos jedinom dogovorenom ograničenju da u takmičenju ne budu uključene riječi iz registra biologije koje bi mu donijele prednost.
 
Objedinjujući jedinstvene sposobnosti za bavljenje matematikom i (drugim) jezicima, život mu je u jednom trenutku otvorio perspektivu za ostvarivanje karijere profesionalnog dekriptera, ali ju je brzo napustio. Ipak, sklonost šiframa i dešifrovanju ispoljavao je dosljedno ne samo kroz profesiju genetičara, jer ta disciplina se doista bavi šiframa, već i u svakodnevnim interakcijama sa svijetom oko sebe, posmatrajući svijet kroz prilike da se u njemu prepoznaju i otkrivaju obrasci. Profesor Berberović je u svojoj okolini bio dobro poznat po lakoći kreiranja krajnje domišljatih jezičkih dosjetki, nekad i kombinujući riječi različitih jezika, kojima bi kao jedinstvenim formulama nerijetko obuhvatio upravo srž predmeta o kojem je riječ.
 
 
 
Sposobnost posmatranja stvarnosti na razini apstrakcije koja je ogromnoj većini drugih bila nedostižna ispravno je Berberovića nakon sticanja doktorata iz oblasti mikroevolucije pod vodstvom Pavla Radomana i Smilje Mučibabić kroz postdoktorske studije pozicionirala u školu Ronalda Fishera i Kennetha Mathera. Profesor Berberović daje tako neizmjeran doprinos školovanju budućih biologa u našim krajevima. Ne jednom su mi genetičari s jugoslovenskih prostora priznali da mu nije bilo ravnog u poimanju matematičkih aspekata genetike, kao i razumijevanju filozofskih strana i društvenih implikacija genetičkih spoznaja. Za profesora Berberovića evolucionizam je egzaktna opšta podloga cjelokupnog naučnog pristupa materijalnoj stvarnosti.
Ljubomir Berberović je posjedovao rijedak dar uspostavljanja brze i prisne komunikacije s ljudima iz najširih slojeva, a profesorski poziv najbolje je odražavao u tome što je iskreno rado birao društvo znatno mlađih ljudi, istražujući i spremno podržavajući kod njih ispoljavanje najrazličitijih intelektualnih sklonosti. No nije uvijek bilo lako studentima da prate tok predavanja kada bi se iz tema genetike referirao na panoramu tema iz drugih oblasti biologije, ali i iz istorije ili književnosti.
 
Profesor Berberović je utjelovljivao stav da je sva nauka u načelu antropologija, jer služi čovjeku, obezbjeđivanju dobrobiti za čovjeka i često je zastupao stanovište da znanost posjeduje inherentnu etiku. Kao što za profesora Berberovića filatelija nije bila tek prosto sakupljanje poštanskih maraka, već put spoznaje; tako se i opirao viziji o nauci kao o prostoj akumulaciji podataka. Tako ni nauka nije samo stvar spoznaje, već, rado bi se složio u prvom redu s Marxom, put mijenjanja svijeta.
 
Sklonost profesora Berberovića da predstave o stvarima gradi kroz prizmu njihove istorije bila je uvijek usmjerena izgradnji njihove zdravije i bolje budućnosti, radi bolje budućnosti ljudi. Berberović – naučnik, gradio je racionalne temelje za ostvarivanje dobrobiti u vremenu koje dolazi, nikad ne zanemarujući identitet Berberovića – društvenog aktiviste i, sasvim u skladu s njegovim viđenjem etičnosti nauke – filantropa.
 
Podučavanje je bilo u prirodi profesora Berberovića. Nemam sumnje da je ova sklonost, ali i sposobnost, kod njega počivala na temeljima brige za buduće generacije. Kada mu je jednom preda mnom tu njegovu crtu pohvalila profesor Jela Grujić-Vasić, ističući primjer znanja koja prenosi meni, a tada sam možda još uvijek bio tek student, on je u svom maniru zanijekao da ikome išta vrijedno može da prenese. „Učiš ga kako da sjedi“, bio je njen kratak odgovor.
 

