Tirkiz: raskošna nijansa zeleno-plave

Tirkizna boja je od davnina bila omiljena zbog svoje vedrine, neobičnosti i rijetkosti pigmenta. Podsjeća nas na tropsko more, odmor i raskoš. Radi se o zelenkasto-plavoj boji koja ima više nijansi, od onih koje idu više na zeleno, do onih koje idu više na plavo. Uz azurnu, cijan, kobatno i prusko plavu, jedna je od najpoznatijih nijansi plave boje.

Boja je ime dobila po mineralu tirkizu, koji je u francuskom i engleskom jeziku turquoise, u značenju “turski”. Međutim, mineral tirkiz zapravo nije iz Turske, nego je preko Turske (preciznije, Osmanske imperije) došao u Evropu. Velika nalazišta tirkiza su u Iranu, posebno u pokrajini Veliki Horasan.

Međutim, Iran nije jedino područje gdje ima tirkiza. Velike količine nalaze se i na Sinaju, odakle su eksploatisane za potrebe egipatskih vladara. Niz umjetničkih predmeta, uključujući i posmrtnu masku Tutankamona, izrađeni su ili imaju umetke od tirkiza. Maska Tutankamona ima, pored zlata i tirkiza, i lapis lazuli, još jedan plavi mineral neobične ljepote. Ova nijansa je bila omiljena u drevnom Egiptu i za izradu ukrasa – posuđa i figurina kao što je to figurica “Williama” nilskog konja koja, premda nije izrađena od tirkiza, nego od kvarca (bez gline iako se ove figure označavaju kao “keramika”) ima tu prekrasnu boju koja se očuvala ne vijekovima, nego milenijumima.

 

 

Tirkiza ima i u Južnoj Americi gdje je bio omiljen među Astecima i Majama. Ima ga u Meksiku, primjerice rudnicima bakra u pokrajini Sonora, ali i u Kini, Australiji, Sjedinjenim Državama, naročito Novom Meksiku, Nevadi i Arizoni.

Tirkiza ima tamo gdje ima dosta bakra. Ovaj poludragi kamen, toliko vrijedan mnogima, postao je, naravno, žrtva pseudonauke i tvdrnji da ima neku magičnu energiju ili štiti nosioca. Bez obzira na new age mambo džambo koji se skupio oko ovog minerala, mora se priznati da je teško ostati imun na njegovu ljepotu.

Ali, tirkiz zapravo, kao i drugi minerali, ima vrlo običan sastav – to je vrsta aluminijum-bakar fosfata. Baš kao i dijamant koji nije ništa drugo nego dobro upakovan ugljik, ili rubini i safiri, koji su mineral korund, po sastavu aluminijev oksid.

Ono što jeste zanimljivo oko ovog minerala jeste način na koji nastaje. Zapravo načini, jer naučnici smatraju kako ne postoji samo jedan način na koji nastaje. Nastaje tamo gdje voda bogata mineralima prodire u stjenovite praznine. S vremenom ostaju samo minerali – kao tirkiz. Bakar u tirkizu daje mu nijanse plave i zelene.

Otopljeni kisik u vodi oksidira bakrene sulfide u topljive sulfate, a kisela otopina puna bakra tada reagira s mineralima aluminija i kalija u matičnoj stijeni i taloži tirkiz. To obično ispunjava prostore u vulkanskim stijenama ili sedimentima bogatim fosfatima.

Postoji priča da tirkiz mijenja boju, potamni ukoliko je vlasnik kamena (osoba koja nosi tirkiz) u opasnosti, ako mu/joj prijeti smrt. New age priča ide tako da ako se promijeni “energija” u prostoriji, tirkiz mijenja boju da “upozori vlasnika”. Međutim ove babske priče imaju više veze sa hemijom nego sa najavom opasnosti: Tirkiz zaista može promijeniti boju usljed djelovanja sunčevih zraka, ali i i kozmetike koju osoba nanosi na sebe, i znoja.

Tirkiz je, naime, veoma porozan, a kako se sastoji od metala alumijuma, bakra i ponekad nešto gvožđa, a svi ovi metali oksidiraju (odnosno – rđaju), tako i tirkiz, usljed prisustva vode, ulja, promjene pH vrijednosti pod utjecajem sastava kože, može promijeniti boju.