Jeste li znali da znanstvenici daju kokain nekakvim japanskim kokošima i prate kako to utječe na njihov seksualni život? Ako s pola oka pratite što se upravo događa u SAD-u, mogli ste naletjeti na tu informaciju. Konzervativni političari su se razmilili po medijima i sustavno ponavljaju kako se novac poreznih obveznika troši na nepotrebne, pa i ovako sulude pizdarije. Kod ovih koka na koki to bi se valjda zvalo – kloakarije.

I nije to prvi put da se konzervativci, vječno zabrinuti za loše utrošen novac malog čovjeka, bune zbog toga.
Piše: Saša Ceci

Ok, transparentnost istraživanja i na što se troši javni novac su važni…

Još 2011. godine američki konzervativni senatori su u potrazi za uštedama pronašli cijeli niz potpuno sumanutih istraživanja financiranih od njihove Nacionalne zaklade za znanost. Dakle, javnim novcem. Nakon objave rezultata, mediji su krenuli zahtijevati od znanstvenika da obrazlože svoja istraživanja. I nema tu ništa loše samo po sebi – da su mediji zainteresirani za istraživanja, i da javnost dobiva informaciju o tome na što se troši njihov novac. Dapače.

Ako vas zanima, u tom izvještaju bilo je i istraživanja brzine škampa na traci za trčanje, i studija veličine penisa (ovo vas zanima, jelda?), i analiza količine nikotina u odrezanim noktima na nogama (bljak) koje su im ljudi slali poštom (pa ti radi u pošti), i seksualni život nekih afričkih puževa. Jesu i njima davali kokain? Stvarno zvuči malo blesavo, naročito kad doznate da se takve stvari financiraju i s po cirka pola milijuna dolara. (Sad znate i zašto – plaćaju koku.) Ti znanstvenici su stvorili cijelu organizaciju da bi isisavali državne pare i dobro je da političari i mediji rade zajedno da se to sve razotkrije. Paraziti jedni.

A bilo je tako vrijednih pokušaja toga i prije. Možda se sjećate Sarah Palin, guvernerice Aljaske, koja je 2009. godine proučavala znanstvena istraživanja i utvrdila kako se apsurdno velika hrpa love troši na istraživanje – muha. Ne nekih velikih, dosadnih muha, kako da nam prestanu dosađivati, nego nekakve male bezvezne mušice. Voćne mušice. I svi su prenosili tu hrabru borkinju u njezinom križarskom ratu. Narodska Ivana Orleanska.

Sve je to potpuno legitimno, ljudi imaju pravo znati, samo što tu ima jedan sitan problem. Zapravo dva.

Prvi problem je da su mediji postali zainteresirani tek kad bi izbijali skandali. I sve te znanstvenike nisu zvali znanstveni novinari, da kroz suvislu priču opišu stvaran značaj tih njihovih istraživanja, pa da javnost bude bolje informirana, nego istraživački, da ih ulove u laži i svima razotkriju kako ti likovi s velikim plaćama parazitiraju na malom čovjeku. Poslani od urednika s tim zadatkom.

Drugi problem je čemu zapravo služe ta istraživanja. Hoćemo od kraja? Ajmo. Dakle, mnogi od vas koji ovo čitate dobro znate da je voćna mušica nenormalno važna za istraživanja u molekularnoj genetici.

Mi s njom dijelimo oko 60 posto kodirajućeg genoma pa su mnoga za nas važna istraživanja, poput uloge kromosoma u nasljeđivanju, broja i vrsta mutacija nakon izlaganja ionizirajućem zračenju, razumijevanje toga kako geni kontroliraju razvoj embrija, kako radi sustav osjeta mirisa, napravljena na voćnim mušicama.

Zašto sam odabrao baš ova, koja ajde zvuče fora, ali ne zvuče baš nešto epohalno? Zato što su za točno ta istraživanja do 2009. dodijeljene Nobelove nagrade. Dobilo ih je sedam ljudi. Poslije te njene izjave, još je četvero ljudi dobilo Nobela za istraživanja na voćnim mušicama. (Koga zanima, o urođenom imunitetu, i o molekularnim mehanizmima cirkadijalnog ritma – da, istražujemo spavanje na muhama, a nisu ce-ce muhe).

Fakat je Palin Ivana Orleanska. Luda k’o puška.

Dobro, ona je malo čudna, to smo znali svi mi koji smo ikad čuli ijednu njezinu izjavu. Ali oni senatori ne mogu svi biti ludi, i u onom izvještaju su stvarno naveli neka… blesava istraživanja.

Škampi na traci

Projekt škampa na traci za trčanje je dobio hrpu para. To je istina. I taj pojam je ostao u američkoj pop i političkoj kulturi kao fraza kojom se opisuje besmisleno istraživanje koje troši gomilu novca. Skupo i glupo. Netko je to ranije kod nas nazvao intelektualna masturbacija. Samo… samo što je dio tog projekta u kojem su se mjerilo koliko brzo škamp može trčati koštao – 1000 dolara. Projekt je bio za istraživanje zagađenja. I jedna od hipoteza koje su provjeravali u projektu bilo je da će zagađenje utjecati na fizičke sposobnosti škampa pa bi se po tome moglo prilično jeftino detektirati promatrajući njihovo ponašanje. Fora, jelda? I baš onako pametna ideja.

