Tekst pripremljen za svečanu komemorativnu sjednicu Nastavno-naučnog vijeća Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 27.5.2019.

– Dobar dan. Izvinite, ja sam student treće godine biologije… Traži Vas profesor Berberović…
– Kako se zovu one sekven…
– Palindromske.
– Tako je! Hvala Ti i vidimo se!

Ovako je po prilici tekao kratki razgovor iz doba kad se profesor Berberović još uvijek opirao nošenju mobitela. Ne sjećam se više razloga zbog kojeg sam propustio to njegovo predavanje iz genetike, ali je ovaj razgovor završio kao anegdota koju smo kasnije prilično često prepričavali. Pojava teškoće u prisjećanju specifične riječi (letologika, kako je to nazvao Carl Jung) je, ispostaviće se, češća kod ljudi koji znaju više jezika, vjerovatno i zbog svojevrsne kompeticije među riječima koje u datom trenutku treba prizvati u pamćenje i odabrati samo jednu. Palindrom je riječ koja je u upotrebi kod filologa sigurno više nego u molekularnoj biologiji, a to mu je takođe bila omiljena oblast, pa je profesoru Berberoviću znalo smetati što je to nekako ona jedna riječ koja mu po pravilu zadaje muke da je se sjeti, iako bi mu trebala biti bliska po više osnova.

Vrlo malo se oslanjao na bilješke tokom predavanja i vjerujem da zapravo nije ni planirao da spominje palindromske sekvencije, pogotovo jer se radilo o dodiplomskoj nastavi, pa se tako i javila potreba da riješi problem tehničkog termina ovim telefonskim intermezzom. A ta doza fleksibilnosti je kod profesora Berberovića bila bitan uslov za ispoljavanje vanredne spontanosti i kreativnosti u držanju predavanja. Ni kada je trebalo u istom danu ponoviti predavanje za drugu grupu studenata (a to se znalo dešavati u nastavi iz predmeta Filozofija matematike i prirodnih nauka), to u mnogo čemu nisu bila ista predavanja. Profesor je uvijek i iznova tražio druge primjere i čak pristupe nekoj temi. Njegova predavanja iz genetike slušao sam četiri godine zaredom, sve do profesorovog odlaska u penziju sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, i sigurno sam u jedinstvenoj poziciji da posvjedočim o kakvom rasponu se radilo. Možda srećom je to bio period kada su predmeti još uvijek bili monolitni pa je ta sloboda bila moguća i u administrativnom smislu. Jedne godine bi počeo od klasične genetike i preko populacione i biometrijske završio s citogenetikom i molekularnom genetikom, a već sljedeće upravo obratno. Te četiri godine, posljednje godine u njegovoj karijeri kao nastavnika genetike, bile su okvir za, bar po mom sjećanju, četiri bitno različita, ali jednako sveobuhvatna i smislena kursa genetike. Unutar svakog od njih studenti su mogli osjetiti prirodnost progresije tema iz predavanja u predavanje. Profesor do kraja nije odustajao od traganja za boljim pristupom držanju nastave i premda se radilo o izazovu koji je sam sebi iz intrinzične potrebe nametnuo. I premda se ispostavilo da niko osim mene nije bio svjedok tog njegovog eksperimenta. To je bila manifestacija ponašanja nekoga ko u onome što radi nije ništa manje nego majstor.

Nekad je neko definisao kvalitet kao činjenje ispravnih stvari i kada niko ne gleda, a takav pristup vođenju nastave treba biti itekako dobar primjer onoga što moderni reformatori univerziteta zagovaraju kao kriterij izvrsnosti. Današnji studenti, bojim se, gotovo su sa sigurnošću uskraćeni za prilike da svjedoče takvoj vrsti predavanja, ako ni zbog čega drugog, onda zbog rastuće potrebe za kodificiranjem i ušančivanjem toka nastave u strogo propisane obrasce. Neko se silno trudi da propiše kriterije i mjere postignuća, bez razumijevanja činjenice da izvrsnosti ne treba nikakav šnit po kojem bi neko sa strane premjeravao i rezao da stvari ispadnu onako kako treba, već se stvarni kvalitet javlja sam po sebi, iz unutrašnjeg imperativa. Za profesora Berberovića zaista nisu bili potrebni bilo kakvi vanjski pokazatelji statusa. Znao je tražiti od diplomanata i magistranata da obrišu navođenje da je akademik na koricama radova koje je mentorisao, prosto zato što to u toj relaciji nije relevantno. Jednom mi se požalio da mu smeta kako blijede tragovi univerzitetske tradicije i studenti pretjerano odražavaju distinkcije među akademskim zvanjima. Za studenta, i asistent je profesor, a ove razlike služe nečemu drugom. Sjećam se samo jedne prilike da sam ga zatekao da drži predavanje noseći odijelo, samo zato jer je nakon toga morao otići na neki prijem. Bilo je to još u doba upotrebe kreda pa je, da ne bi ostavio tragove na sakou, preko odijela obukao bijeli mantil posuđen od laboranta. Sreo sam tada profesora na stepenicama, okruženog rojem studenata kojima je silazeći još uvijek odgovarao na pitanja. A njihova pitanja su se često odnosila na stvari na koje je po pravilu bilo teško naći odgovore u literaturi, dok ni Internet još nije bio ovo što je danas.

