„Čelnici na COP30 konferenciji u Brazilu nisu se uspjeli dogovoriti o stavljanju ljudi iznad profita jer je nedostatak jedinstva, odgovornosti i transparentnosti ugrozio provedbu hitnih i efikasnih klimatskih akcija, iako je bilo i nekih svijetlih tačaka“, napisali su iz Amnesty international o COP30 održanom 2025. u Belemu.

Ovaj COP je bio dramatičan – počeo je upadom nativnih Brazilaca u zgradu u kojoj se održavao samit, koji su tražili da se njihova zemlja oslobodi korporativnog kolonijalnog iscrpljivanja, a završio je evakuacijom usljed požara. Simbolično, zar ne, dok planeta gori.

Vođa starosjedilaca iz zajednice Tupinamba rekao je Reutersu: „Ne možemo jesti novac” i da su uznemireni zbog razvoja u prašumi.

COP u Belemu je obećavao rješenja oko energetske tranzicije, ali ništa stvarno bitno se nije dogodilo, osim tih birokratskih obećanja. Amnesty International se nada snazi naroda, UN je hvalio usta svoja, Conversation je skrenuo pažnju na to koliko smo daleko od ciljeva Pariskog sporazuma, koji postaju sve dalji.

Klimatska akcija zahtijeva izravno, brzo djelovanje koje bi podrazumijevalo štednju resursa kroz odrast, a to uključuje i smanjivanje potrošnje AI alata jer su podatkovni centri jedan od jakih generatora emisija. Nažalost, to se ne događa, i još uvijek se ne shvata kako je dogorilo do nokata.

Zemlje Globalnog Juga, kao i manje razvijeni regioni Globalnog Sjevera su i dalje zone žrtvovanja.

Tehnologije hvatanja ugljika i reciklaže u plinove koji se mogu koristiti kao goriva nisu još u komercijalnoj mjeri razvijane, a ove tehnologije se prečesto koriste za greenwashing od strane industrije fosilnih goriva. Odnosno, nude se previše kao opcija koja bi mogla biti magični štapić, a u ovom trenutku nije baš puno upotrebljiva.

Ne zaboravimo činjenicu da su korporacije koje se bave fosilnim gorivima još od 1977. znale da emisije CO2 utječu na povećanje temperature atmosfere, a postoje izvještaji da su u ovo sumnjali još od 1954. No prvi izvještaj i spominjanje klimatskih promjena bilo je 1988. na Kongresnom saslušanju kada je pred Kongresom o tome svjedočio NASA-in naučnik James Hansen. Onda je bio COP Rio 1992. Pa Kyoto i od SAD nikad ratificiran Kyoto sporazum. Pa je bio COP 2009 Kopenhagen. Pa Pariz. Toliko dugo vremena bez stvarne akcije, samo naklapanje. I sa novom administracijom u SAD-u novi nalet klimatskih dezinformacija koje vrše libertarijanski, konzervativni i korporativni krugovi (Koch institut. Atlas society, pojedini naučnici koji dobijaju finansiranje od industrije fosilnih goriva i tako dalje).

Još 2016. libertarijanci iz Atlas society (njeguju načine razmišljanja Ayn Rand) su zauzeli sljedeći stav o klimatskim promjenama:

„U Atlas društvu branimo industrijski kapitalizam od iracionalnih napada ekologa. To ne znači da objektivizam znači poricanje globalnog zatopljenja. Ljudi koji se danas nazivaju “ekološkim aktivistima” dolaze u dvije vrste. Jezgra Zelenog pokreta uglavnom se protivi slobodnom tržištu i hvata se za svaku slamku kako bi ograničila tehnologiju, spriječila ljudsku upotrebu resursa i usporila gospodarski rast.(…)
Postoje neke tvrdnje o globalnom zatopljenju koje bi objektivizam odmah odbacio. Uglavnom su to moralne tvrdnje da divlje životinje ili “okoliš”, nejasno protumačeni, imaju vrijednost sami po sebi. Nemaju je: tvrditi da jest moralna pogreška koju je Ayn Rand nazvala “intrinsicizmom”, tvrdeći da stvari jednostavno imaju vrijednost, bez povezivanja s ljudskim životom i srećom.”

Rješenje koje oni vide je klasično libertarijansko, randijansko: privatizuj sve. Dereguliši ulogu države.

Iz ovoga je jasno da je neprijatelj čovječanstva kasni kapitalizam.

Jedan mogući proboj ipak se pojavio u pregovaračkim salama: takozvani Global Mutirão tekst, predložena mapa puta za postepeno napuštanje fosilnih goriva. Više od 80 država ga je potpisalo — od članica EU do pacifičkih ostrvskih država koje su najugroženije klimatskim promjenama. Međutim, protivljenje Saudijske Arabije, Indije i drugih velikih proizvođača fosilnih goriva značajno ga je oslabilo. Pregovori su se odužili i ušli u produžetak, što nije pomogao ni požar zbog kojeg je jedan dan rasprave odgođen.

Kada je konačni sporazum usvojen, ključne reference na potpuno napuštanje fosilnih goriva više nisu bile tu. Kolumbija je oštro reagovala zbog izostanka eksplicitnog poziva na tranziciju, što je primoralo predsjedništvo konferencije da ponudi šestomjesečni naknadni pregled kao neku vrstu kompromisa.

Sve ovo bilo je veliko razočaranje, jer se ranije tokom samita činilo da postoji snažan zamah ka ambicioznijem dogovoru.

Ova polurješenja i mlaki odgovor pod pritiskom zemalja koje drže resurse fosilnih goriva su razočaravajući. Problem predstavlja i ogorčenost klimatskih aktivista koji zagovaraju zelenu tranziciju, a pri tome ne vide da i tu ima žrtava zbog potrebnih metala-resursa i u potpunosti odbijaju ideju carbon capture kao vid namještaljke industrije fosilnih goriva. Tu je i naučna zajednica koja za inovacije ovisi o prilivu sredstava, a potrošnju sredstava diktiraju oni čija su.

Vremena su teška, opskurna i polarizovana, ali to znamo i ne treba NG da vam to kaže. Slično kao i COP29 ovaj je bio prilično neuspješan.

Lijek – pronalaženje pravednijeg društvenog sistema upravljanja i štednja, mnogima su isuviše teški.