Veličine penisa (znamo da ste još tu zbog toga 🙂 ) također je bilo dio većeg projekta u kojem se zapravo istraživalo spolno prenosive bolesti – tko ih češće dobiva, i koje. I postavljale su se i provjeravale razne hipoteze. To je važno, pa su dobili i dosta para. Pitate se koliko je od njih otišlo na ovo intrigantno mjerenje? Ništa. Istraživanje je obavljeno bez troškova. Tek to je pametno. A sad i znate otkud oni podaci o prosječnim veličinama koje se svako ljeto objavljuju po portalima. U sezoni kiselih krastavaca.

Dobro, ali oni nokti u koverti – fuj-bljak. Naslućujete već iz teksta gore da ako ima veze s nikotinom, da ima veze s cigaretama. I fakat, istraživanje je bilo o raku pluća. A ovo je bila jedna prilično neinvazivna tehnika za dolazak do bioloških podataka. Sami rastu, sam ih moraš rezati. I umjesto u smeću, završe u istraživanju koje će možda nekome spasiti život.

Jel vam izgleda nevjerojatno kako baš svako ovo “glupo” istraživanje na kraju nekako ispadne kao pametno. I vrijedno. I plemenito.

Afrički puževi vrijedni istraživanja

OK, ali što je pametno, vrijedno i plemenito u istraživanju seksualnog života nekakvih puževa u Africi? Kako to nije parazitiranje na malom čovjeku? Je, u pravu ste. U pitanju je parazitiranje na malom čovjeku. Ali ne u Americi, nego u Africi. Parazit koji otežava i uništava život milijunima Afrikanaca dio svog života, prirodnog ciklusa, provodi u tim puževima. Ovo istraživanje je pokušalo naučiti više o seksualnom životu tih puževa kako bi ih se onemogućilo u razmnožavanju, čime bi se na tim područjima smanjio i broj parazita. I ljudi koji pate. To je pametno, vrijedno i plemenito.

Što nam je ostalo? Aha koke. Na koki. Evo i to. Dakle, postoji fenomen učenja ovisnog o stanju (state-dependent learning). Svi znamo da kad se ljudi malo jače napiju, mogu zaboraviti neke stvari. Zanimljivo je bilo pitanje hoće li se nečeg od toga sjetiti ako se ponovno napiju. Ako ste vidjeli tako nešto u nekom filmu ili seriji, nije bez vraga – još 1969. godine je D. W. Goodwin pokazao da ćemo u nekim stvarima koje naučimo pijani, kad se ponovno napijemo, bit bolji nego kad smo trijezni.

Goodwin je svojim ispitanicima davao memorijske zadatke, a ovima koji istražuju seksualno ponašanje koka na koki, fokus je bio na seksualnom ponašanju na koki. Ne na kokama, dakle, nego na ljudima. Iz očitih razloga pokusi na ljudima baš i nisu etični pa su pronašli modelni organizam u mužjacima tih ptica. I što su pronašli? Da će se zaista naučeno ponašanje pod kokainom, koje bez njega neće ponavljati, vraćati kad opet uzmu kokain. Ključna riječ je ovdje – naučeno, dakle, ne prirodno ponašanje. I, naravno, da je koka odličan modelni organizam za ovakva istraživanja.

Znate kad je to utvrđeno? Jebene 2016. godine. I ljudi sad to istražuju dalje. I bolje razumijemo sebe i svoje ponašanje proučavajući te koke.
A političari i mediji se tome čude kao pura dreku, evo, jebene 2025.

Ali ne čude se oni zbog sebe. Zbog nas se iščuđavaju. Jer mi uvijek popušimo te njihove fore. Nama ne treba ni droga ni alkohol da totalno popizdimo na znanstvenike bez ikakvog pravog razloga. I da najviše popizdimo na one znanstvenike koji nam najviše daju. S obzirom na to da oni ciljaju na naš reptilski mozak, na najdublje osjećaje, možda bi se i to kod nas trebalo zvati pokloakiranje.

Ljudi, priznat ću vam nešto. Ja se bavim istraživanjem dosadnih protona. Jezgri atoma vodika. Danas imamo sastanak grupe i razgovarat ćemo o raznim meni zanimljivim rezultatima i novim problemima koji nas muče. Ali svi moji rezultati ikad, sve što sam ja napravio, pa čak i sve što smo napravili mi u našem užem području, nije vrijedno kao ovakva istraživanja. I ja sam bio sretan da smo mi imali civilizaciju u kojoj sam i ja mogao otkrivati neke sitne skrivene tajne prirode i da smo mi svi doprinosili, često i potpuno neočekivano, nekim zanimljivim otkrićima. Imali smo tu civilizaciju. Imamo li je još uvijek, to je pitanje. I sad se svi moramo uključiti u borbu za nju.

Ako odustanemo, sasvim sigurno ćemo je izgubiti.