Možda baš zato što još nije zavladao pojam o mjestu na kojem možete potražiti odgovore na sve što vas zanima, a da to mjesto nije biblioteka, studenti su brzo osjetili da profesora Berberovića mogu pitati štošta – od toga kako se ispravno na engleskom izgovara oocit, do toga zašto žene i muškarci nose dugmad na suprotnim stranama odjeće. Profesor se u predavanju sâm pozivao na izuzetan raspon tema, od djela Jonathana Swifta, principa kriptologije i kriptografije, ruskih cirkusa, do aspekata teorije vjerovatnoće koji nadilaze temelje populaciono-genetičkih modela. Studenti su obično cijenili poziciju autoriteta izgrađenu na ovakav način. Desilo se jednom da se zanio i cijeli trosatni blok predavanja proveo kredom ispisujući algebru populacione genetike. Kako sam po svom običaju sjedio na samom kraju učionice, mogao sam svjedočiti komešanju studenata koji se nisu usudili da ga pitaju da ponudi pauzu, a ja valjda nekako nisam imao srca da profesora prekinem u izlaganju oblasti za koju sam znao da mu je najbliža i najdraža.

Prije nekoliko godina smo nekim poslom došli u novu zgradu Prirodno-matematičkog fakulteta i, dok se profesor kratko zadržao na recepciji u susretu s nekadašnjim kolegama, ja sam otišao da pozovem lift. Tu sam zatekao manju grupu studenata među kojima je jedan s očitim divljenjem prepričavao kako je negdje gledao neki televizijski intervju s nažalost tada nedavno preminulim beogradskim profesorom Nikolom Tucićem (1946-2015). Bilo mi je drago da vidim s kakvim neskrivenim entuzijazmom je ovaj student iskusio formulacije temelja evolucione teorije kako su iznešene u tom intervjuu i da čujem da preporučuje svojim kolegama da potraže snimak na Internetu. Profesor Berberović je prišao po prilici kada se i primakao jedan od liftova, na što sam pitao studente da li bi dali prednost komentoru profesora Tucića. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da li su, bar neki, doista u tom trenutku i znali o kome je riječ, jer profesor od penzionisanja nije često dolazio na Fakultet, a rjeđe se pojavljivao i u medijima. Ali jeste njihova reakcija odrazila još snažniju dozu zadivljenosti – bar sam kvalifikovan da to ocijenim, jer za njih u tom trenutku to i nije moglo djelovati ništa manje nego gotovo kao neočekivano pojavljivanje neke mitske figure baš dok je jedan među njima govorio o konkretnom izdanku jedne tradicije koja je ipak morala odnekud poteći. Profesor je imao osjećaj da njeguje takav slijed u nauci, iako nije često o tome govorio. Tipično bi se, sasvim u skladu s pravilima unutar discipline, referirao na generaciju kojoj je pripadao i profesor Tucić, kao f1 (prva filijalna generacija), iako se mora dodati da je bio vrlo škrt u ocrtavanju granica te škole, dok je Tucićev mentor akademik Dragoslav Marinković (1934-…), s druge strane, uvijek bio spreman da istakne i pohvali uspjehe mlađih genetičara koji doprinose savremenoj literaturi. „Mi smo jedna škola“, znao bi mi reći. I doista jeste tako.

Obrisi genetičkih istraživanja u Jugoslaviji do devedesetih godina 20. stoljeća su u najvećoj mjeri sazdani kroz plodotvoran susret škola koje su predstavili Berberović i Marinković. I dok su neupitni doprinosi Aloisa Tavčara (1895-1979) i Milislava Demereca (1895-1966), oni su glavninu svog rada i postignuća ostvarili van granica zajedničke države. Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz hvale vrijedne napore na polju razvoja medicinske primjene genetike u Zagrebu (Ljiljana Zergollern, 1926-…, po povratku s Columbia University), na planu istraživačkih kapaciteta i genetike kao istinski fundamentalne biološke discipline tek povratkom Berberovića iz birminghamske radionice Kennetha Mathera i Marinkovića s Rockefeller University (New York) gdje je učio od Theodosiusa Dobzhanskog (1900-1975), može se govoriti o konsolidovanju prve kompletne generacije jugoslovenskih genetičara.

