Kada gledamo slike starih majstora, na njima ima malo plave ili jarko žute, zelene. Tu uglavnom preovladavaju zemljani crvenkasti tonovi, a ove jarke boje, pogotovo plava, čuvale su se za imućnije klijente, njihove portrete, i za slike i freske koje su rađene za crkvu.
Vrijedni, rijedak pigment
Nije da stari majstori nisu voljeli plavo. Ali recimo i kod da Vincija vidimo kako je plavo štedio na Mona Lizi, ali ga je upotrijebio za odore za Posljednju večeru. Ipak, umjetnici poput Raphaela, Botticellija i Ticijana nastavili su koristiti velike količine ultramarinskog pigmenta u svojim velikim djelima. Za Michelangela postoji anegdota da jednu svoju sliku – Sahranu Hrista – nije završio jer nije imao sredstava za kupi dovoljno plave boje.
Zašto? Pa, plavi pigment je bio izuzetno skup. Plava boja je uglavnom bila bazirana na pigmentu ultramarinu, što je prah minerala lapis lazuli, izuzetno skupe stvari koje nema svugdje – nalazišta su u dalekom Afganistanu i Iranu uglavnom. Tu je i drevno egipatsko plavo – kuprorivait, koje nastaje reakcijom krečnjaka, pijeska i minerala koji sadrži bakar, pa indigo.
Tek onda kada je krajem 19. vijeka krenulo sa sintezom vještačkih pigmenata, pa su se dobili i nešto jeftinije plave boje, umjetnici su počeli hrabrije i velikodušnije koristiti ovu boju.
Prusko plava: veza otrova i lijeka
Nijansi plave ima mnogo i zaista su fascinantne. I svaka ima svoju priču. Priča pruskog plavog ima u sebi dozu tuge i jeze.
Oko 1706. u Berlinu slučajno su otkrili novu plavu boju. Johann Jacob Diesbach radio je u laboratoriji alhemičara Johanna Konrada Dippela pokušavajući napraviti crveni pigment, karmin.
Diesbach je upotrijebio ekstrakt zdrobljenih insekata od kojih se dobija crveni pigment, željezni sulfat i kalijum oksid (potaša) za stvaranje kohinealnog crvenog (red lake boja). Jedna je serija proizvoda neočekivano postala blijedo ružičasta. Kad je pokušao koncentrisati smjesu, postala je ljubičasta, a zatim tamnoplava. Tražio je prodavača potaše, Johanna Konrada Dippela, alhemičara. Zajedno su shvatili da se reakcija dogodila jer je potaša bila kontaminirana koštanim uljem, tj. krvlju životinja
Brzo su shvatili da je plava boja stabilna i laka za izradu, a to je značilo da vrijedi pravo bogatstvo jer su dobri, stabilni plavi pigmenti bili rijetki i skupi.
Umjetnici su brzo usvojili novu nijansu i postala je poznata kao pruska plava ili berlinska plava. Možete ga vidjeti u bilo kojem muzeju: Gainsborough ga je koristio – sjetimo se čuvene slike Plavi dječak, kao i Picasso. Ovaj pigment se nalazi u Zvjezdanoj noći Van Gogha i jedan je od pigmenata korištenih u poznatom Hokusaijevom tisku Veliki val kod Kanagawe.
Naučnici su, naravno, htjeli znati šta je to tačno ta tvar prekrasne boje pa su dugi niz godina istraživali hemijski sastav pruske plave boje pokušavajući otkriti hemijske komponente koje stvaraju ovu boju.
Cijanovodik skriven u plavetnilu
Francuski hemičar, Pierre-Joseph Macquer, na kraju je 1752. uspio razbiti pigment na dva dijela: sol željeza i nepoznatu kiselinu. Nova kiselina, u suštini je bila ono što danas poznajemo kao cijanovodik.
Iz pruske plave ju je izolirao u čistom obliku 1782. i okarakterizirao švedski hemičar Carl Wilhelm Scheele, prvo je dobila ime Blausäure (doslovno “plava kiselina”) zbog njenog porijekla iz pruske plave, a na engleskom postala popularno poznata kao Prusova kiselina. Cijanid, bezbojni anion koji nastaje u procesu stvaranja pruske plave boje, ime je dobio po grčkoj riječi za tamnoplavu, κύανος, kyanos. Prusko plava se još zove i berlinsko plava pa čak i pariško plava, a po hemijskom sastavu je željezo (II,III) heksacijanoferat(II,III).
 |
| Prusko plava, izvor: Wikipedia |
Cijanidni ion je jednostavan, ima jedan ugljikov i jedan dušikov atom. I otrovan je. U našim stanicama ometa korištenje kisika što dovodi do gušenja ljudi iako im je krv puna kisika.
Postao je glavni predmet kriminalističkih romana, recimo glavni je u romanu Agathe Christie Iskričavi cijanid. Nažalost, cijanid nije ostao samo sredstvo trovanja i zločina u romanima. Cijanid je korišten kao otrovni plin u Prvom svjetskom ratu. Koristio se i za pogubljenje ljudi u plinskim komorama. U Njemačkoj se razvio u Zyklon B, otrov koji su nacisti koristili u logorima za istrebljenje – koncentracionim logorima.
Ali, postoji i druga strana priče. Pruska plava je ujedno i lijek, na listi esencijalnih lijekova WHO. Iako je derivat pruskog plavog otrov, sam pigment djeluje kao antiotrov kod trovanja nekim teškim metalima, prije svega talijumom oralno i radioaktivnim cezijumom. U medicini i biološkim naukama, prusko plavo se koristi za bojenje histoloških i patoloških preparata.