Berberović – evolucionista, cijenio je prošlost kroz njene lekcije za budućnost. Ljubomir Berberović je bio čovjek svog vremena, vremena koje se sigurno ponoviti neće, ali koji nam je ostavio pouku da je važno tek ono što dolazi. „Bosna nam nije data, već zadata“, rekao bi. Ljubomira Berberovića više nema. Hvala mu za ono što ostaje iza njega. Bio sam prisutan kada je tokom intervjua za neki sedmični novinski prilog na pitanje o tome šta smatra svojim najvećim uspjehom u životu, u svom stilu, kratko i bez odlaganja odgovorio: „Moje kćeri“.


Tekst, Jelena Kalinić, objavljen na VoA povodom smrti akademika Berberberovića 14.2. 2019.

Studenti će ga pamtiti kao beskompromisno strogog i pravednog. Ljudi koji su ga poznavali iz drugačijih okolnosti pamtiće ga kao čovjeka širokog znanja, koji nije nikad govorio bez potrebe, te kao čovjeka izuzetnog dostojanstva, okrenutog prema napretku i razvoju društva.

 

U utorak, 12. februara 2019. godine, u kasnim prijepodnevnim satima, napustio nas je akademik prof. dr. Ljubomir Berberović, veliki bosanskohercegovački genetičar, profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, bivši rektor UNSA (1985.- 1988.).
Akademik Berberović rođen je 10. jula 1933. u Sarajevu. Rođendan je dijelio sa Nikolom Teslom i, kada bismo vjerovali u sudbinu, pomislili bismo da je datum rođenja povezan sa sklonošću profesora Berberovića prema nauci. Studirao je medicinu, biologiju i filozofiju na Univerzitetu u Ljubljani i Univerzitetu Sarajevo. Ipak, profesor Berberović je bio veoma sklon racionalnom razmišljanju i nije mnogo mario za „prst sudbine“. Doktorirao je 1964. a iste godine postao i docent na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za vanrednog profesora je izabran januara 1970. godine, a za redovnog profesora juna 1975. godine.
Ono što mu je u životu bilo važno bila je istina, prije svega naučna istina, ali i moralno vrednovanje. Vrlo često je, u razgovorima sa prijateljima i poznanicima, znao prepričavati riječi koje je, kako bi rekao, čuo od jednog kolege na nekom simpozijumu u inostranstvu: „lukavstvo je pamet bez morala, dok je mudrost pamet sa moralom“. I upravo se tim riječima vodio u svom intelektualnom djelovanju.
Prezir prema lukavstvu, kao opšteprihvaćenom modusu vivendi, posebno ovdje na Balkanu, te prema kiču, kako vizuelnom i auditivnom, tako i prema kiču riječi i djela, bile su neki od glavnih karakteristika akademika Berberovića. Bio je veliki pobornik Wittgensteinove konstatacije kako se o onome o čemu se može govoriti jasno, treba govoriti jasno, a o čemu ne može – o tome treba šutjeti.
Glavnina njegovog naučnog rada skoncentrisana je u područjima evolucije i genetike, posebice humane genetike i genetike populacija te antropologije. Ipak, generacijama i generacijama studenata koji nisu studirali biologiju će ostati upamćen kao profesor Filozofije prirodnih nauka, predmeta iz kojeg se ispit polagao među prvima.
Za one koji nikada nisu bili prisutni na predavanju Ljubomira Berberovića, posebice ne na predavanju iz predmeta Genetika, treba reći da je to bio sveobuhvatan i vrlo intenzivan doživljaj. Ova predavanja su bila čitave male storije iz popularne nauke, istorije nauke i filozofije u koja je profesor znao utkati različite rukavce informacija, koje nikada nisu bile suhoparne i „tek informacije“ nego su sa punim pravom bile na tom mjestu. Ova predavanja su bila u duhu Bolonje, prije nego što je iko kod nas i spomenuo Bolonjski proces. Biti na jednom takvom predavanju značilo je osjetiti djelić atmosfere velikih svjetskih univerziteta. Ova predavanja su uvijek bila simbol jedne slobodoumnosti, posvećenosti najfinijoj evropskoj intelektualnoj tradiciji i pokazatelj da se takve visokokvalitetne stvari mogu dešavati i ovdje, samo trebamo prave ljude, istinske erudite i intelektualce.