Rano usmjerenje karijere profesora Berberovića po završetku studija vjerovatno se najobjektivnije može pripisati Smilji Mučibabić (1912-2006), Mostarki, učenici velikog beogradskog ekologa, akademika Siniše Stankovića. Profesorica Mučibabić je utemeljila studij biologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1952. godine), a nakon odbrane doktorske teze na Cambridgeu 1953. godine postala i prvi dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu (1960). Politika Smilje Mučibabić bila je ispravna i neumoljiva – napredovanje u zvanju mora uključivati i duža iskustva sticana u svjetskim središtima nauke, ali Berberoviću to ni u kom slučaju nije trebalo kao podsticaj. Mislim da je profesor botanike Živko Slavnić (1910-1975) bio taj koji je Berberovića još kao studenta jedne prilike upitao „Morate li Vi uvijek biti besprijekorni?“ pa onda ne čudi kako je taj isti unutrašnji diktat koji je ispoljavao do kraja karijere igrao ulogu u tome da izabere da radi doktorat pod mentorstvom glasovitog i strogog beogradskog profesora Pavla Radomana te da nastavak školovanja planira provesti pod vodstvom nesumnjivo najznačajnijeg priložnika teoriji evolucije poslije Darwina, Sir Ronalda Aylmera Fishera (1890-1962).

Vršeći terenska istraživanja Berberović obilazi ostrva srednjeg Jadrana u potrazi za puževima; uz podršku Armije. Gdje nije bilo moguće doći civilnim linijama, imao je dozvolu pomoću koje se mogao osloniti na brodove ratne mornarice. Kada se kapetan jednog od brodova odvažio da ga na povratku s posjete jednom od opskurnih manjih otoka upita šta on to zapravo radi, kiseo izraz lica otkrio je da zapravo gaji podozrenje prema odgovoru „Skupljam puževe“. Ali, vojnik, nije više ništa pitao. Do nekih ostrva moralo se i plivati od broda, zbog preplitkog gaza, što Berberoviću koji je u mladosti trenirao i plivanje nije predstavljalo ozbiljan izazov. Doživio je i znatno kasnije da mu tokom posjete Albaniji neki tamošnji biolog pokaže publikaciju u kojoj se referiraju na njegove nalaze iz ovog istraživanja. Ogromna količina materijala koju je prikupio na tim putovanjima služila je i kasnije studentima biologije u Sarajevu na njihovim vježbama. Ova iskustva su sigurno doprinijela i tome da profesor Berberović u sebi objedini ne samo vanrednu sklonost teorijskom promišljanju najviših dometa, već i praktične vještine organizatora naučno-istraživačkog rada i u njegovim krajnje tehničkim aspektima, što će se kasnije pokazati u vrlo plodnim linijama istraživanja humanih populacija širom BiH i u pionirskim citogenetičkim ihtiološkim studijama.
Tezu pod naslovom Mikroevolucija vrste Eobania vermiculata na srednjejadranskom primorju i ostrvima Berberović brani na Univerzitetu u Sarajevu u februaru 1964. godine, a pošto je Fisherov život neočekivano okončan na operacionom stolu u Adelaideu sredinom 1962., odmah po sticanju doktorske titule i sa stipendijom UNESCOa zapućuje se na postdoktorske studije u Birmingham, kod Fisherovog najbližeg učenika, Sir Kennetha Mathera (1911-1990). U Britaniji je bio u prilici ne samo da prođe formalnu školu diplomatskih relacija, već i da vježba bridž, sluša Stonese u Londonu, vozi se sportskim automobilima po širokim cestama Engleske i brežuljcima Walesa, ali i da pored redovnih obaveza i predavanja koja je držao iskoristi mogućnost da odsluša sve postdiplomske kurseve iz genetike. U tome se držao discipline koja je očekivana od svakog postdiplomca. Kurseve su uglavnom držali sâm Mather i njegov najbliži saradnik i učenik John Jinks (1829-1987), takođe i Fisherov učenik te danas i sâm još uvijek nezaobilazno ime u nekim genetičkim poddisciplinama. Kako bi se borio s nostalgijom, a možda dijelom i odražavajući svoju unutrašnju prirodu kriptografa, hvatao je bilješke na engleskom – ali ćirilicom.

Fisherova tradicija savršeno je odgovarala Berberovićevim sposobnostima i nazorima. Matherova predavanja su više ličila na lekcije iz matematike, nego iz biologije. Radilo se o tradiciji koja je njegovala i cijenila intelektualnu avanturu nauke kojoj je kvantifikacija prevashodno služila za postizanje odgovarajuće razine apstrakcije u poimanju bioloških tema, pristupu koji je možda nepravedno zasjenjen gotovo pa industrijskim manirima savremene molekularne biologije kako ona izgleda u praksi. „Danas postoje i majstori, i radionice, ali ne postoje više majstorske radionice“, podijeliće sa mnom jedne prilike ovo zapažanje, ili možda žaljenje, profesor Berberović. Trebale su mi godine da u potpunosti shvatim na šta je mislio. Vjerovatno je u tom stavu ležala i njegova rezervisanost u pogledu davanja (ili priznavanja) jasnih kontura škole kojoj je pripadao i koju je, ipak, gradio.

Dogradivši svoja znanja modernim citogenetičkim tehnikama tokom boravka na Zoološkom institutu u tadašnjem Lenjingradu, Ljubomir Berberović dodaje bitne elemente u sada već jasne pravce razvoja genetičkih istraživanja u Bosni i Hercegovini. Saradnja s Tihomirom Vukovićem (1933-1989) i Đorđem Kosorićem (1928-2016) i inkorporiranje modernih metoda u studije endemskih ribljih vrsta sarajevske istraživače će dovesti u sam vrh ihtiologije tog vremena, a Sarajevo učiniti domaćinom Prvog evropskog ihtiološkog kongresa (1973).

Uloga profesora Berberovića u određivanju kontura antropoloških istraživanja u Jugoslaviji sigurno je doprinijela međunarodnom ugledu tada zajedničkog naučnog prostora i naučne zajednice u Jugoslaviji. Sarajevo je već bilo domaćin Prvog kongresa arheologa i antropologa još 1894. godine, zahvaljujući bujanju naučnih interesovanja za stanovništvo BiH po dolasku Austrougarske monarhije. Uz svjetski ugled Krapine te činjenicu da se antropološka istraživanja u Jugoslaviji vrše uz dostojno učešće genetičara i u skladu sa savremenim trendovima – sa hibridom škola Fishera i Dobzhanskog, Zagreb postaje mjesto osnivanja Evropskog antropološkog društva 1976. godine, a već sljedeće godine i domaćin Prvog evropskog kongresa antropologa.

Nema sumnje da bi genetika i biologija u cjelini u modernoj Bosni i Hercegovini sasvim drugačije izgledale da nije bilo rata te da sistematske aktivnosti na izgradnji generativnih naučnih koliko i obrazovnih kapaciteta nisu osujećene na najokrutnije i najperfidnije načine, a protiv kojih je i akademik Ljubomir Berberović dosljedno i na više načina ustajao.

No još se jedna činjenica mora naglasiti, a ona nosi i još jednu lekciju profesora Berberovića za buduće generacije. Činjenica je to da se u svojim istraživanjima profesor Berberović više posvetio temi genetičkog drifta nego bilo kojem drugom faktoru evolucije. Ova je tema prvenstveno vezana za jedno drugo ime iz trojke osnivača populacione genetike, Sewalla Wrighta. Berberović se nije slijepo držao Fisherove tradicije niti je, što je svakako mogao, prosto replicirao i širio kroj rada sazdan u radionici Kennetha Mathera (odakle je npr. u sarajevsku laboratoriju donio i veliki broj Drosophila), već je u svom radu tražio svoje teme i vlastiti pristup. Nauka, jasno je, ne može počivati niti napredovati oslanjajući se na uvriježene predmete i pristupe. Živo tkivo nauke diktira imperativ razvijanja svijesti o stalnom mijenjanju unutar ili možda čak i van postojećih paradigmi. Zdrav temelj učešća u zajednici koja odražava i nosi te paradigme se ipak ne mijenja stoljećima. To je čitanje. Od dječaka koji je neuporedivu erudiciju izgradio čitajući enciklopedije na krajnje sistematičan način, popularne knjige o nauci koliko i klasike svjetske književnosti, tragajući za informacijama o motivima poštanskih maraka koje je skupljao, ali i sigurno zahvaljujući sposobnosti na kojoj mu moram odati priznanje kad je već on sam nije svojatao, a to je izvanredno pamćenje; Ljubomir Berberović je postao utjelovljenje pojma profesora kako su ga davno opisali Nijemci, kao – vječitog studenta (ein ewiger Student; ne s banaliziranom i profanisanom konotacijom koju je ovaj izraz vremenom, bar kod nas, dobio).
Profesor Berberović nije bio sklon otvorenom kritikovanju ljudi s kojima se sretao, ali kada bi odabrao da iznese neku zamjerku osobama srodnih profesija ili pak općenito, to bi bilo da ne čitaju dovoljno. Profesor Berberović je svaku priliku koristio da nešto nauči ili da pruži takvu mogućnost onima oko njega. Kako je on odabrao da svoj put nađe i gradi u svom Sarajevu, na svom Odsjeku za biologiju ovog, Prirodno-matematičkog fakulteta i Univerziteta kojem je svojevremeno bio i na čelu, tako je podržavao mlade da postanu ono što oni mogu postati, na poljima po njihovom izboru i u svijetu koji će, nadati se, biti bolji nego što je to bio juče.