Profesor Berberović je išao izvan zidova amfiteatara i predavaonica te je radio predano na popularizaciji prirodnih nauka, kako pišući povremeno za dnevni list Oslobođenje, tako i za reviju Fondeko. Zapravo, bio je jedan od prvih popularizatora prirodnih nauka kod nas.
Za javnost BiH, ali i regije, posebno su značajne njegove dvije zbirke eseja: Nauka i svijet (1997.) i Vrijeme genetike (2007. koautori Bojan Šošić i dr. Amira Redžić). Ovdje ćete naći eseje u kojima sa takvim predanim divljenjem pokazuje značaj renesansne revolucije uma na slici La Primavera Sandra Boticellija te priče o čudima genetike ispričane jezikom koji bi sve srednjoškolce zaljubio u nauku. Ove knjige su fuzija nauke, istorije nauke, filozofije, pitki tekstovi savršeno izglađenih rečenica sa pregršt zanimljivih stvari, štivo koje bi trebao u kući imati svako ko voli nauku i želi proširiti svoje znanje. Nažalost, obje knjige, posebno nagrađene Nauka i svijet više nema kupiti jer bh. izdavači nisu shvatili važnost ovih knjiga. Obje knjige te mnoga druga djela prof. Berberovića zaslužuju drugo izdanje i za nadati se da će biti pokrenuta inicijativa ponovnog objavljivanja ovih vrhunskih eseja.
Bogata akademska biografija ovog čovjeka dopunjena je i korespondencijom sa nekim od najznačajnijih imena u nauci, poput nobelovca François Jacoba i nobelovke Rite Levi-Montalcini. Put nauke je istovremeno i put neumorne komunikacije sa kolegama, polemiziranja, diskutiranja, naučnih prepiski, a ne zatvaranje u čahuru. Moderna nauka u biti teži globalizmu i teško je zamisliti da se ozbiljna istraživanja mogu raditi bez ove vrste komunikacije.
I zaista, akademik Berberović je uvijek bio okrenut globalizmu, otvorenosti, kolanju informacija, a upozoravao je na opasnost od zatvaranja u uske prostore sablasnih etno- i nacionalnih mjehura. Njegovo ukazivanja u iracionalnost strahova od tehnologija poput GMO i nuklearne energije stavljala ga je u red glasnika napretka, mnogo koraka ispred čitavih generacija građana BiH.
I privatno i javno, bio je neumoljiv po pitanju genocida počinjenog u Srebrenici. Njegov stav je bio da je nikakvo prebrojavanje i postavljanje granice toga šta čini „tek“ zločin, a šta je genocid nije primjenljivo u ovom slučaju. Kao član Srpskog građanskog vijeća BiH, intelektualno se suprotstavljao potiranju ideje postojanja Bosne i Hercegovine, ideji jednonacionalnih država i bilo kakvog opravdavanja tragedije koja je devedesetih pogodila našu zemlju i region.
Akademik prof. dr. Ljubomir Berberović bio je osoba kakve mi svi trebamo biti: britkog uma, erudita koji je pažljivo vagao i pisane i izgovorene riječi, jednostavan, a kompleksan u isto vrijeme, bio je duh Zapada, duh onog najvrednijeg što Evropa ima ponuditi u svojoj tradiciji u našoj duhom osiromašenoj zemlji.
Inače, datum na koji je preminuo profesor Berberović je i datum kada je rođen Charles Darwin. Ne možemo a da ne pomislimo da je ovo ipak bio prst sudbine.